Prustovska madlena može sve biti, taj kolačić što otvara prošlost kao pozornicu. Za mene to je jedan automobil, da, ništa poetičnije, gomila hladnog metala u obliku školjke i mašine s turbinama i izduvnim gasovima, prevozno sredstvo ali… na primer, melodičan zvuk njegovog paljenja mogu da prepoznam odmah, on je lirski, nežan, nema u njemu snage, a kamoli besa, on je kao uzletanje aviona, rzanje ždrepca, početak arije operske dive, a možda ima i nijanse straha i nepoverenja u sebe da li će uspeti da se pokrene, poput sporosti neke sjajne ali trome gospođe. Radi se o Dijani 6LC, francuskom vozilu kojeg više skoro da i nema na ulicama. Kad je nekad ugledam, čujem specifičan ton motora, opet opčinjeno uživam u stilu ženstvene karoserije i zastanem, da uverim se koje je tačno boje.
Bilo je to vozilo moje porodice, posle fiće koga se skoro i ne sećam. Moj otac govorio je da Dijana i nije auto nego fijaker sa motorom. Dijana ima prednju vuču, kao da grabi rukama-točkovima, bori se za svaki metar puta mučeći se, za razliku od automobila sa zadnjom vučom. Tako mi se tada činilo. Ona je simbol slabosti i nežnosti, s nevelikim brojem konjskih snaga. Imala je vazdušno hlađenje ma šta to značilo, bila je nadahnuta tumačio sam tada sebi, mekani krov se otvarao, odmotavao kao na konzervi sardina i ništa vas ne bi štitilo od opasnosti neba i brzine, bili ste izloženi kao dete i sretni, trčali ste u susret, jurili u naručje svakome otvorenog srca i razdragano, verujući da vas neće povrediti.
Naravno, naša Dijana bila je tamnoplava. Nema beskrajnije boje. A možda je i neka stvarna Francuskinja, Diana, ovekovečena u izuzetno korisnoj stvari, sada zaslužna za moju epifaniju. Dugo godina izgovaravši to ime pokušavao sam da je zamislim, njeno lice, čelo, oblik ruke ali sve mi se uvek raspršavalo u plavetnilo neba, maglu, isparavalo neuhvatljivo.
Ipak, da ne budem nepravedan prema prethodnom fići, pamtim kako smo se nas šestoro, deka, baka, roditelji, brat i ja, zgurani u fići, uspeli da se popenjemo do vrlo visoke i nepristupačne mahale u Crnoj Travi odakle je i deda kao mali krenuo u svet da ga osvoji. Fića je imao malo i moćno srce koje je uspelo da nas vrati u strašna i veličanstvena, arhaična vremena kako se tamo nastavljalo da se živi. Dijana je takođe odlično vozilo ali ne znam da li bi izdržala takav uspon. Ona je za letnje avanture, izlete, odlazak na more, pouzdana, izdržljiva ali ne i snažna.
Kola su najgušća i najjača slika sopstvene porodice u imaginaciji deteta. I fizički i psihički prisiljeni smo da se zbijemo u malom, ograničenom prostoru, sa svim rekvizitima koji nas obeležavaju u vidu odeće, određene hrane, igračaka, međusobnih replika i navika, s preteranom pažnjom roditelja, nervozom u kojoj se na ekstreman način ispoljavaju uloge koje igramo i kući, a sve to zipovano i u sudaru sa spoljnim svetom pravi klimu posebnog kraljevstva, od prilike do prilke i dobrog i lošeg, i sigurnog i opterećujućeg, koje se pritom kreće velikom brzinom kroz spoljašnji svet sa ciljem da se stigne u neku tačku, pred očima ima se sva raskoš života u segmentu vremena, prolaznost i neodoljivost, nepovratnost događanja. Sve to može proizvesti neku vrstu fatalnog osećanja u duši deteta i to ostaje u njemu zauvek, ta zagušljiva i draga atmosfera. Ima se utisak da nikada nećeš izaći iz tih kola i osloboditi se ćudljivih gospodara, bogova, ujedno strogih i brižnih, onih koji te vole bezrezervno.
S druge strane, dok prolazim kroz neljudski haos i pakao svakodnevnog beogradskog saobraćaja prva mi je asocijacija da pojmovi privatne svojine i zagađenja koji uništavaju našu civilizaciju najbolje se ogledaju u posedovanju automobila. S treće strane, često sam voleo mirise i gasove himikalija i autobusa, benzina, ulja i smole, uživao u veštačkim rajevima i gubljenjima u urbanom pandemonijumu ljudskim telesima pretpanih gradova i ulica.
Sve mi je ovo palo na pamet kada sam danas ugledao jednu staru Dijanu parkiranu nedaleko od moje zgrade, ispuštenih guma, koja stoji tu odavno, crvene je boje ali dovoljno poznata oblikom da sam stajao preko puta dugo, dugo i u mozak su mi provalile slike nekadašnjeg života, zauvek prošlog, bio sam kao pogođen gromom.
U sekundama bio sam preplavljen emocijom koja u samom startu nema ime, dolazi elementarno, kao poplava, i odnosila pre svega na mog pokojnog oca koji je i najviše bio vezan za Dijanu, brinuo o njoj, vozio je, bivao gospodar u njenom svetu ali ne despot nego diskretni vladar, ustreptao, prefinjen, nervozan ponekad, i to što je imao volan u rukama nije značilo da on i vlada, majka je bila ta, on je samo hteo svima da služi i da se raduje životu jer je znao njegovu vrednost kao preživelo ratno dete.
Kao što sam napisao u svom romanu „Beogradski kiklop“ očev lik mešao se sa siluetom Dijane, istaknuti farovi postajali su njegove naočare, bez kojih je bio nezamisliv, i ja ih više nisam razlikovao. Po karakteru bili su slični, željni laganog života, bez briga i velikih pitanja, bez mnogo razmišljanja, glavno im je bilo da uživaju u svakom trenutku, u prolaznosti, to bila je vrhunska mudrost, neizgovorena, podrazumevajuća maksima: Živi dok živiš, dolce vita sedamdesetih i osamdesetih godina u SFRJ.
Svi ti odlasci na Lugomir, rečicu nedaleko od rodnog grada, brčkanje u njegovoj vodi, ležanje u brzacima, ispitivanje opasnih zatravljenih obala, rvanje i davljenje sa bratom u plitkoj vodi, a jednom mi je i seo na leđa dok sam bio zagnjuren, pecanje u kome je najveće uzbuđenje kad se oseti otpor uhvaćene ribice, njeno jadno trzanje, plovak koji naglo potone ili mrdanjem najavi avanturu lova, dok su stariji uživali u raspaljivanju roštilja, skupljanju granja, loženju vatre, bio je to bezbrižni život u jednoj zemlji koje više nema i čije atmosfere takođe nikada više biti neće.
Sve mi to dolazi dok stojim na ulici kao neki ludak, sa suzama koje kreću dok gledam potpuno preobražen svet oko sebe, u odnosu na te dane: i odeća ljudi, i obavezne tetovaže na mladim telima, teško našminkane tinejdžerke, u trenerkama, s noktima kao u ptice grabljivice, i stalno nekakva traumatična detinjstva i histerije, sumornost i nestanak intime, trideset-petogodišnje vanredno stanje u državi i glavama ljudi, opustošenost vidika i budućnost o kojoj niko ne razmišlja, prošlost koja se briše i falsifikuje, svaki dan je biti ili ne biti ali se ništa ustvari ne dešava, osim nevidljive enormne pljačke svega, zbog čega je i došlo do ratova devedesetih. Sami pojmovi istine i laži su poremećeni. A nekada smo tačno znali šta oni znače.
Tako je taj citroenov automobil pokrenuo i sačuvao nekdašnje, bio ključ za vrata prohujalog koja su mi se otvorila i podsetila me da nisam od juče, da postoji sled događaja i epoha i u jednom životu, da nikada to ne treba zaboraviti i da je to najveće blago koje imam a koje mi može biti reper za sve buduće odluke. To je temelj zatrpan obmanama i bukom medijskih protuva ali on ne može biti uništen, poništen. Kada bih ga se odrekao izdao bih samoga sebe. A onda ništa više ne bi bilo važno.