Ovih dana u par navrata zaglavio sam u kafani s prijateljima, inače, ljudima od tastature, do duboko u noć, pokušavajući da raspravim i objasnim pitanje književne kritike, položaja i najčešćih tipova kritičara u nas, najviše pisanja i čitanja. Dok smo u zadimljenom ambijentu srkali supu i krkali pasulj s kolenicom shvatio sam da ću im problematiku najbolje dočarati na kulinarski način. Ovde dajem sumu, donekle sistematizovanu, ali i bez reda, onoga što sam punim ustima nepovezano izgovarao, malo pripit, čega se sećam, slušajući njihove primedbe, zapažanja i pitanja.
Knjiga je hrana, duhovna. Sprema se duže ili kraće vreme, često godinama, na razne načine, bude kuvana, krčkana, pečena, pržena, pohovana. Kritičar je onda proba ne bi li je ocenio. Ima nekoliko vrsta kritičara.
Prvi je školski, novinarski, površni kritičar, Povraćko, on samo sažvaće malo i ispljune. Nema stomak da probavi napisano, prosto nema organe za varenje, tzv. talenat, prejako je, oseća on to instinktivno. I nema vremena. I jede nekoliko knjiga-jela u istom trenutku, i onda ne sme da guta plašeći se podsvesno da će to promeniti nešto u njemu koji je savršen i bogomdan kolumnista. Ili ima ideju šta treba da jede, samo određene i večito iste obroke, svodi sve na nekoliko recepata, razumskih, već po raspoloženju odabranih, lenj i nespreman da otkrije nešto što bi bilo samo njegovo otkriće, što bi tražilo izmenu gledišta, stava prema književnosti, prisećanja kako se nekad oduševljavao novim, ako je toga i bilo. Nema želju da se prepusti neizvesnom i začudnom.
Onda nam tako naš Bljuvije tek načet zalogaj pokazuje kao svoj uradak, tzv. krituljak, često na dve šlajfne. Pogodi on po neki miris i ukus, ali sve izgleda plitko, stakleno, mutno, izmešano, ne vidimo suštinu knjige, ne možemo uopšte da je zamislimo iz njihovih šematskih rečenica, ni zašto je uopšte jeo, slabo razabiremo sadržaj, prostrte ostatke rada njegovih zuba, veće i manje delove, kašu.
Ova vrsta kritičara piše na isti način o svakoj knjizi. Njihovi su napisi beskrajan niz identičnih asocijacija i citata, nema neba niti vazduha, zagušljivo je, tesno, ne možemo se okrenuti u njihovom tekstu, potrčati. Kada kasnije uzmemo delo, moramo da zaboravimo tzv. kritiku, ne bi li uživali u ukusnom jelu, ako se o njemu radi, da pronalazimo samo svoje čitanje, pravo, čistoga srca, stvarno gladni, neopterećeni teorijom i drugim knjigama, ukratko, da čitamo kao da je to jedina knjiga na svetu.
Drugi tip kritičara su oni koji bolje definišu ono što jedu i manje-više gutaju, dobro opisuju sastojke i njihov međusobni uticaj, daju glavne crte, govore o celini jela, o čemu se radi i šta im se najviše dopalo, a šta bi trebalo popraviti. To su dijagnostičari, analitičari. Kod njih nismo sigurni zašto jedu baš to jelo, nisu dovoljno lični iako su često precizni. Kao lekari koji opisuju bolest, oni daju hladan pregled onoga što nalaze u knjizi. Često im promakne neka bitna aroma, čak neka temeljna, prožimajuća, važna kao ritam sekcija u džezu, ili je nekad prepoznaju kao onu koja baš kvari utisak.
Najbrojniju grupu, nacionalističke kritičare, preskočiću jer top je bio vreo u opsadi crkve svetog spasa.
Dakle, ne može svako biti dobar kritičar, traže se jednake pretpostavke za kritičara i pisca, kuvara i kušaoca. Kritičar takođe treba obavezno lepo da piše, on to i radi, ali često zaboravi misleći da je vrhovni sudija koji može biti i dosadan. Zato su pisci i najbolji kritičari, znaju koliki je trud uložen u neko pisanje, koliko je teško stvoriti nešto ni iz čega, oni su takoreći bili s druge strane ogledala, u magičnoj zemlji. Jedno od osnovnih pitanja na koja treba da odgovori kritičar je da li nam je ovo jelo potrebno i zašto, da li je moralo biti spremljeno, koja je motivacija autora, koliko je pisac po njemu ostvario ono što je imao na umu, i kao celina da li i zašto se preporučuje. Da li da gubimo vreme s njim, pokvarimo stomak? Onda se može ići i u detalje, paralele, analize.
Najbolji kritičari jedu sporo, sa užitkom, makar i da jelo ne valja. U tom slučaju oni nalaze razloge zašto ne valja i jasno argumentuju. Vole lep zalogaj i širok pogled. Posebno se posvećuju poslasticama, gustiraju ih s merakom, znaju koliko je krvi proliveno za prvoklasni komad. Oni su sintetičari. Znaju da je važno i kada i kako se jede. Ne žure nego polako žvaću, izvlače sve čulne konsekvence, traže pravu reč za doživljeno, najprecizniju. Prave brze, neočekivane, neobične zaključke, spajaju najdalje i nemoguće, slute preko granice tanjira, rečenog, barataju metaforom kao oštrim nožem i elegantnom viljuškom, sintetišu nove svetove i obzore počinjući taj posao nepcima i nosem.
Inače, nos je najznačajniji za procenu jela. Oni su toliko izvežbani da im je dovoljno da samo pomirišu prvu rečenicu i već znaju kakav je kraj, karakter obroka, melanholičan, žučan, kiseo, mlečan ili nerazvijen. U svakoj rečenici vidi se umeće spravljanja, majstorska ili početnička ruka. Sačekaju ovi ljubitelji pisane reči, gurmani, hedonisti prastarog zanata da prođe neko duže vreme od objavljivanja dela, možda i godine, ne trče za piscem, nije im stalo do reklame i isticanja niti sebe niti njega, zanima ih samo literatura, i onda pišu polako da li je i kako obrok promenio njihovo biće, percepciju, kada su ga svarili i on postao deo njih.
Oni pišu o onome što su sami proizveli od knjige a ne o onome što je autor hteo da kaže. Čitanje je dijalog i nadogradnja, čitalac piše knjigu koju čita. Pisac napiše jednu knjigu a čitaoci proizvedu bezbroj svojih jer je ona prva samo libreto, predložak, maketa i igračka kojom se igramo ne bi li dokučili novo, oplemenjujuće i uživali u punoći i nepojmljivosti života. Bora Stanković je rekao da ako knjiga ne učini da više volimo bližnjeg onda ona ne vredi.
Znači da u tom slučaju više jelo i nije bitno, niti kuvar, nego rezultat koji ushićene duše osećaju, nežno treperenje živaca i meningi, receptora, izazvano skladom, kompozicijom, novopronađenim jezičkim izrazom. Javljaju nam ti kritičari onda da li ih je kušano učinilo boljim, osetljivijim za neke stvari, jačim, ili ih oslabilo, kakve im je sfere i prostore otvorilo, kuda odvelo. Jedan od najvećih književnih satrepetnika koje smo imali bio je uvek željni i ješni, veseli, na igru, ples i zagonetku spremni Rableovac Stanislav Vinaver, znalac struja i bruja, u atomu i u društvu. Baratao je on duhovima, žonglirao tuđim kao svojim, razdragano ulazio u tajne kuhinja drugih pisaca, pravio delikatesna parodična jela, sa lakoćom, voleo sve da pretumba i pomeša, da raskrinka lenjost i pompeznost, jednoličnost ishrane koju nude najpoznatiji i najpopularniji autori i tada i sada. Vinaverove knjige zato su raskošne gozbe i proslave.
Uspela knjiga je venčanje nepca i jezika, neba i zemlje, nosa i utrobe, blejkovskog raja i svedenborskog pakla, novalisovska kosmička svadba tj. svadbarski kupus koji se kuva najmanje deset sati na najtišoj vatri i prava je, vrhunska a u stvari jednostavna delicija, spravljena mešanjem suprotnih, raznorodnih i jakih elemenata, suvog mesa i povrća, tako da se na naše oči i usta projavljuje magija kao fatalni ukrštaj lepote iz teorije Laze Kostića.
Sirovine, sastojci za spravljanje knjige nalaze se u životu autora a njihovo spremanje počinje mnogo pre nego što je on toga postane svestan. Kreće se razmišljanjem, i nesvesno, koje je lagano kuhanje. Ako rečenica autora deluje dobro, suvereno, to je samo proizvod dovoljno dugog razmatranja teme-sirovine, spremanja namirnice tako što smo je dobro proučili, videli u raznim kontekstima, iz više uglova, tako da je počela da lebdi, izlupali je na dasci razuma, izvukli sok suštine iz nje, i to one koja se nas lično tiče, zato onda ona dobija na specifičnom ukusu koji neki zovu osobenim stilom, iskošenim, jedinstvenim pogledom, osećanjem, ritmom.
Neki imaju više a neki manje talenta za ovo, a radi se o multudisciplinarnom fenomenu. Pisanje je spoj intuicije, mišljenja, konkretnog jezika sa svim njegovim ograničenjima i darovima, muzike, ritma, konteksta, tradicije, slikanja, politike, i čega sve ne, tako da mozak pisca mora da radi odjednom na svim tim frontovima. Zato mu treba jaka operativna memorija a ona se dobija vežbanjem, čitanjem majstora, klasika. Klasici su oni koji su najbolje izrazili neko osećanje ili misao, najgušće.
Kada se konzumira dobra knjiga oseća se u svakoj rečenici da je autor uživao pišući, makar da je pisao o najtežim i mučnim stvarima, stil, estetsko, oslobađa hormon užitka, čitalac doživljava tranfer sreće. To samo znači da hrana duha kao i ona obična najbolje ispada ako se sprema s ljubavlju, nikako po zadatku, imperativu, nalogu, nego ako kuvar uživa u procesu transformacije, topljenja i sjedinjavanja svega što ima da kaže.
Pri završnoj obradi, zapršci, potrebno je i da se ima asistent, bolje i više njih, u vidu urednika i čitalaca, iskrenih prijatelja, onih koji ne povlađuju nego idu na najsumnjivije tačke odmah, predlažu, sugerišu ali obrazlažu sve, veliki je blagoslov imati takve nepristrasne drugove, i umeti da ih čuješ. To je potrebno i najgenijalnijem piscu.
Treba da neko posavetuje pisca u vezi viškova ili pogrešnih začina, količine obroka, masnoće i slanoće. Literatura se može praviti od svega, i od praznine, jedino je važna obrada. Buda je od ničega napravio svetsku religiju a i druge konfesije prodaju to Ništa. Ništa je još i najslađe, ono krcka pod zubima.
Mnogi koriste sirovine misleći da je dovoljno da su one kvalitetne i da nije važno kako su servirane. Treba reći da su namirnice, ma koliko dobre, bez transmutacije nejestive. I da ih ne može biti neograničeno, to je samo znak da pisac nije razdvojio bitne od nebitnih, to jest one koje bi uz odgovarajući postupak dobile ukus, prijatan. Da ponovimo, praktično bilo šta može biti gradivo: otpad, đubre, otrovne materije i misli, postupci, priče, slike i utisci, želje, kuhinjski elementi i oni iz prirode.
Posle svega toga možemo da kažemo da je urađeno najbolje moguće, da smo dali maksimum od sirovina koje smo imali i umeća kojim smo raspolagali. Možda je moglo i bolje ali ne ovaj put jer i pisanje je relativna stvar, zavisna od vremena, okolnosti, i slučajnosti raznih. Dobro je samo ako nam u većini one idu na ruku, a to se dešava kod dobrih knjiga. Zato svaka knjiga ima svoj tajming, čas, ne valja žuriti ali ni odlagati previše pisanje, oseti se kada je zrela građa, kada slatka i oteščala sama otpada s grane i spremna je za preobraženje u umetničko, poput vina koje nas konzumiranjem vraća suncu i nebesima, ekstatično, opijajući um. Transpozicija je vrenje iskustva u duhu autora. Sve treba pomeriti, preneti u drugu, ličnu dimenziju, prelomiti, nije to više puka faktografija nego koncentrovani život, svest, vatra. Tako ćemo svet sačuvati u buradima sećanja, i tu mora da postoji konzervans, a to je Lepota. Onda smo već na pragu onoga što zovu – Večnost.
Doduše ima i kritičara, Papa, koji tvrde, znaju bolje od stvaraoca, da je sve moglo ispasti bolje, da trebalo je drugačije spremati, u nekom delu, da fali još malo pečenja, dinstanja, jer su namirnice bile kvalitetne i nije ispalo dovoljno dobro. Ili čak da je autor mogao napraviti drugo jelo, u drugom žanru. Njima preporučujem da sami naprave obrok kad su već toliko dalekovidi i prozorljivi. Neka krenu od prve rečenice i vide koliko je složen proces gotovljenja, od seckanja krompira i šargarepe, pa ako nas uvere da su umešni možemo poverovati u popovanje piscu. Kritika je nastavak pisanja dela koje se kritikuje, a negativna je onda antidelo. Stvaranje je rađanje u sopstvenoj krvi i naporu i nije potpuno racionalan proces, inače bi to svako mogao da radi. Nažalost većina misli da tako može.
Doziranost i dobar ukus najvažniji su, pikantnost i hranjivost takođe, kao i raspored, izbor mesa i povrća, garnirunga. Čitalac treba da oseti proteine, da ga to drži relativno dugo i da može da svari jelo sa zadovoljstvom. Razlaganje treba da bude lako, čitanje pitko, ma o čemu da se radi. Naravno u mladosti volimo ljuće i paprenije, kaloričnije, eksperimentišemo i to je u redu. Razvijamo, izgrađujemo ukus. Kasnije nam se stomak izvežba, uživanje postaje sve istančanije ali i strože i retko nas šta oduševi, potrese, prožme do nožnih prstiju. Veliku ulogu tu igra ironija kao najbolji začin, odnosno duhovitost koja nastaje iz erudicije i nepretencioznosti, a jednostavnost jela je nešto čemu treba težiti.
Treba reći i to da nije pametno igrati na kartu originalnosti, ona će sama doći ako smo dovoljno iskreni prema sebi. Kažu i da se iskrenost čita kao uverljivost, ne kao faktička istina, i da je to najvažnija osobina jela. Nije čak važno od čega je i kako spremano. Kažu i da svako ima dovoljno sirovina da bi napravio dobru knjigu ali potrebna je i motivacija, želja da se sebi olakša, da se kuvanjem pojede i svari nešto što smeta, otežava život, i eventualno, nekome učini zadovoljstvo. Paradoks je da se često od sirovina, iskustava koja su veoma neprijatna prave najukusnija jela, tzv. zla vitaminska salata. Potrebno je da drugi čitaju, kušaju naša jela jer ih se tako oslobađamo, postoji neka još neistražena veza, mi ne možemo sami da pojedemo jelo, da ga sačuvamo za sebe, onda ono istruli, ukvari se. Kuva se kao za sebe ali se obavezno daje drugome, kao da je taj drugi ja. On možda i postaje ja, čime ja postajem manje ja, on me jede i ja se oslobađam viška ega i sablasti. Upoznaju se ljudi, shvataju da su slični, da su od iste građe. To je velika uteha, bratstvo ljudi u svemiru i za stolom.
Za usavršavanje umeća kuvanja vrlo je važan kvalitet i raznovrsnost termičke obrade koja je bazirana na radu mišljenja. To podrazumeva operisanje na niskoj telesnoj temperaturi, u dužem vremenskom periodu, uz povremeno pojačavanje, zavisno od vrste sastojaka za spremanje. Živimo u staračko doba čovečanstva kada još samo misao može da iznenadi, a ona je uvek mlada ako je gipka, nova. Takođe, misao je neizbežno i u nerazmrsivom paketu sa osećanjima, emocijom. Bez emocije knjiga je bljutava. Misao je pogonsko gorivo dobrog pisanja, vezivno tkivo, struktura. Malo ljudi stvarno misli, još manje na način koji je zanimljiv. Treba konsultovati velike majstore kuhinje, bezvremene magove, jer su oni postavili principe, načela, ukazali na načine obrade, i od onih najtežih ali dostižnih, ako ste posvećeni i ako se posreći.
Ima ih koji spremaju skoro svake godine i zasipaju nas bezukusnim jelima koja ne želimo, niti uživamo u njima. Mnogi od njih imaju državnu potporu za ovakvu devalvirajuću delatnost. To je zbog toga što država, kao primenjena sila i aždaja, želi da od nas napravi bezlične vojnike, topovsko meso za svoja krvava jela, pirove i ratove. Takvi najčešće dobijaju nagrade. Kada nema talenta, dara, tu su nagrade kao zamena.
Retko ili nikada nagradi se briljantno i aktuelno jelo, ono koje provocira, ruši, reorganizuje vladajući meni, jelovnik prežvakanih ideja i društveno poželjnih i tabu tema, oprobanih i lako svarljivih književnih postupaka koji ne govore ništa važno, predvidljivih sižea, samodopadljivih i samooplakujućih; ono koje traži razmišljanje, preispitivanje na ličnom planu, koje otkriva neprijatne istine i demonstrira kreativnu upotrebu jezika, jer sve je u jeziku, na žaru ognja duha i promenjenih okolnosti. Ono po pravilu ne bude prepoznato odmah. Ali zato ne treba odustati od gastronomskih čarolija, pokušaja, novih i drugačijih puteva pisanja. Iznenađenje se uvek isplati. Treba uvek spremati drugačije jelo. I zapamtite: ljudi su gladni i odmah prepoznaju osobenu ruku, mogućeg Karapandžu, ma koliko se profesori i mediji trudili da nam ogade konzumaciju, odbiju nas od dobre knjige. Najvažniji kriterijum je uživanje, ne dozvolite da ga zamagle i uskrate, ukinu. Za kvalitetan život, koji je samo jedan i neviđeno je čudo, potrebna je probrana i zdrava ishrana! Prijatno!