Žujo: Ili pripadaš ili propadaš

Od samih početaka čovjekove prisutnosti u kotlini i polju između Huma, Trebevića i Igmana, sadašnji Baščaršijski trg, pod različitim nazivima, bio je ishodište i stjecište puteva… istok-zapad, sjever-jug. To mu je, kao i svim važnim trgovima, geografska sudbina. Rimske i srednjovjekovne saobraćajnice, koje su vodile do središta sarajevske čaršije i od njega, podebljane su i razuđene u osmanskom i K. und K. razdoblju, a posebno nakon što su umorni strani upravljači otišli.

Dobro jutro čaršijo, na sve čet'ri strane!

Ništa logičnije. Osnovno značenje riječi čaršija i jest četiri strane. Naime, prema tumačenju glasovitog etimologa dr Petra Skoka, nekadašnjeg Sarajlije, čaršija je balkanski turcizam persijskog porijekla, kovanica od persijskih riječi čār /četiri/ i /strana/.

Sem geografskih, u našem svijetu i vremenu figuriraju i četiri strane u društvenom smislu, četiri etno-konfesionalne zajednice… Tri su sveprisutne i krajnje uticajne, a jedna je jedva opstala, i više je ukras… Korektnosti i istine radi valja kazati, da se navedenom pozdravu nema šta prigovoriti. Međutim, ta rečenica, nije na dobrom glasu u političkoj čaršiji.

Jedni vele da to znači: sa svima dobro, ni s kim iskreno. Drugi taj pozdrav tumače pehlivanlukom, taktiziranjem i kalkuliranjem. Isključivi i zadrti, pozdrav svim stranama, svim zajednicama, svim ljudima, smatraju devizom onih koji se nisu opredijelili, a morali su i morali bi.

Zašto li, kako li?

Za one koji neće da se priklone, nego su otvoreni prema svima, primijenjena poezija svjetine ima širok asortiman pogrda (Nit’ smrdi – nit’ miriše… piškio bi, kakio bi… repa bez korijena… anacionalan… i tako to).

Zavrzlame ove vrste nisu od jučer. Evo jednog povijesnog primjera.

Pozdravljajući buduće čitaoce, sarajevski list Bosanska pošta (imenjakinja njem. Bosnische Post) u prvom broju, od 15. 11. 1896. godine najavljuje, citiram: … da će čuvati i braniti osjećaje sviju vjeroispovijesti, raditi oko javnog morala i poretka kao što i za sveopći etički napredak ovih zemalja… Na tu najavu oštro je reagovala sarajevska Vrhbosna, list Nadbiskupije Vrhbosanske, čudom se čudeći ideji da je moguće zastupati i braniti osjećaje i interese svih:

… Gdje je taj, da brani pojmove, što se već sami od sebe isključuju. Nečuven paradokson!… Pa kakav je to javni moral i poredak… kakav to sveopći etički napredak ovih zemalja. Takve rieči nemaju ni pojma o moralu, poredku i ikakvoj etici…

Dakle, ekskluzivizam ove vrste nije boljka od koje pati samo neuki puk. Ona pogađa i najobrazovanije. Dok ne odgonetne ko mu je sagovornik, kojem plemenu pripada, isključiv čovjek je nervozan, kao da sjedi na mravinjaku. Identifikacija je obično brza… ime, akcenat… hoće li kazati Evropa ili Europa… Nakon što je ustanovljena pripadnost, sve ide kao po loju. Ako si takvog identifikovao i smjestio u jednu od tvojih ladica, taj ništa više ne mora reći, jer ti znaš šta može reći.

Sveto pravilo, dnevna mantra provučena kroz prva tri padeža glasi:

Mi ili oni
Nas ili njih
Nama ili njima
……………………..

U privatnosti doma, Njih, one druge, jednostavno diskvalificiramo… ne valja im vjera, ne valjaju im imena, ne valjaju im pjesme, kao ni ono što jedu i piju, etc, etc… Tako, redukcijom do apsurda, začas dođemo do pitanja:

Šta oni ovdje rade? Imaju li oni pravo da budu ovdje? Ukrali su nam jezik, ukrali su nam stećke, ukrali su nam sunce i isto ga zovu kao mi… Oni hoće da budu ravnopravni, da biraju i budu birani, da se oko vitalnih problema pitaju… Taman posla.

No, kad ovi žestoki negatori izađu na forum, naglašeno i srdačno pozdravljaju one, koje su između četiri zida kudili. Njihova djeca tako odrastaju u ozračju primitivne hipokrizije. Ali, uprkos tome što su pouzdano saznali da im roditelji besramno lažu, većini ta spoznaja neće smetati da nastave porodičnu tradiciju.

Jedan od aksioma ovdašnje nacionalističke aritmetike kaže, da što su jače pojedine zajednice, jača je i Bosna i Hercegovina.

Ništa pogrešnije.

Govoreći o identitetu, homogenizaciji, okupljanju i zbijanju redova, razigrani agitatori posežu za sintagmom nacionalni korpus. Neprecizan pridjev i militaristički prizvuk tog izraza, otkriva da je suština svih ovih podjela, zapravo, priprema za buduća sukobljavanja, u rasponu od šaljivog do jezivog.

Šoveni, oni neotesani, na ideju zajedništva i solidarnosti, iskreno odgovaraju ili urlanjem ili režanjem… Perfidniji iz tog društva, nude formule: „Nama naše, njima njihovo“, „Suživot“, „Ne miješajmo se i biće dobro“, „Razgovarajmo preko tarabe… ili kroz tarabu“, „Svoje volimo, tuđe poštujemo“… Jašta radi.

U kockaste glave nikako ne ulazi jasna i zdrava misao, da smo već opredijeljeni oko krucijalnih stvari… naime, da svi dišemo, mislimo i osjećamo, te da smo ponajprije ljudi i građani.

Šta ćemo, dakle, sa onima koji se nisu opredijelili prema nametnutom etno-konfesionalnom ključu? U vladajućem sistemu mišljenja, a još više i još važnije i tužnije, u dejtonskom državnom provizoriju, za njih (za nas) nema mjesta… ti ljudi su duhovi, zombiji, šta li… Mora se odabrati jedna od strana. Iluzija je da se može biti samo član neke zajednice, mora se biti pripadnik.

Tu, međutim, postoji jedna semantička zamka… pripadnik pripada i to ne samo simbolično. Nije to bezazleno, niti bezopasno. Riječ je, nesumnjivo, o odnosu posjedovanja. Kad stvar ili druga materijalna vrijednost pripada tebi, ti si vlasnik… Kod osoba, sve je retorički zamagljeno, da ne bi bio ogoljen stvarni odnos, koji počiva na načelu:

Ako pripadaš, onda nekome pripadaš…

Kome? Narodu!? Narod je heterogen i u osnovi apstraktan pojam. Narod je zbir. Istina, ne čisto mehanički zbir, ali, bez izuzetka, rasuti teret. Da je drugačije, na djelu bi bila ona nacistička:

Ein Volk, ein Reich, ein Führer!

Srećom nije tako. Pa pošto takozvani narod nema jedinstvenu, potpuno usaglašenu volju, pribjegava se (u kategorijama buržoaske demokratije), većinskoj volji… a, nju tumači izabrana ili samozvana elita te zajednice. To će reći, relativno uzak krug ljudi, koji se opet sužava do nekog središnjeg tijela i konačno do vođe. Tako se raznolikost i bogatstvo ideja i oblika milionske zajednice, svodi (opet reductio ad absurdum) na jednu osobu i dodvorničku tevabiju oko te osobe.

Grubo i neuvjerljivo zvuči zaključak da u društvu koje se temelji na podjelama po nacionalnom i vjerskom principu, svi članovi neke od tih zajednica, pripadaju vođi i njegovom štabu. Grubo zvuči, ali iole bolji uvid u mehanizme dijeljenja pravde, trošenja budžetskih i drugih sredstava na raspolaganju vlasti, imenovanja, zapošljavanja i otpuštanja, promocija i degradacija, etc… sve to matematički precizno pokazuje stvarno stanje. Ako se pojavi kakva disonanca u tom odnosu, kakav šum na komunikacijama između predvodnika i pripadnika, taj više nije pripadnik, nego otpadnik. Teško otpadniku.

Ovo malo samopropitivanje iz predmeta Teorija sarajevskih adeta, imalo je svrhu da konačno shvatim, zašto većina ljudi dosljedno bira najgora rješenja.

Jazuk potrošenog vremena. Za mene je to i dalje nedokučivo.

Valerijan Žujo


Šehić: Mogila sjećanja
Karavdić: Bosanski Dubrovnik
Škrgo: Bulaja
Stojić: Rex coronae