Prisiljen sam da izravnam njene račune. To više nije nužnost života već umetnosti, to mora da izgori kao estetska kompenzacija, sublimacija, osveta neba i katarza. Anđeo, ne ja, spušta se da dahom i slovom pomiri nepomirljivo i nepodnošljivo. Mora neko da opusti taj grč, ispusti pritisak između svetova, izmasira napetost u slojevima postojanja. Ili je sve to u mojoj glavi? Nije važno i ako je tako, da samo sebi pomažem jer je njen bol prešao na mene. Kad već nema, niti će ikada biti, zemaljske, neka bude bar poetske pravde. Zar to nije i smisao književnosti?
Kako sam saznao za najstrašniju stvar u njenom životu? Slučajno i, paradoksalno, u trenutku velikog zadovoljstva. Takvo nešto ne možete nikoga pitati, to je traumatična, bolna tačka psihe, osoba vam to mora reći sama ako oseti da ste svojim ophođenjem s njom zaslužili to saznanje, da je nećete povrediti i da ćete je možda i razumeti koliko vam je dato. To je i neka vrsta priznanja. Tada to nisam znao.
Elem, posle još jednog od naših ljubavnih odnosa dok smo ležali u mom krevetu, u stanu na Karaburmi, pitao sam je kada je prvi put u životu videla mušku stvar uživo? Mirnim tonom, kao da je to samo jedna izjava u moru drugih, rekla mi je da je kao mala devojčica često imala u rukama polni organ svoga dede. Odmah sam zaplakao iako nisam znao zašto. Možda jer mi se intuitivno učinilo strašnim što je taj odvratan čin nepovratan, neispravljiv, neizbrisiv, i kao da mi se otvorila rupa u grudima za koju sam znao da je neću moći zatrpati, popuniti bilo čim.
Ona je onda zauvek obeležena, pomerena, podvojila se u liku, osetio sam tada, dok je deda odavno nekažnjen ležao u grobu, miran kao srce oluje i besa. Samo zbog svog ćefa jer mu se moglo, bio je on okrutan prema nemoćnom, nežnom stvorenju, ostavivši gnusobu od sećanja nekome ko bi trebalo da ima sasvim drugačije uspomene, lepe i drage, na bliskog rođaka, kako to već po pravilu biva između unuka i baka i deka. Dečija čula su velika, hipersenzibilna, često ono što nam se desi u ranom dobu, što doživimo, vidimo, ureže se duboko, postaje ožiljak, određuje život i sazrevanje, crta karakter, upravlja postupcima, oblikuje percepciju, a da svega toga najčešće nismo ni svesni.
Nisam u tim trenucima ni slutio koliko će mi narednih godina trebati energije i mudrosti da izborim se sa starčevom nevidljivom, neuništivom, ogavnom rukom. Usmeravala je ona i moj život jer bio sam umešan. Takođe znao sam da ne mogu pobediti nekoga ko je odsutan, mrtav, nedosežan, nepromenjiv, večan. Hteo sam da ga bar neutrališem u našem odnosu ali je to bilo nemoguće. Nisam znao kuda vodi naša veza, ali nisam hteo da odustanem i pobegnem od užasa, pakla koji se otvarao, poučen suočavanjem sa zlom iz devedesetih. Verovao sam da se svakom zlu može videti kraj, da život ima neku logiku koja će to negativno iscrpsti, potrošiti, time što ću probati da ga razumem, analiziram. Nije se ovaj put radilo o mojim demonima, nego o tuđim, i tu sam bio u prednosti; uvek sam mogao da se povučem na slobodnu teritoriju i predahnem.
Bio je to sasvim iznenađujući momenat u mom životu, potpuna novina, a mislio sam da sam svašta prošao; nešto o čemu sam ponekad čitao površno, iz druge ruke, gledao na filmu, fikcionalno. Slutio sam mrak. Bio je to izazov u kome je trebalo da napravim nove instrumente za operaciju, izvežbam se psihički za pristup nečemu nepojmljivom, najdubljem i najranjivijem. Nešto u šta ne mogu da se uživim, da ga približim, a stalo mi je da uđem u to koliko je moguće.
Kako prići korenu nečije traume koja se grana u nepoznatim pravcima, a ne povrediti mu osećanja? Dodirnuti najveću ranu nečijeg života, možda zbog toga i uništenog, fatalnog, uspostaviti komunikaciju s zaključanim pandemonijumom koji u svakom trenutku može da se otme kontroli, eksplodira. Koji govori svojim jezikom. Trebalo je naučiti taj novi jezik, znakove, simptome, navike, ući u projekcije koje „to“ pravi, odgonetnuti tikove, izraze, šifre i maske.
Kada smo već kod maski, na početku naše veze ona je bila opsesivno zaokupljena filmom „Fantom iz opere“. Nisam shvatao zbog čega, sve mi je bilo dosadno u njemu. I melodramatično do smrti, nikad ga nisam odgledao do kraja. Pored toga bila je veliki fan tada svetskog bestselera „Sumrak saga“ koja je na moje zaprepašćenje govorila o vampirima koji valjda piju samo životinjsku krv, apstiniraju. Skroz blesavo.
Sada kad razmislim uviđam da je maska za osobe koje su preživele nešto o čemu ne mogu da govore, što ih determiniše i stvara osećaj strašne samoće, izdvojenosti; da je krinka, dakle, način i sredstvo da se opuste, iza zaklona, da zaborave ono što je nemoguće opisati, za šta reči nisu dovoljne, neku nepodnošljivu nakaznost za koju možda okrivljuju i same sebe, iako su žrtve. San takvih ljudi je da budu neko drugi, makar privremeno, da odahnu od bremena koje vuku. Oni su prokletnici, vampiri koji kriju svoju pravu prirodu, dok žude za životom, a sebe vide kao prikazu, sablast, nešto što se ne uklapa u poželjan srećni model ponašanja vršnjaka iz medija, i pri tom znaju da se nikada neće uklopiti.
Tu onda nastupa fikcija, to jest, konstantno pretvaranje, igranje uloga, roleplay, menjanje kostima, i to rutinski, nesvesno, bez koristi i računa, gluma postaje njihov način bivanja. Znaci koji ukazuju na takvu strukturu ličnosti izvežbanom oku neće promaći. Mogu se dobro izražavati ali primeti se da koriste opšte izraze, floskule, kao snimak, savršen, tuđih misli i rečenica. Čovek izgrađuje jezik kao što izgrađuje sebe. Ako je on sam zaglavljen u nekom uzrastu, zaleđen, paralisan, ni jezik mu ne može biti drugačiji, on je slika čoveka iznutra.
Pošto nikada ne uspeju da do dovoljne mere izgrade ličnost žrtve postaju zarobljenice sopstvenih obrazina. Jedino što mogu je da ih povremeno menjaju. Neko bi pomislio da samo treba da budu iskrene, ma koliko to bilo bolno, da pođu od onoga što je samo njihovo i počnu da rade na sebi. Ipak, kada se nešto propusti u životu to se ne može nadoknaditi, ako si propustio da izgradiš slojeve ličnosti koji se formiraju godinama, a najbrže u ranom dobu, magma s kojom kasnije radiš stvrdnuta je, ne može se menjati i ti više ni do sebe ne možeš da dođeš jer je to nešto krivo i loše sraslo, a direktan pogled, interakcija s tim otkriva, vraća horor od kog bežiš godinama, u snovima i na javi.
Bilo mi je to čudno, zanimljivo, izazovno, što se ona svakodnevno ponašala kao da je na pozornici, pod reflektorima, kao u liku iz neke predstave čiji smo naslov zaboravili. Nije bilo dubine, intime, unutrašnjeg rada misli koji bi se naslutio, sve je površina i parola, papagajsko ponavljanje, davno napisan tekst koji ona izgovara s početničkim entuzijazmom.
Bila je majstor i u beskrajnom ćutanju, tu joj nije bilo premca ali njeno neoglašavanje opterećivalo bi prisutnog, bilo teško, bio bi on prisiljen da kaže bilo šta i razbije mučan muk. Strašnu nervozu i histeriju slutio bi ispod površine, ne mir i spokoj. Ta napetost morala se polomiti ma kakvim rečima, i nabanalnijim, psovkom, da bi se rastuća tenzija smanjila. Ali ona se posle toga samo još više utvrđivala i učvršćivala kao neprikosnovena. Svega toga moja devojka nije ni bila svesna nego joj je to bila i ostala prirodna sredina, okruženje.
Imao sam utisak da nema ničega tamo, ispod njene maske, osim ponora, ličnost je bila slabo, rudimetarno razvijena, u nekim aspektima kao da je bila zrela onoliko koliko je imala u vreme neposredno pre traume, kada je svet u koji je imala poverenje i činio se logičnim, spoznatljivim, zauvek nestao, skliznuo u sivu zonu, pomrčinu, tajnu, u nešto neimenovano što pojelo je naredne godine poput aždaje. Nešto divlje i neukroćeno odgovaralo je na moje provokacije, činilo se kao snaga karaktera, a bilo je suprotno od toga, rigidnost i strah.
Poverenje je ono što dobijamo po rođenju, bez njega se ne može. Majka, otac, familija, komšiluk, okruženje, svemu tome se prepuštamo jer nemamo misaonu distancu, izbor, u najranijem dobu. Ako su izvori iz kojih doznajemo šta je svet licemerni, podmukli, zatrovani, dijabolični, ako nas prisiljavaju na nešto što ne razumemo i što nam ne prija i još traže da o tome nikome ne govorimo, da to bude skriveno, samo naša tajna, igra, a sve baš u ime ljubavi i bliskosti, onda se u nama polako otvara rascep, odmak u odnosu na svet, ne možemo jasno da razdvojimo istinu od laži, sve postaje laž, noćna mora koja se ne može zaustaviti.
Na naše simptome, signale ili čak reči ne reaguju oni koji bi trebalo da nas zaštite, šta više, sve je kako treba da bude, po njima. Živimo srećni i u najboljem mogućem svetu koji nam oni pružaju, zvanično. Počinjemo onda da pravimo dvostruku ili višestruku ličnost, za spoljašnju i unutrašnju komunikaciju, ne možemo da se ustrojimo iznutra i prepuštamo se gotovim formulama jer nam puno snage odlazi na potiskivanje i retuširanje onoga što nam se događa, o čemu ne smemo pričati, ni sebi. Kako u takvom intimnom paklu izgraditi sposobnosti i dostići neku zrelost?
Po vrlo čestom pravilu zlostavljač je bliski rođak i to baš onaj koga svi vole i uvažavaju, pitom, autoritet za druge čak, ide svaki dan na pijacu, ima svoje starinske navike, i pod tom krabuljom on uspeva godinama da uništava život biću koje mu je dato na poverenje. On vreba svaku priliku da ostane nasamo s žrtvom jer zna da ona mora da pristane na ono na što je on tera. Ona je mala, nezrela, bespomoćna, upotrebljiva kao igračka, nesposobna da vidi kontekst u kome se našla, dok on zna sve o njoj, ima pristup, otkriva joj svet, nove reči, pokazuje šta je dobro a šta loše. Ona je delimično i njegovo delo, fizički i psihički.
Zli demijurg može sve to da upotrebi kao višegodišnju zaštitu i izolaciju za svoje zlodelo. Možda on, pohotni starac i podlac, misli da žrtvi neće uništiti život. Da je neće udaljiti od života tako da kada jednom bude imala priliku da ga živi ona to neće moći, neće znati kako da mu priđe, da ga prepozna, jer neće imati potrebne kategorije, pojmovni aparat, faliće joj čitavi segmenti operativnog sistema, oni važni za zadovoljstvo, sreću, poverenje i emocionalnu bliskost. Emocije kao najsloženije i nerazgradive elementarne jedinice psihe nisu mogle da se razviju. Život postaje automatika.
U prosečnoj malograđanskoj porodici, nažalost, to je idealno ponašanje. Sve je naredbodavno, materijalizovano, šematizovano i formalizovano. Nema iskakanja iz sistema. I to zlostavljaču ide na ruku. I vodi u prazninu i smrt, pre smrti.
Žrtva nekada ima problema sa složenošću emocija, empatijom, posebno u interakciji s ljudima, jer ona u nekim slučajevima i nema predstavu da iznad bazičnih postoje i neke više. Nemoguće je dočarati joj sferu rafiniranijih i sofisticiranijih osećanja jer reči koje koristi za njih ne znače isto. Reći će da razume iako ne razume. Jezik struktuiran nesvesnim već je formiran, ne može se menjati, bar ne puno. Situacija je kao da od rođenja slepom govorite o bojama. Organizacija ličnosti, emocije, bar u ovom slučaju, na izvesnom su površinskom nivou, grube, nije im bilo dato da se profine i prodube, zbog psihičke povrede, grča.
Međutim, suženost svesti nekada daje jaču fokusiranost pa onda energiju koju bi trošila na emocije ona može da preusmeri. Mojoj partnerki se desilo da se izdvojila od druge dece u savlađivanju stranih jezika, lako ih je upijala, a oni su joj pružili mogućnost da pobegne iz svog maternjeg i dali šansu da ponovo imenuje sve stvari na dunjaluku, ali ovaj put sama i slobodna, da izgradi drugu ličnost, i neuporedivo joj je bilo prijatnije u tom novom univerzumu nego u starom koji ima lice zlostavljača. Ona najradije ne bi ni govorila niti mislila na svom jeziku, poput jedne Bošnjakinje žrtve silovanja u ratu koja je svedočila pred Haškim tribunalom, čini mi se na francuskom. U oba slučaja maternji jezik postao je jezik zločinca. Takođe, i od nekih izraza, kao što su npr. „ti si moja devojčica“ hvatala ju je jeza, jer ih je koristio zlotvor i ja sam ih zato izbegavao.