Mudrosti, neiskusno sviću zore.
Na obične reči više nemam pravo!
Moje se srce gasi, oči gore.
Pevajte, divni starci, dok nad glavom
Rasprskavaju se zvezde kao metafore!”
Kada sam bio na rehabilitaciji u Niškoj Banji posle druge operacije srca, posetio me je teča, vojno lice u penziji, i pitao dok smo šetali: da li sam se plašio hirurškog zahvata. Rekao sam mu da se čovek ne plaši kada nešto mora da uradi. Racionalan stav. Kasnije me je pitao da li planiram da imam decu i na moje oklevanje dodao: „Pazi, će ti se osuši patka!“ Nisam razumeo tačno o čemu priča. Znao sam da muškarci mogu dobiti porod i u poznijim godinama.
Mnogo kasnije shvatio sam da je pitanje starenja povezano prvenstveno sa smanjenjem sokova i tečnosti u telu, a zbog toga i gipkosti. Niko me na to nije upozorio. Čovek se bukvalno suši kao list duvana, stvrdnjava se, usporava, dok se ne zaustavi u grobu, zauvek. Odatle bore i ukočenost. Dok si mlad misliš da stariji ljudi osećaju isto što i ti samo izgledaju malo drugačije, ne znaš da je lakoća kojom se krećeš, izdržljivost i zaborav tela, čitaj zdravlje, nešto što će proći. Telo će postati džak koji vučeš sa sobom i izvor hiljadu neugodnosti što će se ređati kao na traci, svake godine i dana biće neka nova i hronična, makar vodio najzdraviji život.
Zapanjićeš se šta sve može da ti se desi i kako ta barka koja ti je data između dve večnosti, da te preveze, na koje sve načine ona može da se probuši i procuri, popusti bolno, dugo, teskobno i mučno. Pozavidećeš za trenutak onima koji su se razbili o hrid mladi jer im je otkazao neki vitalni organ ili će ti oni biti uteha u plovidbi koja za tebe još uvek traje, kako-tako i neznano do kada. Nećeš više imati Azijatkinju u krevetu kao prioritet na listi želja nego samo da ti ostatak života protekne bez mnogo bola i da smrt bude vremenski daleka, lagana i brza, najbolje u hodu, u snu, nikako u bolnici. Idealna bi bila ona u seksu. Svršiti dvaput i konačno. Kruna života.
Ipak kad bolje razmisliš, koja stvar, mašina, posle pedeset godina ostaje ista? Ova tebi data kompleksna struktura krvi, mesa i kostiju pola veka funkcioniše prilično dobro, i šta bi ti hteo? Problem je u tome da si u glavi ostao na nivou dvadesetogodišnjaka pa misliš da ti je i telo toliko staro. Nije. Jadno šta je sve preturilo zbog tebe, na šta si ga sve bacao i kinjio, iscrpljivao, uživao u njegovim naporima, izgaranjima, naslađivao se umorom i odricanjima, a ono je kao verno pseto uvek mrdalo repom i nadalo se najboljem, dahtalo isplaženog jezika, želelo, želelo i želelo.
***
Bio sam mnogo puta gost u čuvenoj „Galeriji“, kafeu gde se svakoga dana sastajalo uglavnom penzionersko društvance tzv. Druge Srbije, tačno u podne, dok bi već u 13 sati svi ustajali kao po komandi blagopočivšeg Filipa Davida, ugaonog kamena i patrijarha kružoka te beogradske kafanske intelektualne razbarušenosti. Nikad nisam razumeo zašto samo sat vremena provodimo u veselom razgovoru, tek načnemo neke teme i kad je najslađe bežimo svako svojoj kući, prodavnici, biblioteci, gospođi. Moguće da je tim nametnutim tajmingom druženje dobijalo na jačini, intenzitetu i čovek bi sutra opet poželeo da dođe da pretresa s drugima svakodnevne gluposti i ludorije, posebno sa političke scene.
Gazda lokala, general Jovo Kapičić, bivši šef Titove Udbe, čovek koji je sasvim s pravom za sebe u odličnoj knjizi intervjua Tamare Nikčević rekao: „Bio sam bog!“ diskretno bi se nekad približio našem stolu i ispričao pokoju urnebesnu priču, kako je ganjao četnike ili npr. bio skoro kod ušnog lekara pa su ga pitali kada je poslednji put prao uši, a on, devedesetogodišnjak, odgovorio: „Kad sam se rodio!“
I Filip David bio je veliki šeret, spadalo. Mrtvo ozbiljnim, zabrinutim glasom prepričao bi vest koju je pročitao juče u novinama i u njoj bi se nekim čudom kao protagonist pojavio neko od prisutnih, najčešće bi to bio baš najstariji među nama, Predrag Delibašić, a koji se nikada ni za šta nije ljutio. Filip bi iskonstruisao blesavu, provokativnu priču i pratio reakcije, a drugi bi nadograđivali upravo otkriveni skandal. Sa smeškom bi govorio da ima tajni spisak onih koji će prvi kod svetog Petra od njih ali da neće da ga vadi i pokazuje, pri čemu bi zagonetno pogledom fiksirao nekog za stolom. Magični spisak u njegovom džepu imao bi na prvom mestu uvek nekog drugog, bio je živ, fluidan.
U jednom odlasku iz „Galerije“ išli smo u parovima po običaju prema Knez Mihailovoj, i bio sam u društvu pomenutog profesora sa FDU-a, pokojnog i divnog Predraga Delibašića koji je, čini mi se, bio već u devetoj deceniji života. Kako je samo on umeo naivno, dečački, iskreno, sa osmehom, rekao mi je tada: „Znate, ja gledam žene, na televiziji, želim ih ali – dole se ništa ne dešava!“ Često je i za stolom iznebuha postavljao pitanja kao da ima dvanaest, a ne osamdeset i kusur godina. To me je veoma uveseljavalo, ta detinjasta čistota njegovog duha.
Shvatio sam njegov problem i izvor melanholije: Libido je, dakle, jedno, a potencija nešto drugo. Pomislih, avaj, da se želja možda i pojačava što je čovek stariji, mozak je najveća erogena zona, imaginacija se razgranava do kraja života. Niko mi od starijih nikada nije pričao o kasnoj erotici, to je škakljiva tema a i svi se ovde prave da su veliki ljubavnici, mačo tipovi, vlada težak, nikad pobeđeni patrijarhat. Međutim, čovek se nekada lako otvara neznancu, tabuizirane teme i traume ispoveda ljudima koje slučajno sretne jer tu nema obaveze, srodničkih i prijateljskih obzira, a često se i nikada više neće sresti sa sagovornikom kome je poverio intimnu tajnu i muku.
I u „Galeriji“ žena je bila retkost za stolom, pored par nepoznatih video sam tamo tek dve izvrsne Mirjane, Stefanović i Miočinović. Uvek bi bila samo jedna kao neka zalutala, dragocena, graciozna ptica u dekadenciji prljavih muških priča koje su se vrtele.
Gotovo uvek prisutni stub pomenute elite otpadnika i nacionalnih izdajnika bio je i pesnik Ibrahim Hadžić, kao neki čvornovati i stoletni hrast sa korenom dvaput većim od krošnje, gorštački diskretan i uvek spreman na šalu, nekadašnji glavni urednik školskog programa koji je milionima obeležio detinjstvo i proširio vidike do naslućenih razmera. On je u svojoj poeziji, što je retkost, dao nekoliko sjajnih autoironičnih pesama na temu staračke erotike. U „Galeriji“ sam čuo i opasku koja mi još uvek nije jasna, stideo sam se da pitam za razjašnjenje, a koja kaže da je orgazam u najstarijoj dobi kao – smrt.
Jednom je svratio i Lordan Zafranović, stajao je sa strane sa mladom družbenicom i rekao da ako bi neko bacio bombu ovde i sada da bi Srbija izgubila skoro svu svoju elitu, toliko bi to bilo efektno. Na odlasku nam je poručio šta je lek za sve probleme, poratne, ratne. Seks, seks i samo seks. Bio sam iznenađen jer sam baš nedavno gledao njegov film „Zalazak stoleća/Testament L. Z.“ iz 1994. godine, film o Artukoviću, ustašama i zločinima.
Pre nego što sam se pridružio krugu ovih vickastih stvaralaca od kojih su neki bili institucije, za mene živi klasici, ostvareni i priznati autori, profesori, slikari, režiseri, novinari, mislio sam da su njihovi razgovori dosadne sterilne akademske priče, sretao sam ih kako se vraćaju iz „Galerije“ i gledao sa pobožnim strahopoštovanjem zbog erudicije i majstorstva koje sam znao da poseduju. Iznenadili su me kasnije svojom večitom radoznalošću, živošću, duhovitošću i najviše time da su se ponašali kao ljudi od krvi i mesa bez obzira na svoj lik u javnosti. Akademska, državna elita je kod nas odvratna i sujetna klika nacionalista i karijerista, ološ. U obilju zavera protiv naroda o kojima od devedesetih slušamo i većina u to veruje, jedina koja stvarno postoji, njihova je. Ona je protiv života.
Zbog svega toga išao sam u „Galeriju“ kao na izdvojeno ostrvo odmora od lične i opšte istorije, privilegovan da slušam neobavezne anegdote i međusobno podbadanje veselog društva, a posebno onda kada bi mi sve nade potonule i kada bih bio prazan i očajan, spreman samo još da me streljaju i da završim sa besmislom. Divni starci bi me uvek vratili u realnost i u ljubav prema svetu. Pokazali da je moguće biti čovek. Hvala im!
