ili o nemogućoj ljubavi
Pogledao sam Personu Bergmana opet posle više godina. Znajući činjenice iz njegovog ljubavnog života, što podrazumeva četiri braka, devetoro dece, veze sa glumicama svojih filmova i uzbegavanje očinske uloge u roditeljstvu, čini mi se da je ovo film o njemu, o njegovom prihvatanju ili ne prihvatanju sopstvene dece a ne o ženama u priči. Liv Ulman glumi umetnicu koja zanemaruje svog sina a u stvarnom životu s Bergmanom baš u vreme rada na filmu dobija dete. Da li je Bergman neposredno pre toga bio u vezi sa Bibi Anderson koja glumi drugu i možda važniju ženu u filmu nisam siguran ali ako je tačno to još više pojačava stvar. Žene, žene, i Bergman, večita tema.
Posle odgledanog filma postavilo mi se pitanje: zašto bi najveći problem u životu za jednu ženu bilo majčinstvo? To mi izgleda kao diskriminacija i potcenjivanje lepšeg, mudrijeg i jačeg dela čovečanstva. Dakle žene ne razmišljaju o Bogu, smislu života, o svim suštinskim i egzistencijalnim, metafizičkim problemima nego je to uglavnom muško polje a njima je dovoljno da reše pitanje hoće li biti majke ili ne i time je sve rešeno? Persona priča kako je jedna žena abortirala posle silovanja i u toj tački se lomi jer to kvari sliku koju ona ima o sebi i svom vereniku, uviđa da je dvostruke prirode, sebi nepoznata, da se prepušta i da ne može da se uklopi u unapred određenu ulogu voljene supruge i majke iako to najviše želi, dok je druga junakinja prestala da govori i radi, zaćutala je iako je slavna glumica jer je frustrirana sinom koga je ostavila drugima da ga čuvaju, koji odrasta sa njima i bez nje, a da joj on ne bi smetao u karijeri. Pitam se tako da li je to i za autora plafon i vrh tzv. ženske pameti?
Rekao bih zato da Bergman ovde govori o svojoj frustriranosti, patnji jer ne može da uklopi roditeljstvo sa umetničkim napredovanjem, slobodom. To ilustruje tako što problem prebacuje na žene i to se čini kao glavna motivacija da je film uopšte napravljen, smišljen kao delo. Inače, umetnik uvek govori pre svega o sebi, samo kroz druge.
Neko će reći, pa dobro, Bergman je obradio jednu užu problematiku na izvrstan, genijalan, savršen način, ne tvrdi on da je to ono što misli o ženama generalno i o njihovim razmišljanjima, posebno s obzirom na njegove druge filmove gde razlaže razne suštinske stvari takođe iz ženskih perspektiva. Nikada i ne treba stavove junaka uzimati kao autorske, to je tipična greška amatera u čitanju. Moguće. Meni se nekako nametnulo ovakvo feminističko čitanje filma i verovatno sam na stranputici i u krivu, učitavam nešto čega nema ali je ipak inspirativno.
Kažu da je Persona jedan od najviše diskutovanih filmova u istoriji kinematografije i zato želim da postavim i osvestim tu granicu. Neko je rekao da sve što protumačite u Personi na jedan način može biti protumačeno i suprotno i opet će biti vrlo prihvatljivo. Film je sjajno postavljena zagonetka i svako ima svoju odgonetku, on je psihička projekcija, imaginarno, nije stvarnost. Nije mi to blisko ali neki kažu da se možda radi o jednoj ženi i njena dva sukobljena lika. Bunjuel je u filmu Taj mračni predmet želja koristio dve glumice za jednu ulogu, naizmenično, i to je ispalo fantastično. Jungovski naziv filma i izvedba, prelivanje likova, ukazuju mi na pretenziju autora da univerzalizuje tematiku. U svakom slučaju moja reakcija ne govori ništa drugo nego da sam isprovociran a to je i jedino važno i dokaz je vrhunskog kvaliteta izrečenog i prikazanog. Perfektna režija i montaža, beskompromisna, briljantna gluma glavnih ženskih likova, svaka na svoj način, izmamljuje iz mene težnju da proširim viđenje i razmišljanje, stavim ga u širi kontekst.
Treba reći i da kao i drugi reditelji koji me opčinjavaju, hipnotišu, poput Bunjuela, Felinija, Tarkovskog, Kišlovskog, Linča, i Bergman insistira na intuitivnoj percepciji u doživljaju umetničkog, gde misao nije ona koja će apsolvirati sve, niti je bitna, već je to emocija, iracionalno koje nas preplavi, potaknuto slikama, i koje uvek ponovo možemo razmatrati drugačije, jer je nedokučivo kao i život. Umetnost i jeste nastavak života drugim sredstvima, nije racionalan filozofski traktat ili matematička jednačina u kojoj saznajemo ko je ubica ili ko je pojeo puding. Neprozirna je ona u dnu i zato uvek sveža, arhetipska i mitska jer se ljudi nisu ni malo udaljili od mitološkog mišljenja. Frojdov ledeni breg još uvek tek proviruje delićem iznad vode, ostalo su demoni i stalna borba sa silama nemerljivim. To bar važi za umetnike, ako su pravi. Režiseri su slikari pokreta sveta, i ni njima ne mora do kraja biti jasno šta su hteli nekom scenom. Tako se i piše i komponuje. I bolje je kada ni njima ni nama nije sve potpuno jasno. To je znak zanosa i nadahnuća, onoga što nas prevazilazi i gde slute se temeljne, skrivene istine. Kako bi i bilo drugačije, šta je uopšte ljudima jasno od najbitnijih stvari u životu?
Lica prelepih glumica u close upu Bergmana i Kišlovskog često postaju pokretna platna emocija u kojima se u milini davimo kao u najvećoj, beskrajnoj nežnosti i ranjivosti, nadoknađujemo tu ljudsku potrebu na artificijelan način, sanjamo otvorenih očiju jer je java često siva i dosadna, repetitivna i ispunjena glupošću i grubošću, nasiljem i agresivnošću sa svih strana.
I ja, sada, kao i glumice na kraju Persone, pakujem svoje kofere iz ovog teksta i povlačim se van ekrana, jer ne treba previše misliti, osećanja su važnija, i vizije, svako treba da ima samo svoj pogled na film, tako je jedino dobro, u tome je bogatstvo i sloboda čoveka na ovome svetu. Ona je, izgleda, moguća samo u umetnosti. Delo je reakcija autora na nerešiv problem, artikulacija, postavka onoga što ga muči, ne rešenje, jer bi to onda bilo urađeno u životu, konkretno, ne bi ni bilo dela. Umetnost je savest u estetskom vidu. Ispit savjesti.
Santa Maria della Salute Laze Kostića, Vetar i Švabica Laze Lazarevića, dobar deo proze Bore Stankovića, navedimo samo nekoliko blistavih, očaravajućih slučajeva iz naše tradicije, raskošni su književni primeri obrade „nemoguće ljubavi“, ta nemogućnost, to ništa koje je moglo biti sve, ono je podzemni, vulkanski pokretač imaginacije pesnika, pisca, režisera od čega onda nastaju klasična dela iz kojih se učimo osećajnosti i ljudskosti, unutrašnjim granicama, a čovek se ne može smatrati civilizovanim, pa ni čovekom u krajnjem slučaju, ako sâm sebi ne postavi limite koji se ne prelaze.
Pri tome on često nema racionalno objašnjenje zašto tako radi, radi se o starogrčkom hibrisu, prekoračenju ljudima dozvoljenog, on samo oseća da ne treba da ide u tom pravcu iako može i da će odricanje od te mogućnosti doneti napredak njemu i društvu kome pripada, a suprotno, kretanje u tom smeru proizvešće rasap i propast. U drugačijem slučaju radilo bi se o bogu ili životinji, a ne o ljudskom, svesnom biću, mada su životinje izuzetno disciplinovana, božja stvorenja za koje ne važe naši moralni zakoni. Bergmanova Persona delo je koje govori o tim granicama i njihovim prekoračenjima, posledicama po savest i život njegovih junakinja ali i autora samog.