Za Feridu D.
Kao u Disovoj pesmi Pijanstvo ponekad požalim sebe. Setim se detinjstva i mladosti i osetim kako je to bilo prolazno. Vidim tog dečaka kako se vraća iz škole prolazi između zgrada u svom bloku, parkić, klupe, terase, veš, on vuče torbu s knjigama, sveskama, i eto, odavno nema ga više, niti će ga ikada biti. Nije on tada to razmišljao, nije mu padalo na pamet da će se jednom osvrnuti na sebe, za 40 godina, ogroman je to period, nepojmljiv njemu (Zajdi, zajdi…)
Međutim, prolaznost mi se kasnije, u mladosti, činila kao nešto predivno, davala je vrednost životu, ukus, boju, čar, neponovljivost, trenje. Nisu mi bili jasni oni koju su kukali nad prolaznošću života. I treba da prođe, mislio sam, dođavola s njim! Šta si stig'o da uradiš uradio si, koliko si voleo, patio, jeo, pio… to ti je. Smrt je bila tajna ljubavnica i smirenje, sloboda.
Ali sada, u šestoj deceniji, a to je nekada za mene bio prag smrti, izlazna putanja, odjavna špica, pakovanje kofera, dolazi mi prolaznost i neumitan kraj koji se sve brže primiče, kao nešto neshvatljivo poput života koji je prošao. Slušao sam hiljadu puta žalopojke o toj brzini, i to nije tačno, svaki minut, sekunda, neizmerno je more prošlosti ako bi ga se sećali, prizvali, a to što se možemo munjevito i bez napora setiti najdaljih dešavanja ne znači da vreme nije sporo teklo, nego da je naš zaborav vakuum, praznina koja ga skraćuje.
Trebalo bi biti zahvalan za toliku neprekidnost bivanja. Naravno, ako vam život nije bio pretežak a bio je prosečne dužine.
Drugo je kako se sada osećam. Ne bi me razumeo taj dečak od pre 40 godina. Kako da shvati manjak snage, energije, stalne probleme sa zdravljem, on nema pojam o tome. On cveta i buja. Njemu je telesnost zanosni dodir, ulazak i produžetak ka svetu, izliva se u njega ekstatično, ne vidi granice, može se iscrpljivati i brzo se zalečiti od svega, nije mu telo tamnica i težina, ne meri korake, ne koristi izraze ne mogu, neću moći.
Ipak, ni za čime ne žalim. Možda par stvari mogao sam bolje odigrati da sam bio premudar ali one nisu bile suštinske. Moj glavni tok je sasvim uspešan, ispunjen koliko se moglo, bilo dato. A onda uzmem da čitam Sinana Gudževića, Ibrahima Hadžića, da slušam Predraga Čudića, ljude koji su živeli u prethodnoj epohi SFRJ-a i zapljesne me bogatstvo, raznovrsnost, konkretnost, večita radoznalost, dečačka, vera u život kakvu ja nikada nisam imao.
Osetim kao da su oni mlađi od mene u duši a ja da sam bio starac oduvek. Toliko je stvari kojima se oni i danas raduju čista srca i životi su im obilovali ljudima, poslovima, putovanjima, letovanjima, sasvim prostosrdačinim, večitim susretima, upečatljivim sadržajima, i uvek je tu bila prisutna veličanstvenost prirode, životinja, razni hobiji, interesovanja, knjige, knjige, lepota, onda društveni život u kome je bilo neke logike i sistema vrednosti, nebitno kakvog, uvidim onda da je to bio milje života koji mogu samo da slutim i uživam u njemu kroz njihove priče koje nemaju kraja, ni broja. Dok ih slušam ja živim sa njima taj svoj nemogući, propušteni život, a život je priča pre svega. Ako ga ne možeš ispričati onda ga i nije bilo, on postoji tek u svesti. Eto, možeš živeti i posredno, kroz tuđe kazivanje. To bi i bio smisao književnosti.
Čega još nema danas? Spontanosti i očekivanja da ako se baviš nečim dugo i posvećeno da će to dovesti do rezultata koji će biti društveno vrednovani. Nema ni dijaloga. Makar polemika. Devedesete su bile izlazak iz civilizacije i početak pustoši, nestanak društva, tako da se danas osećam kao u postapokaliptičnom filmu gde vladaju svirepa moć i sila i bore se silnici oko sirovina i robova, svi se lažno predstavljaju, kalkulišu, nikakve humanističke i prosvetiteljske želje i ideali nisu se održali u mejnstrimu, ništa od onog što smo učili u školi i u kući.
Mislim da su Sinanovoj, Ibrahimovoj generaciji ponor i pustoš koji postoje u nama, potonjima, nepredstavljivi, kao što nama raskoš njihovih godina izgleda poput bajke, nestvarno. Nešto što je nezamislivo sada. Takva atmosfera i obilje kulturnih dešavanja, pravih autoriteta u svim oblastima, naspram varvarstva današnjice. Naša starost i njihova ne mogu se porediti iako smo savremenici, čak prijatelji.
Svaka rečenica koju napišem za mene je pobeda i dokaz da je sve ipak imalo smisla, literatura je poslednje utočište od poništenja. Zato nije važna količina već kvalitet pisanja. Verujem da svako ima ograničen broj reči i pravih rečenica, koje može produkovati za života, i to zavisi i od toga kako se živelo, u kojoj epohi. Oni koji mnogo pišu danas, u stvari glume pisce, pozeri su i obmanjivači. Opusi su sve kraći, i prethodnici se često čine kao gorostasi. Sveti oci su govorili da će oni na kraju biti veći u carstvu nebeskom, oni koji su imali najveća iskušenja. Hajmo se utešiti time, makar lažno.
Kada sam objavio romančić o svojoj mladosti u devedesetima (Beogradski kiklop, 2017) pisac Bojan Babić rekao je da je zajednička karakteristika generacija raslih tada da ne mogu sastaviti celovitu priču o svom životu, nego daju samo fragmente, flešove, pokidane, s velikim prazninama, tamnim mestima, ponorima i tišinama između, jer sve se raspadalo onda kada je trebalo graditi i usavršavati se. Sazrevali smo u oluji besa i histerije, na masovnim grobnicama o kojima još uvek ne sme da se priča ljudski. To je ono što blokira život, njegovu suštinu na ovim prostorima. Ono što ubija i što će nas dokusuriti.
Kretali smo na početku mladosti u potragu za velikim pričama, metafizički gladni, kao u knjigama Saše Ilića, a bili smo zasuti nacionalističkim trešom, boflom, kičom i ludilom od anegdota, prostaštva, podlosti, mržnje; galerija hiljadu likova promašenih ljudi, karikatura, defilovala je i prikazivala se kao uzor, u medijima, promovisana od akademske elite, i sve je to bilo epohalno važno i sudbinski određujuće kako su nas ubeđivali. Jeftin vašar, šoder lista polako su osvojili svaki kutak društva.
Pravi pobednik naše epohe je čovek kome smo se prvo svi smejali kao klovnu, i od koga smo odvraćali pogled kao od nakaze, šale, poremećaja, a danas njegovi politički potomci vode ovu zemlju. On je najuspešniji političar ovde, može mirno da umre, mljackajući od zadovoljstva. Najluđe i najgluplje ispalo je najstvarnije.
Mi cenimo život jer smo ga imali na kašičicu, svaki gram nam je dragocen, dok kolosi kako nam se ukazuju naši stariji prijatelji povezani su kapilarno s njim poput ogromnih hrastova, lipa, ukorenjeni su najdublje i ni sekundu ne pomišljaju da on možda ne vredi, da je prevara, da i ne postoji pravedna hijararhija, oni su postali taj univerzum, ovaplotili se, ostvarili na razne profesionalne i plemenite načine, napravili hiljade veza, izjednačili se sa realnošću, kosmički i duhovno. Kako bi onda oni mogli posumnjati u takvu starovremsku stvarnost, u dugovečnost, u dostojanstvo i čast, u red stvari, dubinu spoznaje? Sve to osećam u druženju s njima, čine me više čovekom, spasavaju. Svako se formatira u nežnim godinama i ostaje u tom svetu, bez obzira na kasnije spoljašnje promene.
S druge strane, ja sebe nekad doživljavam kao nihilistu. Briga me i za planetu i za velike nepravde, jer vidim da tome nema kraja, da to može progutati celog čoveka u uzaludnoj borbi, istorijski procesi nadmašuju više generacija, da se treba budistički smiriti pred ništavilom i besmislom svega, uživati baš u njemu i baš zbog toga, zbog slučajnosti da sam rođen i da svet uopšte postoji. Zašto bi bilo nužno i samorazumljivo da svet postoji? Možda je ceo svet jedna greška, harmsovska? Ne treba ga uzimati ozbiljno, on je čist dar, neobjašnjiv. To olakšava celu stvar. I iz toga ja crpem ljubav prema postojanju i volju za činjenjem dobrih dela, bude to kao nekakav pozitivni nihilizam. Radost očajnika. Možda je taj nauk sve što su nam dale prošle decenije. Hvala im na tome. Živeli!