Na prvom spratu ili u samom prizemlju pripovjedačkog umijeća, stanuju pogodbene rečenice tipa:
Kad bi ovo drvo… kad bi ove ruže male… kad bi ovaj zid… kad bi ova stijena… kad bi znali pričati…
Drvo, dakako, zna. Jezikom godova, kazuje dendrolozima koliko je staro, koliko je sušnih, a koliko kišnih godina, koliko blagih, a koliko oštrih zima predeveralo, te kad je i kakvih vulkanskih erupcija bilo i još puno detalja nedostupnih i nejasnih nama laicima.
Ali, čovjek ne mora biti ni stručnjak, ni policijski špiclov, da uz zrno znanja, strpljenja i nešto truda, privoli ili natjera stvari da progovore. Dovoljno je da umije čitati i vladati elementarnom logikom.
Oprobao sam tu formulu na jednoj zanimljivoj sarajevskoj građevini, na nedavno obnovljenoj zgradi Crvenog krsta, na početku Ulice Silvija Strahimira Kranjčevića. Nekome je to zdanje u pamćenju kao kino „Sutjeska“. Tamo je gledao Knjigu o džungli, jurnjavu Toma i Džerija, filmsku nepobjedivost Johna Waynea, pa Kozaru i Neretvu… U konspirativnom polumraku tog kina, nekoga je prvi put zagrlio i poljubio… Za one znatno starije, ako su još i živi, prije Drugog svjetskog rata bijaše to kino „Drina“ .
Brojni naraštaji volontera, u toj kući su obučavani iz procedura i vještina Crvenog krsta iliti križa.
Osamdesetih godina 20. stoljeća neki ljudi iz moćnih struktura, poželjeli su više komfora, nego što su ga imali, pa je u tijesan prostor oko ovog doma, grubo ugurana jedna nezgrapna zgradurina, poznata kao „Karingtonka“. Ta gromada, ne samo što je sa zapadne strane pritisnula Dom Crvenog krsta, nego je „pojela“ i najveći dio unutrašnjeg dvorišta i u dvorištu bogat arboretum s fontanom… Iz ptičije perspektive, okom drona gledano, „Karingtonka“ je nalik na golemu alatku, koja se testerasto zabila u Kranjčevićevu ulicu.
Dom Oblasnog Crvenog krsta u Sarajevu, svečano je otvoren 22. septembra 1929. g.
Iz dostupnih izvora moguće je saznati detalje ovog događaja. Prema pisanju štampe, bila je to velika manifestacija u kojoj je učestvovalo više hiljada građana. Povorka je krenula ispred Vijećnice Obalom, pa tadašnjom Ulicom Kralja Petra (sada Zelenih beretki), pa Štrosmajerovom i Ferhadijom (tada Prijestolonasljednika Petra), te konačno Aleksandrovom (sada Maršala Tita) do Doma. Ispred povorke je bio seljak na konju, sa velikom zastavom Crvenog krsta. Za njim je jahala grupa seljaka, a nakon konjanika išli su skauti na bicklima, za njima odred skauta, podmladak Crvenog krsta iz sarajevskih srednjih škola, vojna muzika, delegati z mnogih bosanskohercegovačkih i jugoslavenskih gradova, motorizovaani odred vojnog saniteta, te brojne Sarajlije.
Čelo povorke stiglo je pred Dom u 11.30 minuta i tada je započela svečanost otvorenja u prisustvu visokih civilnih, vojnih i vjerskih ličnosti. Po tadašnjem običaju na svečanosti su govorili izaslanik kralja, funkcioneri organizacije iz Sarajeva i Beograda, etc. Glavni govornik je bio dr Ivan Pavičić, predsjednik Oblasnog odbora Crvenog krsta Sarajeva. Poseban trenutak je predstavljalo uručenje ordena Crvenog krsta Kjani hanumi Fadilpašić, koja je besplatno ustupila veći dio zemljišta za gradnju Doma.
Također, po tadašnjem običaju (a, taj običaj ni danas nije sasvim napušten) u iscrpnim novinskim izvještajima, uglavnom, nije pominjan projektant ovog zdanja, arhitekt Helen Baldasar.
Po rođenju Dubrovčanin, po obrazovanju praški đak, a po življenju i djelovanju Sarajlija i Splićanin, Helen Baldasar je ostavio vidnog traga i u Sarajevu i u Splitu. U Sarajevu je bio profesor Srednje tehničke škole i projektant nekoliko poznatih zdanja u duhu moderne i funkcionalizma: Doma Crvenog krsta o kojem govorimo, kuće Damić u Radićevoj ulici, naspram BBI centra (sa arhitektom Dušanom Smiljanićem), kuće Rašidagić u Ulici Maršala Tita…
Zatajen je, eto, u izvještajima Baldasar, a dobio je prvu nagradu na jugoslavenskom konkursu upravo za projekat Doma Crvenog krsta u Sarajevu. Nakon Drugog svjetskog rata nagrađen je i najvišim gradskim priznanjem, Šestoaprilskom nagradom. Nema sumnje da je Šestoaprilsku zaslužio. Međutim, nagradu za Dom Crvenog krsta, baš i nije.
Naime, 1925/26. g. u Beču je, na uglu ulice Herbststrasse i trga Ludo-Hartmann, podignuta zgrada za ured i aktivnosti udruženja građevinara (Arbeitsamt für das Baugewerbe). Projektanti su bili: Herbert Ferdinand Kastinger i Hermann Stiegholzer. Baldasarov Dom Crvenog krsta neodoljivo podsjeća na to zdanje… Bi rek'o, plagijat… ili po sarajevskom: đon.
Istina, kriterijumi u arhitekturi moraju biti fleksibilniji zarad više zadatih elemenata, pa se ne kaže da je neki projekat prepisan, precrtan, nego da je napravljen „u tom i tom stilu“, „po ugledu na…“, „u duhu tih i tih graditeljskih usmjerenja“… Konačno, projekat ne obuhvata samo fasadu. Jedan moj poznanik, pučki filozof, zamislio bi se nad ovim i zasigurno svojim lapidarnim stilom kazao:
Ja,… trend je trend, ali đon je đon…
Sve su prilike da je u pravu pomenuti moj znanac. Baldasaru koji je umro 1970. g. da je još poživio, laknulo bi 1973. g. kad je bečka gradska uprava donijela odluku da Dom građevinara Beča bude porušen. Ostao je, dakako, u historiji.
Ali, razlog nastanka ovog zapisa ne leži u zanovijetanju oko originalnosti, niti u kakvom sentimentalnom prisjećanju na čaroliju koja se dogodi, kad se u kinu ugase svjetla. Na mojoj svakodnevnoj ratnoj ruti od stana kraj Druge gimnazije, do Radio-televizijskog doma i natrag, bio je i taj prolaz kroz ruševinu, siguran makar od snajperskih hitaca. U zahuktalom ludilu s početka devedesetih, u nekadašnjoj kino dvorani, dogodio se herojski čin, čiji su akteri bili Svjedoci postojanja: likovni umjetnici, Nusret Pašić, Mustafa Skopljak, Edin Numankadić, Zoran Bogdanović, Peter Waldegg, Radoslav Tadić, Ante Jurić i Sanjin Jukić. Bio je to moćan odgovor umjetnika na egzistencijalnu ugroženost i rasulo pameti. Opustošeno kino, jeza rušilačkog učinka, ali u kinu umjetničke instalacije, poznati i dragi ljudi… jednoga dana, Edin Numankadić.
Dakle, kad bi ova fotografija…
Fotografije i slike su govorljive. Neke su brbljive, neke reže, druge vrište ili urlaju… a, ima ih i koje šapuću. Da li je blasfemično kazati, imaju počesto više života, nego neki ljudi. Slike šute samo u mraku…
Sjedi Edo usred kaosa i brani smisao, brani ljepotu, ljubav i normalnu ljudsku pamet… liječi nas od malodušnosti i teškog mentalnog zamora…