Moglo bi se reći da je današnji svet, obeležen nepojmljivim zločinima i metafizičkom pustoši, ove godine dobio pisca nobelovca kakvog i zaslužuje. Čestitamo laureatu Laslu Krasnahorkaiju i dobro je da je ovoga puta pravi pisac dobio ovu, možda već pomalo iskompromitovanu, nagradu. Objavljujemo tim povodom davnašnju kritiku njegovog kapitalnog romana Melanholija otpora jer nam je drag kao pisac ali nam je draža istina i literatura kako je zamišljamo i sanjamo.
László Krasznahorkai, Melanholija otpora (Plato, 2013)
kongenijalni prevod s mađarskog Marko Čudić
Ovako ide priča: Pisac se smorio žešće, pun mu je kufer svega, sve mu je odvratno posebno ljudi, najradije bi se nekome osvetio zbog toga što nije sve na svetu po njegovom naumu bar malo i onda mu pada i to da se ubije, melanholik je, tone u kreativnu depresiju i odlučuje da ako već ne može da uništi sebe ili svet jer nije Obama, da bar uništi svet na papiru, sa gađenjem i bez mogućnosti spasa i milosti za bilo koga. Pokazaće on svima šta je harmonija a šta disharmonija, šta je nasilje dovedeno do totaliteta, misli on dok škrguće zubima. Ima on veliki talenat, piše kao stari majstori, ruka mu je sigurna, rečenica precizna i kolosalna, melje kao žrvanj, dok čitate pomislite na Krležu i pojam starog sveta koji se raspada, na malograđanštinu u agoniji, na Dostojevskog i njegove monomanijakalne junake bez krvi i mesa i u apstraktnim prostorima, na Bernharda i njegovu nemilosrdnost u tekstu ali ovde nema otvorene mržnje ona je sakrivena i možda prelazi u prezir.
Kreiraće, dakle, kao oličenje, ovaploćenje tog starog propalog sveta jednu simpatičnu, sisatu i malecnu stariju gospođu Pflaum koja je već dva muža sahranila, toliko je paradoksalno zamašna i moćna, i koja pravi kompote i sve one stvari na koje miriše starina, njene velike grudi biće simbol uzaludnosti njene izdašnosti, jer to bogatstvo nigde nije odvelo sve nas osim u ratove, mržnju i propast. Zato će nju predstaviti na početku knjige, njen strah, drhtaj tela od mogućeg silovanja u vozu treće klase, njena svest je svest tog sveta koji mrzi, koji mu nije dovoljan i koji zato želi da uništi. I ubiće je na kraju knjige, ne on, nego taj vrli novi svet čistog nasilja, bezidejnosti, ili bolje reći ideje da Celine nema i da treba sve srušiti i fizički i duhovno, i da, je to to!
Dalje, pošto se ovako fine, tankoćutne i melanholične duše kao što je Pisac zadovoljavaju samo eventualno vrhunskom muzikom, jednog Baha npr, samo u njoj postaviće mogući antipod svetu surovog nasilja koji slika a to će biti i njegove rečenice koje će bahovski bežati od kratkoće i jasnoće, biće prave fuge smisla koji se rastače, sveta koji se rašnirava i para u svesti glavnih junaka romana. Zato će jedan od njih biti muzičar gospodin Đerđ Ester koji će prvo biti prikazan kao neko ko je pobegao od ljudi, naravno, to je ono što Pisac ne može, kao neko ko ne ustaje iz kreveta godinama, napustivši energičnu ženu, i koji proučava harmonije i muziku i ima ideju da nešto u svetu epohalno ne štima. Otkriće on u svojoj maniji da instrumenti nisu dobro, apsolutno naštimovani, da je postojala zavera štimera u prošlosti i da klavir treba drugačije naštimovati i tako svirati Baha i druge velikane ma koliko to grozno zvučalo. Mučiće on godinama tako druge i sebe, tom svirkom. Gospodin Ester, dakle, odbija život i samo o muzici razmišlja.
E sada, treba spojiti sve ludake, kontrastirati ih, napraviti kakvu takvu pozornicu, pa će tako sina gospođe Pflaum, Janoša Valušku, napraviti kao antipod profesoru muzičaru Esteru, on će biti idealista takođe, ali on će verovati u muziku sfera, takođe će biti slep za stvaran život ali će biti oduševljen nebeskim telima, Zemljom i solarnim sistemom, zvezdama, hodaće po zemlji stalno zagledan u nebo, oduševljen kao jurodivi. On je slepi večiti optimist, dok je Ester muzički manijak i večiti pesimist. Valuška će obožavati Estera ne shvatajući šta mu ovaj priča o odvratnom stvarnom svetu, diviće se njegovom muzičkom geniju i ličnosti dok će Ester u svoj nazovi život primati samo Valušku koji će mu donositi ručak godinama, dobrovoljno, jer je bezopasan u svojoj dobroti, za njegov temperovani um i tirade odvratnosti.
Ceo grad u provinciji prekriće Autor zaleđenim đubretom i mačkama, sujeverjem i neljudskom atmosferom straha od pristiglog cirkusa koji nosi prepariranog kita i još koješta. Gospođa Ester, energična, militantna, strasna, silovita i ogromna žena, ona od koje je pobegao pomenuti muž muzičar, biće slika i prilika novog sveta totalitarizma, apokalipse ili postapokalipse kako vam drago, preuzeće ona manipulacijom i snagom volje ceo grad, iskoristivši prisustvo tajanstvenog cirkusa i vojne sile. Održaće na kraju romana posmrtno slovo na grobu gospođe Pflaum koje je u stvari slovo pobednika nad poraženim.
Dobro, u tom cirkusu biće i nekih čudnih i nemogućih likova jer tajanstvo sveta i mistifikacija ovde mora da bude poetska protivteža praznini i pustinji. Važno je kakve transformacije doživljavaju likovi. Oni ih doživljavaju u vremenu noći nasilja koje ispoljava grupa ljudi koja prati ovaj čudan cirkus. Ta grupa ljudi jednostavno ruši već zapušteni grad, uništava sve na šta naiđe. Siluje, pali, ubija. I kakve tranformacije likova se dešavaju? Gospodin Ester shvata da o svetu ne treba misliti, da je on neobjašnjiv i da se treba diviti svakoj sitnici, jer je sve čudo neobjašnjivo. To prosvetljenje doživljava u svojevrsnoj zen vežbi zakucavanja eksera. Tu se on primakao Valuškinom idealizmu i dobroti, smirenosti i oduševljenju. Ne gadi se više sveta i ne izračunava i ne racionališe, ne traži više razloge za užas koji ga okružuje. Prolazi ga napetost i neuroza koji su trajali godinama. Valuška, pak, biva nevoljno uvučen u rulju koja ruši grad i doživljava svoj preobražaj, shvata kako je hodao po nebu, shvata da nema ni Boga ni dobra ni zla da je sve haos i sila. Time on dolazi do Esterovog gledišta odranije. Rušitelji takođe ne veruju ni u šta, zato i ruše, tužni jer nema Istine o svetu, to je i radost rušenja već propalog sveta i smisla, porodice i drugih humanističkih vrednosti. Svi likovi u romanu imaju frapantno istu fiks ideju ili problem. Nema raznovrsnosti života, ličnosti, pogleda, sve je sivo.
I to je ideja Pisca s početka. Nema istine, suštine, celine, morala, sve je dehumanitovano, hladno, melanholično, makar u stilu. Takvi su i drugi likovi, od dece do starijih. Čitalac ne može imati milosti za njih. Ne može saosećati, identifikovati se. Moguće je možda to do neke stranice u romanu, dok svi ne dožive kolaps. U poslednjem poglavlju Pisac sasvim u duhu svog nihilizma, dehumanizovanog sveta, beznađa, skoro veselo i detaljno opisuje kako se raspada telo gospođe Pflaum u grobu, a time i svako drugo. Tekst je potpuno hemijskim jezikom napisan, biološki, medicinski, nema ljudskog lika.
I, da li reći da je to očekivano, na samom kraju u poslednjoj rečenici imamo postmodernu autopoetičnost, onu koja služi sama sebi, zrnce sujete, repić smeška Pisca. Ovde se i radi o romanu-alegoriji o nekakvoj provincijskoj apokalipsi, palanačkoj paranoji dovedenoj do vrhunca neljudskosti ali zato cela knjiga ponekad lebdi u vazduhu, potreban je napor da bi je spojili s realnošću. Upliv realnog vidi se eventualno u rečima potpukovnika u sceni isleđivanja rušitelja grada i na početku, kada je strah gospođe Pflaum stvarno genijalno opisan.
Vrhunska literatura može, a možda i treba da bude pisanje užasa, širenje mistične jeze kako je to formulisao Mirko Kovač, ali kod Melanholije otpora postavlja se bar jedno pitanje. Da li knjiga treba nešto i da da čitaocu osim savršenih rečenica, relativno logične radnje i uverljivih likova jedne fiktivne pozornice? Da li je to humor kao kod Andreja Nikolaidisa koji takođe piše alegorijski o apokalipsi našeg sveta? Ima humora i duhovitosti u Melanholiji otpora ali oni se ipak dave u hladnoći. Nasilje koje želi da osvesti i prikaže Pisac u knjizi nema dostojni kontrapunkt, protivtežu. Bernhard to ima, on je uvek oduševljen nečim, makar mržnjom. Ono nevidljivo što se daruje čitaocu u vrhunskoj literaturi je strast, mržnja, ljubav, humor, raskošni jezik, bilo šta o čemu ili kroz šta se može razmišljati. To često može da bude uteha, makar imaginativno prevladavanje užasa egzistencije i društava u kojima živimo. Melanholija otpora Lasla Krasnahorkaija osim svog savršenog jezika koji je virtuozan i u prevodu Marka Čudića, osim teške rečenice koja nas seća najlepših dela svetske književnosti ne nudi mnogo materijala za razmišljanje, nema milosti za ljudski rod.