Zaboravno Sarajevo
U Sarajevu, u pučkoj percepciji, nikada nije bilo sasvim jasno, ko je junak, a ko ludak. Svijet je sa lakoćom junacima proglašavao razne siledžije, drumske haramije, obijesne gospodske sinove, kabadahije po prirodi i kabadahije po položaju u društvenoj hijerarhiji… Istinski junaci, samozatajni borci upravo protiv nasilja, ubrzo bi bili zaboravljeni. U našem vremenu, samo porodice i prijatelji pominju sve one stotine jedva stasalih momaka, čiji život je prekinut na obroncima Trebevića, na Žuči, na Stupu, po Poljinama… Deviza je bila, bolji su odani nego sposobni. Koliko su “odani” bili odani, vidjelo se na sijaset primjera. Hadži-Lojo našeg vremena, Juka Prazina, o kojem su pjesme ispjevane, koji umalo ne postade generalom, preko noći se preobrazio u din-dušmanina i ucijenjenog bjegunca… ostalo je povijest.
Pragmatična, estradna pamet poučava, da za ideale ginu budale… Uistinu, ako pod idealom podrazumijevamo savršenstvo, dakle, nešto čemu se asimptotski teži, ali ga nije moguće dosegnuti, onda jesu budale oni koji ginu za neostvarljivo.
Pred početak sarajevske katastrofe devedesetih, dobro organizovani pripadnici nove klase, potvrđeni na takozvanim prvim demokratskim izborima (ili samozvanci bez demokratskog kredibiliteta, svejedno), stekavši početni kapital na talasu galopirajuće inflacije i problematične râne privatizacije, žurno su sklonili porodice po svijetu. Poupisivali su djecu na prestižne škole, a djeca su, mažena i pažena od dijaspore i raznih međunarodnih donatora, u sigurnosti gradila svoju poratnu društvenu i finansijsku poziciju… Djeca ostalih, ginula su po linijama odbrane grada ili patila, gladna i ojađena u velikom logoru, zvanom opsjednuto Sarajevo.
Ali, nisu stvari tako jednostavne. Kada se u pomenuto pragmatično, kalkulantsko razmišljanje uplete etika, sve dobije drugu dimenziju. U tom svjetlu, žrtva ne bude ludost, nego najviša vrijednost. Najbolje to pokazuje jedan povijesni primjer.
Nakon što su se na Berlinskom kongresu, 1878. g. oko predaje i prodaje Bosne (za 52.000.000 zlatnih kruna), dogovorile agresivna i gramzljiva Austro-Ugarska i slaba i letargična, ali podjednako gramzljiva Turska, za zemlju i njeno glavno središte, nastali su dani iskušenja i stradanja. Ništa u odlukama i dogovorima postignutim na Berlinskom kongresu nije bilo ni legalno, ni legitimno. Prosto je demonstrirana sila, koja je djelovala umjesto zakona.
Tada su u Sarajevu i u zemljici Bosni zasvijetlili jedno ime i jedan čin.
Ugledni pripadnik sarajevske uleme, šejh i muderis Gazi Husrev-begovog hanikaha, Muhamed efendija Hadžijamaković, nije se htio pomiriti sa sramnom prodajom Bosne i nasilnim zauzimanjem zemlje. Odlučio se na organizovanje otpora. Austrougarski okupator, branitelje Bosne nazivao je pobunjenicima i fanaticima, čudeći se, što li se opiru položaju kolonijalnog roblja…
Hadžijamaković, čovjek velike odlučnosti i nespornog autoriteta, krenuo je u beznadnu bitku, ali jedinu u koju je on i mogao krenuti, a da bi očuvao lični integritet. Bio je to unaprijed izgubljen boj, ali i herojski čin, jer slava pripada Davidu, a prezir Golijatu… Ne pretjerujem. Slikar i ilustrator, J. J. Kirchner ovako je prikazao sukob jednog jedinog bosanskog branitelja i čitave čete austrougarskih vojnika.
Mogla je nova carska i kraljevska uprava šminkati Sarajevo koliko god joj je bila volja, od početka do kraja, suštinu novonastalog stanja i sama je i službeno i neslužbeno, nazivala okupacijom.
Malo je poznato ili sasvim nepoznato, da okupaciona vlast sve do pred Prvi svjetski rat, na Bosnu nije potrošila nijednu vlastitu krunu. Sve je finansirano iz domaćih prihoda i silnim zaduživanjem, koja su uredno vraćana. To sve, podrazumijeva: izgradnju kasarni za vojsku i žandarmeriju; izgradnju putova, željeznice za vojne potrebe i eksploataciju šuma i rudnog blaga; podizanje upravnih zgrada, infrastrukture… Na kraju, ali u prvom redu za potrebe okupacionih vojnih i civilnih struktura, i bolnice, škole, elektrane… Evo jednog člančića na tu temu iz splitskog lista Narod, iz 1886. g., koji se poziva na pisanje budimpeštanskog Pester Lloyda:
Nije, dakle, stvar vidovitosti, nego razumnog rasuđivanja, ne očekivati ništa dobro od osvajača. Stoga je razumljivo zašto su hrabre Sarajlije do kraja branile svoj grad i svoje pravo da sami odlučuju o svome životu. Hadžijamaković je bio pravi vođa tog otpora, a ne Hadži-Lojo, izvikani bukač, švercer, ubica i ludak, koji je prvog austrougarskog vojnika vidio, tek kada su ga uhvatili u selu Živojevićima kraj Goražda.
Ne moramo se nužno složiti sa principima i uvjerenjima, po kojima je živio i život okončao, ovaj Sarajlija, kojeg historičar Hamdija Kreševljaković upoređuje sa antičkim junacima. Ne moramo vjerovati da je odbrana istrošenog osmanskog sistema i načina života veliki podvig, kao što ne moramo misliti da je provala autrougarskih trupa u Bosnu i Sarajevo nekakav povijesni napredak. Uostalom, Hadžijamaković je izričito kazao da brani Vatan (domovinu), a ne padišaha u Stambolu. U deklaraciji tada formirane Narodne vlade, poziva se na odbranu Bosne, a Stambol se ne pominje.
Pred primjerom odvažnosti, odlučnosti i etičnosti Muhameda Hadžijamakovića, valja zašutjeti i duboko se zamisliti. Nakon što je nesrazmjerno brojnija carska i kraljevska vojska slomila bosanski otpor, Muhamed efendija se oprostio od porodice i prijatelja, obukao bajramsko odijelo i pošao da se preda. Nije ni pomišljao da bježi. Odabrao je smrt.
Na stratištu podno Gorice, gdje su Austrijanci strijeljali uhvaćene branitelje, pogubljen je i Hadžijamaković, ali u smrt nije pošao mirno i ravnodušno. Kada su mu skinuli okove, oteo je revolver jednom i pušku drugom stražaru i pucao u njih. Nekoliko vojnika jedva je savladalo ovog izuzetno snažnog čovjeka. Prager Tagblatt je nakon toga opisao scenu pogubljenja riječima da je Hadžijamaković, što je za muslimana sramotno, izboden i obješen, te da je njegova duša sada između neba i zemlje…
Držanje i primjer Muhameda Hadžijamakovića nadahnjuje i pomaže da se održi makar nada u bolje. To mislim sa punom sviješću o brojnosti raznih amoralnih tipova, pokvarenjaka, mutivoda, prelivoda, hrsuza svih profila koji su s početka devedesetih godina terorisali grad, da i ne govorim o Karadžićevim ubicama, koji su taj isti grad opsadom mrcvarili i artiljerijom divljački razarali. Taj pogani, rezistentni soj i dan-danas, što posredno, što neposredno, uglavnom upravlja životom (životarenjem) ljudi na Balkanu.
Srećom, bilo je i ima onih koji su slijedili i slijede ljudski primjer Hadžijamakovića, velim neovisno o ukupnom spektru njegovih uvjerenja… Možeš, strogo gledano, biti u krivu da je zemlja ravna ploča… i u krivu si, ali kada braniš ljudski život i ljudsko pravo na dostojanstvo, ne možeš pogriješiti.
Utoliko je Muhamed efendija Hadžijamaković junak, koji istina nije uspio sačuvati zemlju i grad, koji nije sačuvao ni sebe, jer nije htio bježati, ali je sačuvao vjeru u uzvišenost ljudske žrtve.