Žujo: Kriva ogledala…

Da bi vozač mogao vidjeti šta se zbiva u prostoru iza njegovog vozila, služi mu ogledalce zvano retrovizor. Udžbenici optike poučavaju, da je ta sprava u osnovi konveksno, biva, ispupčeno ogledalo, a slika na njemu je imaginarna, umanjena i uspravna. Oko rečene sprave i slike koju ona pruža, nema spora.

No, putujući kroz vrijeme, u takozvanu budućnost, često bacamo pogled u povijesni retrovizor… jer, na tom putu, ne bismo se snašli bez historijske perspektive.

Oko pogleda u prošlost, oko predstavljanja i tumačenja onoga što je bilo, teško je, a nekad i nemoguće postići punu saglasnost.

U jednostavnom svakodnevnom mudrovanju, pitanja: ko smo, šta smo i odakle smo, po pravilu su opterećena raznovrsnim mistifikacijama, konstrukcijama, prekrajanjima i dosoljavanjima. Od čovjeka do čovjeka, od grupe do grupe, od zajednice do zajednice, slika na povijesnom retrovizoru se mijenja u tolikoj mjeri, da se nerijetko čini kao da smo zalutali u cirkuske hodnike s krivim ogledalima, pa sve vidimo izobličeno, uvećano ili umanjeno…

Primjera radi, ono što se piše i govori o prošlosti zemljice Bosne, koja se stoljećima njiše između Beča i Stambola, te između Rima i Moskve, također ovisi o našoj optici. Našoj dakako, jer jedino ona daje pravu sliku.

Mi odlučno ispisujemo vlastitu „istinsku“ historiju, bez prljavog veša i raznih nepodopština, bez mahmurluka i drugih stanja pomućene svijesti, po formuli:

Mi smo najbolji, najpošteniji, najhumaniji, najstariji, etc… a, oni drugi su, bezbeli, primitivci, lopovi, varalice i skorojevići… U dotjeranoj, umivenoj storiji, mi smo ili nebeski narod ili blagi narod ili pak merhametli narod

Opisujemo, dakle, prošlost svoga plemena kako i dolikuje, kao besprijekornu, uzvišenu, junačku i slavnu… čistu, urednu i začešljanu, poput dječice prvog dana u školi…

Da nam napakoste, oni drugi pišu svoju, naravno, lažnu povijest, prema kojoj su mnogi naši preci bili prevrtljivci, pogančeri, pljačkaši, nasilnici, čak i ubice, a redovno sluge svih koji bi do nas domarširali, dojahali, dovezli se, doletjeli…

I oni spolja i ovi iznutra, kupujući vrijeme, nastoje naše prilike predstaviti gordijevski komplikovanim, dozlaboga zamršenim i nerješivim.

Ne bih rekao da je sve tako beznadno.

U stvarnosti, potkraj dvadesetog stoljeća u Bosni nisu ratovali nebeski narod, blagi narod i merhametli narod, jer su to poetske figure, a one ne ratuju… Nisu ratovali ni sami narodi, jer je nezamislivo da čitavi narodi odluče da zarate… narodi nemaju jednu glavu i jednu volju… Ratovali su i na hiljadu načina produžavali rat predstavnici tih naroda, izabrani ili samozvani, svejedno. Ratovale su „elite“, kamarile, falange… Paradoksalno, naknadno su proizvodili razloge rata.

Da sudim o mjeri krivnje nisam pozvan, sudili su, sude i sudiće, sudovi… nadam se.

I naše nade i naši strahovi, želje i očekivanja, bunila i nedoumice… sve se to još lomi kroz prizmu horora ‘92-‘95. Nema ni jasnih odgovora, a kamoli rješenja.

Moj vrli prijatelj, Maestro, s kojim sam decenijama vodio dragocjene razgovore i usput apsolvirao mnoge discipline sarajevske kafanologije, ima već nekoliko godina šuti… Ne ore nebeske njive… zasigurno, diriguje nekim malim horom na nebesima.

A, prije, kad bi za stolom započelo razvlačenje bosanske političke ćetenije, on bi prekratio priču, zaključivši da je to u osnovi bio sukob gedžovanluka, latinluka i balinluka, dakle sudar onoga što je najgore u ovdašnjim etno-konfesionalnim zajednicama.

Maestra više nema, a pomenuta ćetenija se i dalje razvlači… Pišu se, bogme, i tomovi, kako bi se dokazalo da je nebo plavo.

Istina je u svemu tome prezrena sirotica.

Zašto li radije pamtimo i ponavljamo neko mitomansko „samaštanije“, neku iz prsta isisanu priču, nego da protabirimo dokumenta, egzaktne nalaze, provjerene i provjerljive navode.

Zašto spremno puštamo da nam prazna glava k'o tikva plovi potokom, pa makar se razbila o stijenje i kamenje, a odbijamo sjesti i razgrnuti suha fakta, pa na temelju njih zaključivati. Da, na temelju činjenica, a ne apriornih ideoloških konstrukcija i zakovanih stavova.

Refren je:
Ja o tome ništa ne znam i neću da znam.

Sudeći po ekskluzivnoj i retuširanoj slici prošlosti, samo je naša žrtva stvarna, samo su naši razlozi važni, samo je saga o nama vrijedna pažnje… ili govoreći na najnižoj razini općih mjesta i čitajući sa ratnih zastava:

Njihovi junaci su zločinci, a naši zločinci junaci.

Pošteno govoreći, u idealnu sliku svog plemena ne uspijevamo ubijediti ni sami sebe, a kamoli one druge.

Uzaludno je glasno, papagajski ponavljati izanđale fraze iz repertoara vulgarnog patriotizma, respective, domoljublja. Pjevati tu pjesmu, ponekad, ponegdje i ima izvjesnog smisla… Ima smisla, ali nema fajde.

Obezvrijediti ili ignorisati drugog i drugačijeg, znači pouzdano, naružiti ili zaboraviti i samoga sebe.

Jer, ako srce otvrdne za nesreću i patnju drugih, ono će biti tvrdo i za vlastitu.

Valerijan Žujo