foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stanković: Granični poremećaj

Oprostiti sebi

Oprosti sebi, sažali se, nekada si to radio svake večeri pred spavanje, prihvatao šta se desilo, i najgore, vario ga i ostavljao iza sebe, tako ti se duša mirila i širila, mogla ponovo da poleti. Što maltretiraš ovo klupko mesa, žila, kostiju i krvi, neće ga biti uskoro, možda već za 5, 10 godina, biće svejedno, sve će postati prah kao da nikada nije ni postojalo, zašto mu prebacuješ i tražiš da bude nepogrešivo i to u prošlosti, da li je moguće da veruješ u mit o savršenoj biografiji?

Uglavnom nikoga drugog nisi uvredio, povredio, oštetio, doli sebe, a nisi ni sebe kad se bolje razmisli, radio si kako te je srce vodilo, a ono je nekad bilo zbunjeno, anksiozno, preplašeno. U devedeset i više posto slučajeva činio si kako je najbolje moglo. Neki su pravili katastrofalne, glupe greške, ili stradali i bez razloga, uništeni su im životi bez ikakve krivice a ti patiš zbog mnogo manjih stvari. Živ si.

Dobro, izgubio si oko, i neki novac. Ali evo, živiš prilično dobro i s jednim okom, a novca ti ne treba više. Jeste to nepovratno, kao da je nešto umrlo u tebi ali pogledaj druge. Ne one zdrave, blistave i bogate, iz medija, puno je tu opsene, nego nemoćne, potrebite, izgubljene, u bolovima, u kolicima, nepokretne, beznadežne, pa i zle koji muče sami sebe i druge jer ne umeju drugačije, kao i većinu razapetu između zadataka i dužnosti koji je prevazilaze i polako ili brzo troše, između dece i zahtevnih, teških poslova, surovog, ropskog rada. O zavisnicima od svega i svačega da se i ne govori. Svrati u bilo koju bolnicu da vidiš jad i čemer. Ili na groblje. To bi trebalo uvesti kao školski predmet. Svega toga ti si oslobođen. I to ti nije dovoljno da odahneš?

Izborio si se i za stalni prihod, nećeš oskudevati ako budeš pametno raspolagao onim što imaš. Spasavaš neke ljude svojim postojanjem, nasušno si im potreban, zar i to nije razlog da budeš sretan? Obogaćuješ njihove živote, pridržavaš ih iznad ponora i ne bi mogao bez njih jer si ih prihvatio, kao i oni tebe, zauvek.

Uspeo si i da zabaviš puno nepoznatih i dragih osoba, da im preneseš radost i misao, lepotu, jer ovladao si zanatom pisanja, spakovao u njega talente tako da je uživanje obostrano, to je postignuće mimo borbe za hleb i krov, odeću i ogrev, to je prevazilaženje svakodnevnog, spas u emociji koja širi bratstvo i sestrinstvo, ljubav, zar ti ni to nije dovoljno da se osmehneš sebi i kažeš, da, vredelo je sve, i da su tzv. greške nužne na tom putu, jer je on divan i ljudski, ljudski je izgubiti, nema ništa ljudskije, bolesno je tražiti perfekcionizam u zemaljskom, propadljivom, slučajnom. To vodi u neurozu i lekove. A stigao si i nadomak toga.

Da ne govorimo o tome da si mogao biti mrtav odavno, preživeo si bar tri velike operacije, život ti je spašen i produžen, praktično si sebe nadživeo zahvaljujući medicini i nauci, tehnici, tvoj dah i korak su poklon, višak, bonus, zar ti to nije dovoljno za tiho blaženstvo prisustva. Onaj ko uvek traži još, ma koliko da ima, mali je i siromašan, dok onaj koji je zadovoljan onim što ima, ma koliko da je to skromno, velik je i u obilju.

Tvoja krv kola i svaki otkucaj, damar, cak veštačke aortne valvule malo je ničeansko da životu, volja temeljnija i mimo tvoje, to su hiljade, milioni da sudbini, to je razlivanje topline i ekstaza, nezasluženo nego darovano, od dobrih ljudi, umeća, brige i strpljivog rada, to je dostignuće civilizacije kojoj pripadaš, na koju možeš da se žališ ali čije si dete i proizvod, ničega od toga ne bi bilo da si rođen negde u Africi, Aziji, u prošlosti. Ceni osnovne stvari poput tople vode i obroka koji su ti nadohvat ruke, infrastruktura u kojoj obitavaš plod je napora bezbrojnih ljudi, a hiljade, milioni položili su i svoje živote u borbi sa zlom za ovo što ti imaš sada. Razmisli o njihovom nesebičnom pregnuću i očajnoj nadi, žrtvi, i da li si im možda nešto dužan, bar neku zahvalnost, sećanje, pomen, i zar nisu primer kako bi i ti trebalo da se ponašaš i deluješ, zar nisu mera ljudskog dostojanstva?

Ako ti pobrojano nije dovoljno da budeš smiren i pažljiv prema sebi i drugima, ako te ništa od ovog ne umudri nego nastaviš da divljaš i histerišeš u ozlojeđenosti jer bi valjda trebalo da živiš mnogo bolje iako nemaš nikakvih većih tegoba, dobro spavaš i jedeš, fizički se osećaš solidno, jer te nervira neki hroničan svrab ili povremena slabost, meteopatija, bol u leđima ujutro, manjak kondicije i normalni problemi koji čine život srednjih godina, jer nemaš više onu energiju, snagu i brzu obnovljivost, izdržljivost kao pre dvadeset godina a u glavi si se zaglavio u dvadeset i petoj. Ako ne vidiš prednost u izborenoj nezavisnosti i potpunoj slobodi koja nosi i potpunu odgovornost, nego želiš opet da budeš pod tutorstvom jer samo tako znaš da funkcionišeš, u otporu prema nametnutom autoritetu, a to je obrazac većine ovde, onda, šta da ti kažem? Razočaraćeš me, stvoren si za nešto mnogo bolje. Ispunjenost, mir, sloboda i ljubav su postignuća, ne padaju s neba, i traže brigu i osvešćenost, ono za šta si se mukotrpno zalagao celoga života i verovao da je ostvarljivo iako se činilo nemoguće. Sada je to u tvojim rukama. Zar si toliki gubitnik da ne vidiš da si pobedio?

Budi dostojan sebe jer si pobednik tranzicije, privilegovan, za razliku od velike većine koja grca pod teretom i raspada se. I ne brini za iskušenja, njih će biti, nemoj samo sâm sebi da otežavaš, budi pametan i uvek ponovo daj sebi i drugima oprost za sve, kao što si nekada to radio, kada nisi imao ništa i bio na dnu pakla crvić, osuđen na smrt. Evo dokle si stigao na svoj način. Osvrni se oko sebe i pogledaj se u ogledalo.

U redu, imaš i objektivne olakšavajuće okolnosti, ko ih nema ovde, tvoja generacija koja je iz srednje škole preusmerena u rat i apokalipsu, onda kada je trebalo sanjati najveće snove, tražiti svoje mesto u društvu, to društvo razjapilo je svoje čeljusti kao ala, da proguta mlađahne živote i sve šanse, potencijale, i na čelu te aždaje i nemani pisalo je: žrtvovani ste, otpisani, izbačeni iz istorije, jebiga, loš horoskop, pomirite se s tim, to vam je poklon od roditelja. I ta Noć traje još uvek, već je četvrta decenija mraka u kome ćeš i umreti, to sada sigurno znaš, u njemu ti je prošao najplodniji, najproduktivniji deo života, pojeli su ga krokodili, besne zveri. Nije bilo do tebe, da pobegneš nisi mogao, nisi ni znao šta se dešava u prvo vreme, prešao si za taj period direktno iz srednje škole u penzionersku šetnju parkićem, bez onoga između, čim si završio gimnaziju osetio si da je sve gotovo i bilo ti je to čudno, krio si taj osećaj od drugih, sâm u njega nisi verovao, a on te je preplavljivao iznutra, neko zasićenje i beskrajni umor, kao da si na kraju karijere, a ne na početku, onda kada je trebalo da budeš lagan i poletan poput američkog tinejdžera koji juri na koledž da upije znanja i probije se u socijalnoj i profesionalnoj hijararhiji, osvoji položaj koji će mu osigurati komfornu budućnost i životnu sreću.

Međutim, ti si sa devetnaest već bio starac i stideo se toga kao nakaznosti, pravio se da je sve super, da imaš velike planove, tako su te drugi doživljavali a ti si to pothranjivao ali to nije moglo da traje dugo, osipao si se i rastakao, razlagao u sebi na elemente, išao s jednog na drugi fakultet, dok se nisi razbio o hrid sopstvene zablude kao morski talas, ostala je samo pena, ništa, šljunak, pesak. Gledao si kako neki tvoji vršnjaci nemaju takve dileme, nego su završavali visoke škole, zapošljavali se, osnivali firme, rat je bio gotov, trebalo je živeti, sticati, praviti porodicu, činilo se da ih ništa nije okrznulo od onog što je tebe pregazilo, zdrobilo, imali su neke sposobnosti koje ti nisi imao, umeće da se odvoje od svega i rade, uče, nađu prostor i snagu, ne obaziru se na ono što ne mogu da promene, praktični su bili i vredni, zato ste sada dva sveta, ti si olupina broda izvučena na obalu posle strašne oluje, prazna ljuštura, sâm, bezbrižan i nasmešen, a oni su zabrinuti za stečeno i osvojeno, za potomstvo, posao, i razgovaraju kao da nije bilo masovnih grobnica i prošlih užasa, izbrisanih života stotina hiljada. Situirani oni idu dalje, ni rat ni poraće nije razlog da se zaustavljaju i ne ispune već u vrtiću postavljenu šemu uspeha, kao da žive u Švajcarskoj.

Mada, nisi s njima odavno u kontaktu i možda grešiš dušu, ovo je ono spolja što vidiš. Jedni drugima ste stranci i to nije ništa neobično posle tridesetak godina u kojima je jedan svet nestao a drugi nastao, a koji izgleda kao antisvet. Prevrnuta čarapa.

***

Sebe nisam mogao da prevrnem, duša mi je izlazila na usta. Kako sebe da povratim i prođem sve ove godine neoštećen? U ludilu sam video spas, jer samo ako poludim ima nade da ću naći čist kamen i vodu na dnu. Tu se desila metamorfoza i to se ne može objasniti onima koji su verovali u nekadašnji razum, logika ih je vodila u sveopštu smrt, bili su točkići kolosalne mašinerije laži i poništenja. Ludost na zemlji, mudrost na nebu. Razum je tih godina bila prerušena obmana kao što je danas vrišteća i ljudi i dalje veruju u nju, ne mogu više da se vrate, truju i mlade generacije i tako se formira nestvaran svet, java nestaje, čudovišno postaje obično, stvarnost proklizava, bušna je i krta i samo onaj ko je zasadio pelcer ludila na početku ima odbranu od sadašnje zvanične pomame.

Što pre poludiš i što pre umreš, tim bolje po tebe, najbolje u dvadesetim. Od kasnijeg ludila nema koristi, ono nema snagu otkrića. O blagodetima bliske smrti da i ne govorim.

Jednog dana šetajući Vidikovcem slučajno sam sreo druga iz školske klupe, Damjana, posle toliko godina. Obratio mi se kao da smo se juče rastali, jezikom i tonom u kom nisam osetio ni trun svesti o onom epohalnom što se zbilo u međuvremenu, a bar četiri rata vođeno je u naše ime, nikakvu osenčenost, sažaljenje, obzir, a radi se o čoveku koji je bio dobar do naivnosti, srdačan, to znam. Kad su na regrutaciji odlučivali gde da ga pošalju pitali su ga da li mu je pukovnik istog prezimena neki rođak i on je namerno slagao da nije, nije želeo protekciju, i zato je dobio Kosovo. Napisao sam mu posle tog susreta da mi tek treba da se upoznamo i on je prekinuo komunikaciju. Nije tražio objašnjenje. Bez stava o tome šta je bilo devedesetih, onog koji se vidi i praktično na tebi nemoguće je razgovarati iole dublje, nastaviti druženje, nema realnosti nego se samo zločinački privid obnavlja.

Flešbek: te večeri na proslavi mature u Hotelu Jugoslavija, kakva simbolika, u junu 1990. užasno sam se folirao, bio sam prestrašen ustvari, osećao sam se kao lakirani mrtvac, dok su pored mene defilovale izveštačeno našminkane drugarice i drugovi u odelima kao sardine spremni za kovčeg budućnosti, sređeni, čisti, prvi put sjajno uglađeni, pokazivali su kako zamišljaju sebe za deset godina, u novom milenijumu, bilo je bučno, šljašteće i grčevito, ukočeno, progutali smo oklagije, gomila kostiju i mladog mesa pod reflektorima, sutrašnjih vojnika leševa svakodnevice i rata, a kao trebalo je tada tek da počne novi, pravi život, pun zamaha i zanosa.

Bili smo granična generacija, prelomljena tačno na pola, rasla i stasavala u sigurnosti prošlog sistema ali se onda pomolilo nepojamno lice nastupajućeg haosa i svirepog brisanja svih vrednosti, gorčina se pela uz grlo, ulazilo se u negativu kao u ledenu vodu, slutila se, mirisala najava ništavila koje dolazi nakeženo, i baš u tom trenutku svako je morao da odluči kako i šta dalje, da izabere životni ili smrtni poziv. Bez predznanja i iskustva, s pogrešnim parametrima i orijentacijom u kojoj se kompas vrteo kao pomahnitao.

Rođeni pre nas već su bili na početku odabranog puta i trebalo je samo da nastave, dok su oni posle imali ukus rasapa ranije pa su mogli malo bolje da se odrede. Mi smo bili na tačnom prelomu epoha, sećanjem u jednoj, korakom u sledećoj, kao u crtanom filmu kada se zakorči u ambis. Pitam se još uvek: kako se postaje tako izmoren i sit svega već u devetnaestoj?

Ali daleko je sve to sada, isplivao sam samo delimično načet, za razliku od hiljada potonulih, nestalih, unakaženih i obogaljenih, zauvek traumatizovanih, ožalošćenih i poremećenih, pošteđen sam beskrajne patnje, najbolnije smrti i stradanja svojih dojučerašnjih sugrađana. Oni su preko noći postali predmet mržnje i dehumanizacije za ljude oko mene. Elite i mediji žestoko su i temeljno radili na tome. To je i jedini uspeo projekat na ovim prostorima, a sve zbog pljačke. Zapanjujuće za nas koji pamtimo šta je bilo. I to je razlog da budem zahvalan. Nisam najgore prošao, naprotiv. Samo, ta senka će me pratiti do kraja. Ne znam, čini mi se da se to vidi u mom pogledu, načinu hoda i držanja, da to i odbija npr. žene i one jake koji grabe dalje, nemaju vremena za mnogo razmišljanja, ta moja palost, obeleženost katastrofom kao prirodnim stanjem. Zato sam i u ovom problemu, mozak mi je navikao na stres i kada ga nema on ga sam proizvodi, izmišlja koješta i kinji samog sebe.

Okrenut sam donjem, raspadljivom i slabom.

Zaključak? Sve je prošlo kao san, košmar, brzo, ceo život, sad sam na drugom kraju, u završnici, željan samo mira i spokoja, ništa više ne očekujem, a kad bolje razmislim nikada i nisam ništa očekivao, pasivno sam podnosio stvarnost, prihvatao je kao neumitnost, tako da nisam razočaran u druge, ili zbog situacije, zaustavljenog, paralizovanog života koji se ne menja već trideset i kusur godina, u društvu koje je odlučilo da izumre. Samo sa sobom da sredim račune. Da oprostim i opustim se. To će biti dovoljno.

Dragoljub Stanković

Stanković: Izveštaj s autopsije
Stanković: Zagrljaj
Stanković: Predivne zverčice
Stanković: Čemu poezija?
Stanković: Sarajevo on my mind
Stanković: Moj demon
Stanković: Čitalački počeci
Stanković: Svi za mnom!
Stanković: Žmurke
Stanković: Sećanje na seks
Stanković: Pisac na samrti
Stanković: Protoplazma
Stanković: Kasapin i ja
Stanković: Za nežnost
Stanković: Pismo večnosti
Stanković: Igre smrti i gladi