Žujo: Drago Kuđić

Zaboravno Sarajevo

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, Sarajevo je bilo bogatije za jedno pjesničko društvo, jednu grupu neobičnih, nesamjerljivih individua, onih koje ne bijahu od ovoga svijeta. Njihov dar i originalnost, bili su izvan svake sumnje. To na jednoj strani, a na drugoj potpuno nesnalaženje u svakodnevici i takozvanom redu čaršijskom.

I za života češće su boravili na nebesima, nego na zemlji. Sada su trajno gore… i Ilija Ladin i Admiral Mahić i Drago Kuđić…

Radovao sam se susretima s njima, zarad uzbudljivog iskustva svjedočenja o njihovom neprestanom trčanju za slobodom, koja im je stalno izmicala. To druženje, bilo je dozirano. Samo nakratko bivali smo pod istim kišobranom. Meni je nedostajalo kuraži (ili ludosti) da sasvim preskočim konformističke konvencije i iz života iskočim kao osigurač, kako je jedan od njih govorio.

Daleko od etabliranih i „službeno priznatih“ poeta, nastanjenih u uredničkim i drugim kabinetima, ovi nomadi svijeta čudesa, vodili su dnevne bitke i za dostojanstvo svog životnog izbora (ili usuda) i za goli opstanak, u isti mah. Ustajali su i lijegali sputani oskudicom, ali su svijetom hodili entuzijastično i poneseno, kao da će nam svakoga časa saopštiti najdublju svemirsku tajnu.

Oni što su ih tu i tamo potpomagali, uglavnom su bili svjesni da je to zanemarljiva naknada za bogatstvo duha, koje su Ilija, Admiral i Drago pružali…

Danas se prisjećam Drage Kuđića.

Čuo sam od njega i upamtio, ali se ne bih smio zakleti, ni da sam upamtio savršeno, ni da je Drago sve kazao u milimetar kako je bilo ili… Možda je, logikom svoje vokacije, poravnao što bijaše neravno i malko osvijetlio tamnije strane priče…

Elem, on se svojevremeno bio zaposlio u drumskoj krčmi, uz neku od perifernih bosanskih cesta negdje podno planine Majevice. Gazda krčme doveo je tada jednu siromašnu lijepu seosku djevojku, nevinu i u duši i u tijelu i odmah je počeo tretirati kao svoje vlasništvo. Moguće je tek zamišljati kolika je nevolja djevojku natjerala da sve to trpi.

Jednom, kada je gazda odsustvovao dva-tri dana zbog neke nabavke, djevojka u kuhinji nožem ili razbijenim staklom povrijedi ruku. Drago joj pomože oko povrede. Pošto je djevojka dobila visoku temperaturu i ležala u groznici, Drago je probdio svu noć kraj njenog kreveta stavljajući joj hladne obloge. Sutradan, kad je djevojci bilo bolje, bila je bezgranično zahvalna, ne samo zato što joj je Drago pomogao, nego još i više što nije „muški“ zloupotrijebio njenu slabost… O tome je Drago kasnije napisao baladu Majevički nokturno:

Sve će to, mila moja, prekriti snegovi beli.
Tebe i mene, život nam celi.

I sve će biti kao nekad — pesma, i ja, i ti.
i kao da nije ni bilo, sve ćemo zaboraviti.

Samo će, mila moja, nebeski čista lica,
gledati nas sa visina, planina Majevica.

I sve će, o mila moja, biti opet lepo.
daćemo se životu kao deca slepo, slepo.

/Ovo nije citat iz knjige. Ovako sam Dragine stihove svojevremeno zapisao u redakciji emisije „Na ti“, pa greške idu na moju dušu. /

Jedinstveni Seid Memić Vajta je, uz kompozitora i aranžera, zaslužan za muzički oblik ove balade. Vajtina izvedba, prati ritam Draginih otkucaja… No, prvi stih se dopao velikim estradnim maherima, koji poeziju doživljavaju kao jeftinu robu u samoposluzi, a književno autorstvo kao čudnu drskost. Nema sumnje, oni su znali „šta publika voli“, pa su u baladu nebeski čista lica „udrobili“ ruzmarin i šaš, po snjegovima gdje im mjesto nije…

Ne kažem da mađioničarske trikove s plagijatima publika ne voli, ni da se ne isplate. Neke muzičke čorbe dopadaju se i meni, ali to nije to!

Lirik Drago Kuđić pobunio se protiv skrnavljenja svoga stiha, pa je zatražio da, ako se to već ne može ispraviti, neka mu moćna estradna mašinerija da pravednu naknadu.

Odgovor je bila ponižavajuća sadaka, uz objašnjenje, da je riječ o jednom stihu… o dijelu stiha.

Da, da… i To be, or not to be… također je dio stiha.

Ne bih se, rekoh, smio zakleti da je svaki detalj u priči koja prati baladu Drage Kuđića, tačan.

Ali, ako i ne povjerujemo pjesniku, valja vjerovati pjesmi.

Valerijan Žujo

Žujo: Mudri starci
Žujo: Plamen u Modroj sobi
Žujo: Čovječuljak
Žujo: Sarajlije
Žujo: Kriva ogledala…
Žujo: General i cvijet
Žujo: Homo kokuz i Homo hrsuz
Žujo: Grad
Žujo: Vino i voda
Žujo: Nadzornik genocida
Žujo: Stanje stvari
Žujo: Ko Zna Ko
Žujo: Zabraniti odmah…
Žujo: Pismo Ziji
Žujo: U kinu sjedi Edo…
Žujo: Hoće li biti rata!?
Žujo: Lajos Asztalos
Žujo: Rasim Sejdić
Žujo: Ignaz Linhart
Žujo: Pavle Mitrović
Žujo: Milan Mučibabić
Žujo: Rusmir Šahinpašić
Žujo: Jovo Mitričević
Žujo: Zagorodnjuk
Žujo: Nurija Palata

Žujo: Nurija Palata
Jakubović: Pripadanje
Pulig: Vrli Euro svijet