Žujo: Nema sumnje, Kalmi…

Zaboravno Sarajevo

Davno, davno, kao mladac, postupno sam otkrivao naročite ljude jedinstvenog grada Sarajeva… Dakako, ne one čiju je „veličinu“ pratila (a, njihove nasljednike prati i danas) dreka dodvorničke štampe i čiju stvarnu neznatnost se nastojalo prevladati svjetlosnim efektima i rafalima pohvala bez pokrića.

Otkrivao sam s radošću, istinske velikane, one koji su znali mjeru stvari, koji su koračali svijetom stvaralački, ali samozatajno, i iza kojih je ostalo zavidno djelo.

Jedan od onih, čiji su me život i djelo utvrdili u vjeri u bolju stranu čovjekovu, čak i uprkos zlosrećnoj sudbini tog velikana, bio je i dr Kalmi Baruh. Osim što je kao prvorazredan intelektualac, filolog, prononsirani marksistički mislilac, bio na listi za odstrijel nacista, te lovce na ljudske glave razdraživala je i činjenica, da je povrh svega bio još i Jevrej. Sa brojnim drugim Jevrejima i slobodoumnim ljudima iz drugih zajednica, odveden je u jedan od najstrašnijih logora smrti, Bergen-Belsen. On je istina dočekao oslobođenje logora, ali je potpuno iscrpljen i savladan bolešću, uskoro dogorio.

Zamišljam luk koji povezuje Kalmija Baruha i Samuela Baruha, dvojicu učenih Sarajlija, koji našem gradu čine čast. Samuel Baruh je bio prvi sarajevski rabin o kojem postoji pouzdan zapis. Na tom položaju bio je od 1623. do 1640. godine. Sahranjen je na jevrejskom groblju Borak. Na spomeniku Samuela Baruha (najstarijem na groblju), na hebrejskom jeziku piše: Macaot ha Cadik Samuel Baruh (Nadgrobni kamen pravednika Samuela Baruha).

A, spomenik Kalmiju Baruhu… Ne može se kazati da je ovaj poliglot, genijalni filolog, romanist, hispanist…  zaboravljen. O njemu se pisalo i piše, razgovaralo se i razgovara, a povremeno i polemizira, ali to je ipak za uzak krug posvećenih.

Istina, na Donjim Hisetima postoji i stotinjak koraka ulice, koja nosi Baruhovo ime. U Zemlji čudesa Bosni, sasvim je moguće i to, da savremeni Gargantue, bezobzirni i nezasiti investitori (možda čak i pošteno zarađenim novcem), jednostavno pojedu ovih stotinjak metara spomen-staze Kalmiju Baruhu i pretvore je u neki privatni prolaz ili prilaz zgradama-nakaradama.

Tako bi iz urbane mreže bio izbrisan još jedan trag i znak, još jedan spomen na žrtvu monstruoznog naci-fašističkog sistema, a time, gle apsurda, na drugoj strani bio bi podebljan znak i trag nekih sljedbenika i aktivnih zastupnika tog zla, čija imena se kočopere sa nekih uličnih tabli „ni-krivog-ni-dužnog“ Šeher Sarajeva.

Portret ovog naročitog naučnika i čovjeka, izvrsno je ocrtao profesor dr Samuel Kamhi:

Rijetko je ko od književnih kritičara i ljudi od pera na Slavenskom jugu (u Jugoslaviji teško da mu je bilo premca) tako duboko i tako temeljito poznavao Španiju, njenu istoriju, život njenih naroda i njenu književnost, kao Kalmi Baruh. Upravo zadivljuje koliko je taj čovjek, inače slaba zdravlja i nježne tjelesne konstrukcije, pročitao i savladao materijala i sa kolikom je smjelošću proširivao područje svojih književnih studija. I to ne radi zadovoljstva erudite i književnog sladokusca da poznaje stvari bolje i podrobnije nego drugi, nego radi stvaranja i davanja sinteza znalačkih, dubokoumnih. Njegov analitički duh nije se zadovoljavao da obradi samo jedan vremenski period ili možda jednu granu te književnosti (a i to bi bilo od značaja) nego se sigurno kretao kroz stoljeća književnog stvaranja tri Španije: hrišćanske, mavarske i jevrejske. Osam vijekova književne Španije iskrsavaju i žive snažnim i bogatim životom u esejima i kritičkim prikazima Kalmija Baruha. Lope de Vega i Calderon de la Barca, Majmonides i Halevi, Abenarabi i Abenabas postaju nam bliski i savremeni kao Unamuno, Palacio Valdes, Machado ili Federico Garcia Lorca.

Ali ne samo za historijsku i književnu Španiju nego i za duhovna, politička i društvena zbivanja savremene Španije, Kalmi Baruh pokazuje živo interesovanje, o njima piše znalački i studiozno. Naročito je prisno i teško doživljavao tragediju španskog naroda koji je (kako on kaže) u doba građanskog rata bio prepolovljen bedemom nesporazuma i mržnje. Njega se agonija Španske Republike bolno dojmila ne samo zato što je stotinama niti bio vezan za život i sudbinu zemlje koju je tako temeljito poznavao i volio, nego i zbog toga što je kao napredni intelektualac-ljevičar bio svjestan da su u Španiji bili stavljeni na ispit i savjest Evrope i snage njenih demokratija. Njihov poraz je bio samo uvod u dalje poraze (od kojih je München možda najtipičniji) i preludij tragedije koja je kroz kratko vrijeme potresla cijelo čovječanstvo i u kojoj je i sam Kalmi Baruh izgubio svoj život.

Koliko god to zvučalo jezivo, zločinci, progoneći, zatvarajući i ubijajući gorostase duha, u svim vremenima, a posebice u našem, zapravo im odaju nedvosmisleno priznanje. Zločin ne svjedoči o snazi zločinca, nego o njegovom strahu. Siledžije na vlasti se plaše onih koji jasnije vide, koji bolje razumiju i koje nije moguće kupiti.

Valja kazati, da je svake hvale vrijedan rad marljive kustosice Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti, Tamare Sarajlić-Slavnić, na istraživanju, prikupljanju građe, oblikovanju i postavljanju izložbe posvećene Kalmiju Baruhu. Riječ je o kulturnom poduhvatu, koji čuva nadu, da pomrčina u koju smo zapali, neće dugo trajati.

U jednu svoju prozu, imajući na umu i ukupnu zlosrećnu sudbinu Sefarda, epski izgon i višestoljetnu nostalgiju, kao skroman homage ovom vrijednom i važnom duhu i toj nostalgiji, ugradio sam i stihove:

Nema sumnje, Kalmi,
na svijetu postoji Toledo,
stara bolest našeg vida…
Psalmi Davidovi u teškom gvožđu
ukradeni dom i hrid nad rijekom…

Ali…
pogledajmo redom…
Prvo bijaše vino ukleto u grožđu
zlato i plamen i krv
u oku galija teška…
prvo bijaše greška…

Zaklopiću oči i priznati sve
svako se zrnce sad u meni kaje
bolest na španskom brodu dobivena,
gle,
neizlječiva je!

Nema sumnje, Kalmi,
na svijetu postoji Toledo.

Valerijan Žujo

Žujo: Mudri starci
Žujo: Plamen u Modroj sobi
Žujo: Čovječuljak
Žujo: Sarajlije
Žujo: Kriva ogledala…
Žujo: General i cvijet
Žujo: Homo kokuz i Homo hrsuz
Žujo: Grad
Žujo: Vino i voda
Žujo: Nadzornik genocida
Žujo: Stanje stvari
Žujo: Ko Zna Ko
Žujo: Zabraniti odmah…
Žujo: Pismo Ziji
Žujo: U kinu sjedi Edo…
Žujo: Hoće li biti rata!?
Žujo: Lajos Asztalos
Žujo: Rasim Sejdić
Žujo: Ignaz Linhart
Žujo: Drago Kuđić
Žujo: Pavle Mitrović
Žujo: Milan Mučibabić
Žujo: Rusmir Šahinpašić
Žujo: Jovo Mitričević
Žujo: Zagorodnjuk
Žujo: Nurija Palata
Žujo: Dr Hugo Holzmann
Žujo: Ervin Rustemagić
Žujo: Usklici za Uhlike
Žujo: Dr Jovan Kršić
Žujo: Vojko Mikolji
Žujo: Richard Assmann
Žujo: Dr Karel Bayer