Žujo: Zagorodnjuk

Zaboravno Sarajevo

O stanju Sarajeva i njegovom položaju u Kraljevini Jugoslaviji, ne mislim ništa dobro, a potrošio bih puno vremena navodeći šta je sve bilo loše, u političkom, ekonomskom, kulturno-prosvjetnom i općedruštvenom smislu.

Parazitske elite, srpske, hrvatske, bošnjačke i ine, šepurile su se okićene kraljevim ordenjem, utrkujući se u dodvorničkim izjavama i besramnoj, gotovo pobožnoj hvali kralja Aleksandra „Ujedinitelja“ i oca mu njegovog, kralja Petra „Osloboditelja“.

Najviše energije i dovitljivosti, to šareno društvo, trošilo je na nadmetanje oko ministarskih i direktorskih mjesta, enormno se bogateći usavršenim mehanizmima isisavanja javnog novca, majstorijama, kakve sadašnji pljačkaši još nisu razradili… Možda i jesu, ali, sve je manje dobara koja mogu prigrabiti.

Ipak, istine radi valja kazati, da često ponavljana tvrdnja, da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije (za razliku od razdoblja Austro-Ugarske), malo građeno u Sarajevu, jednostavno nije tačna.

Za dvostruko kraće vrijeme od vremena austrougarskog upravljanja poslovima grada, u razdoblju od 1918. do 1941. g. podignute su brojne javne zgrade. Pomenut ću samo važnije i poznatije:

Tehnička škola i stambena zgrada za profesore i činovnike ispred nje;

Bolnica „Jezero“;

Vakufski neboder (poznat i kao „JAT-ov“- dovršen nakon oslobođenja);

Neboder Željezničarske zadruge, na Marijin dvoru;

Zdanje FIS-a (Izvorno, Sokolski dom, a nakon Oslobođenja Dom DTV „Partizan“);

Osnovna škola „Musa Ćazim Ćatić“ (prije Škola „Miljenko Cvitković“, a njeno prvo ime je bilo: Osnovna škola „Prijestolonasljednika Petra“);

Berza rada u Ulici Đoke Mazalića na Marijin dvoru,

Gradska štedionica naspram hotela „Evropa“,

Druga „Napretkova“ palata (Sada zgrada Osiguranja Sarajevo) u Ulici Maršala Tita;

Treća gimnazija (po izgradnji Osnovna škola…),

Dom „Crvenog krsta“;

Internat „Narodne uzdanice“ (sada Bošnjačka gimnazija);

Francuska škola CIFS u Paromlinskoj ulici (između dva rata Dom za maloljetnike, podignut zalaganjem gradonačelnika Bičakčića);

Osnovna škola „Hamdija Kreševljaković“ na Vratniku (nekada VII Osnovna škola, pa Osnovna škola „Džavid Haverić“),

Osnovna škola „Mula Mustafa Bašeskija“, etc, etc… Ali, to je posebna i široka tema.

Početak gradnje filijale Hipotekarne banke u Sarajevu, foto: Arhiv Zadužbine Milana Zlokovića

U fokusu ovog zapisa je, možda, najreprezentativnija građevina, podignuta između dva svjetska rata, naime, palata sadašnje Centralne banke Bosne i Hercegovine i njeni uresi.

Ponajprije, nekoliko dokumentarnih detalja. Monumentalna građevina, u Ulici Maršala Tita, omeđena još ulicama: Dalmatinskom sa istoka, Ulicom Alije Isakovića sa zapada, te Ulicom Mehmeda Spahe sa sjevera, sagrađena je na mjestu nekadašnjih konaka bogatog Mustafe Zlatarevića (Jalduzdži Mujage), vjernog prijatelja i saborca Husein kapetana Gradaščevića. Projektant palate, bio je jedan od najboljih međuratnih beogradskih arhitekata, Milan Zloković.

Pred kraj gradnje i vajarsku obradu, foto: Arhiv Zadužbine Milana Zlokovića

Zgrada je namjenski podignuta za filijalu Državne Hipotekarne banke, čija je centrala bila u Beogradu. Agrarna reforma koju je provela Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, mada je načelno bila civilizacijski pomak, jer je likvidirala feudalne odnose, bila je u odnosu na dotadašnje bosanskohercegovačke zemljoposjednike (u najvećem broju, Bošnjake muslimane), krajnje nepravedna. Vrijednost koja je oduzeta, prelila se u skromne naknade i rente, te u obveznice dugoročnog zajma, koji, poput većine državnih zajmova, dakako, nikada nije isplaćen. O operaciji pretvaranja konkretne imovine u certifikate, imamo svježe iskustvo.

Da je sve izvedeno na štetu onih kojima je zemlja oduzeta, zaključila je i vlast, pa je raznim dodatnim mjerama nastojala makar umanjiti, ako ne i ispraviti, tu nepravdu. Bilo kako bilo, stvoren je pravi ambijent za razne bankarske špekulacije i akrobacije. Najpodesniji alat za brzo bogaćenje i preuzimanje nekretnina, bijaše upravo hipotekarno bankarstvo.

To je jednostavan odgovor na pitanje, zašto je u Sarajevu podignuto, upravo raskošno zdanje filijale Hipotekarne banke i utemeljena institucija čiji kapacitet je u tom času premašivao lokalne potrebe, no, računalo se na brzo širenje bankarskih poslova. Palata je u potpunosti dovršena 1932. g.

Za vanjski i unutrašnji ures filijale Hipotekarne banke u Sarajevu, zaslužan je vajar, scenograf i ikonopisac ukrajinskog porijekla, Vladimir Pavlovič Zagorodnjuk. Rođen je 31. maja 1889. g. u ukrajinskoj crnomorskoj luci Odesi. Nakon Oktobarske revolucije, izbjegao je u Kraljevinu Jugoslaviju. U Beogradu je ostvario zavidnu karijeru, u prvom redu kao vajar i pozorišni scenograf. Zagorodnjukova vajarska obrada portala i fasada banke, podrazumijeva: dvije brončane figure (mušku i žensku), koje drže lampione iznad glava, potom osam reljefa u kamenu, koji ukrašavaju glavnu i bočne fasade, kao i umjetničko obogaćivanje enterijera banke. Reljefi simboliziraju različite grane ljudske djelatnosti: poljoprivredu, trgovinu, graditeljstvo, moreplovstvo… Reljefi su inspirisani umjetnošću antičke Grčke.

Posebno je zanimljiva brončana figura kupačice u fontani u malom parku iza banke, također djelo Vladimira Zagorodnjuka. Portalne figure i Kupačica, izlivene su u livnici “Voždovac” (“Livnica Jeremić”) u Beogradu 1932. godine.

Da li je Zagorodnjuk zaboravljen ili je i bio poznat samo rijetkima? Nije teško osvijetliti djelo i djelovanje ovog umjetnika faktografski. Svi su nam alati u tom smislu pri ruci, i knjige i web. Zanimljivijim mi se čine one suptilne povijesne i kulturne veze između dvaju svjetova, balkanskog i crnomorskog, oni dramatični talasi na kojima su izuzetni stvaraoci ili svojim djelom ili i životom svojim, doplovljavali do ovog Šehera, poput Vladimira Zagorodnjuka ili velikog sarajevskog slikara, također ukrajinskog (tačnije ukrajinsko-poljskog porijekla), Romana Petrovića. Ukrštali su se i uplitali motivi i valeri, načini i stilovi, zbivanja i sudbine stvaralaca. To kulturno-historijsko tkanje, veća je, važnija i ljepša zagonetka, koju nije moguće otprve razabrati i dokučiti tek uvidom u puke činjenice.

Valerijan Žujo

Žujo: Mudri starci
Žujo: Plamen u Modroj sobi
Žujo: Čovječuljak
Žujo: Sarajlije
Žujo: Kriva ogledala…
Žujo: General i cvijet
Žujo: Homo kokuz i Homo hrsuz
Žujo: Grad
Žujo: Vino i voda
Žujo: Nadzornik genocida
Žujo: Stanje stvari
Žujo: Ko Zna Ko
Žujo: Zabraniti odmah…
Žujo: Pismo Ziji
Žujo: U kinu sjedi Edo…
Žujo: Hoće li biti rata!?
Žujo: Lajos Asztalos
Žujo: Rasim Sejdić
Žujo: Ignaz Linhart
Žujo: Drago Kuđić
Žujo: Pavle Mitrović
Žujo: Milan Mučibabić
Žujo: Rusmir Šahinpašić
Žujo: Jovo Mitričević
Žujo: Nurija Palata

Žujo: Nurija Palata
Jakubović: Pripadanje
Pulig: Vrli Euro svijet