Dana 22. februara otišao je s ovoga svijeta Tahir Mujičić, pjesnik, pripovjedač, dramaturg, režiser, lutkar, karikaturist, urednik, glumac. Otišao je sa svijeta na rođendan svoje kćeri Mejre, koja je sada posljednje dijete iz porodice Tahira i Sanje, nakon što je prije četiri godine preminula mlađa Mejrina sestra Maja.
Tahir je bio umjetnik polivalentan. O tome je, o 60. godišnjici njegovoj, Arsen Dedić napisao pjesmu s naslovom “Dragi moj Tahire”:
Ti si benevolentan
Ti si solventan
Inteligentan
Ti si latentan
i frekventan
Ti si turbovalentan
ter kurentan
Sretan, niskobudžetan
Ti nisi prepotentan
štetan ni sujetan
Ali u nas
je
neoprostivo
biti
poluvalentan
Završna riječ, pridjev poluvalentan poanta je Arsenova, i on ju je tu stavio kao mjerodavan svjedok “poluvalentnosti”, to jest nečiste krvi. Tahir se izjašnjavao kao Hrvat musliman, a Arsen je dobro znao kakav status u nas imaju polutani i poluvalentni. I znao je kako polivalentnost u nas rulja lako vrgne u poluvalentnost.
Tahira sam upoznao u Starigradu na Hvaru, i dvadesetak godina smo se ondje viđali svakodnevno uglavnom u avgustu mjesecu. Ljeti su u Paizu boravili svi članovi njegove porodice, supruga Sanja, kćeri Mejra i Maja, te njihovi muževi Jovan Brajović i Vid Mesarić. Paiz ili Pajiz, to je ime kojim mještani zovi Starigrad, ili Stari Grad.
Tahir je u Starom Gradu bio na stalnom aktivnom odmoru. On je od 2002. bio dobri duh književnog festivala Faropis, na kojem je gostovalo dosta pjesnika i pripovjedača. U ljeto 2005. uprizorio je “Komediju od Raskota” renesansnu tvrdu pastoralu nepoznatog autora napisanu na plamuskom govoru sa hrpta Hvara, u Plamima se i zbiva, negdje između Jelse i Sućurja, daleko od mora.
Glumci su bili svi Tahirovi prijatelji, ovdje spominjem samo neke: braća Ugrina, Kristijan i Robert, pa Zoran Kelava, pa Dinko Ferandin Lupi, a Cvitu, jedini ženski lik, igrala je Beti Lučić. Igralo se u starigradskom Molom Selu, na ledini u Rudeta dvorima, među maslinama i smokvama. Predstava je bila kulturni događaj sezone za Starigrad.
Tahir je priredio i jednu ponoćnu predstavu za ugostitelje koji rade do kasno. Sve je bilo opušteno, glumci su igrali s radošću, a Kiki Ugrina je na pozornici jahao i na magarcu Zazunu, kojega je prethodno upitomio porcijom rogača. Igrano je barem pet predstava.
Tahir je bio i zadovoljan i sretan. Kulturni i svakodnevni ljetni život Starigrada više se nije mogao zamisliti bez Tahira Mujičića. O tome je Tonko Maroević sastavio sonet i naslovio ga “Čičindulinu iz Pajiza”
Kad jedna daska susretne se s daskom
što život znači odmah se pohvali
– ja sam od onih što u glavi fali
i rado ću se služit tvom maskom.
Osokoljena iznenadnom laskom
daska koju su teatarskom zvali
onoj faličnoj od srca odvali:
– odsad pod mojom navijek bit ćeš paskom.
Osigurane više nego kaskom
dasaka duo sretno se ustali.
pa rastavit se neće niti časkom.
Sudbinski susret okrunjen je praskom,
vodaskni odjek nije bio mali –
– kao kad Tahir susreo se s Raskom.
Tahir je bio čovjek trga, pozornice i kafane. Bio je štedar u razgovorljivosti, a nepresušno duhovit i nezahtjevan. Svoje slušaoce je obasipao pričama, a ovi su njega i sebe obasipali smijehom. Kad se prije podneva ili s večeri iz neke kafane, konobe ili kafića čuo grohotan smijeh, oni koji se u starigradske prilike razumiju, znali su da tamo sjedi Tahir i ekipa.
Bio je kafanski čovjek, u njegovu društvu je po jedinici vremena trošeno mnogo riječi. Trošeno je i vina, čašama se brzo sušilo dno. U toj potrošnji je on bio najštedriji. U trošenju riječi i vina nije pokazivao nikakve znake ni samohvale ni narcizma, stvar koju je među umjetnicima lako tražiti, a jako teško ne naći. Bio je nepušač, govorio je kako su njegove tetke u Vlaškoj 99 popušile jednu godišnju proizvodnju uzorne tvornice duhana.
Bio je versifikator visoka stila, njegove zvonjelice će ostati dok bude jezika na kojem je pisao. Neke od njih su sačinile knjigu za pjesnikovu unuku Cvitu, Zvonjelice für Cvite. A bio je improvizator, najprirodniji predstavnik onoga teatarskog aleksandrijskog principa koji kaže da je život teatar i gluma, i da je tvoj zadatak da glumom odagoniš životne turobnosti, ako nećeš da padneš u kaznu da te tegobe primiš na leđa i nosiš.
Zgodno je mjesto da sačuvam od zaborava jednu starigradsku zgodu s Tahirom. Ispred nepreskočivim restorančićem Antika jedne tople večeri sjedili smo s Tahirom za stolom na uličici. Dvije elegantne dame srednjih godina prolazile su ispred Antike, kad je jedna zastala kraj našeg stola i kazala onoj drugoj: “Draga, dođi da te upoznam sa najboljim vinarom otoka Hvara, s gospodinom Androm Tomićem iz Jelse.”
Andro Tomić nije bio za stolom, dama je Androta zamijenila s Tahirom. Tahir, čovjek teatra i razgovora, pružio je ruku dami i kazao im: “Milostive gospoje, sed’te sa non i taštojte malo i ovega vina iz naše starogrojske Antike. Ovo ovode je isto dobro kao i ono iz Jelse.” Gospoje su, učinilo se, već bile odlučile da nam se pridruže, ali sam igrokaz pokvario ja, jer se nisam mogao suzdržati od smijeha.
One su otišle dalje malo pokunjene, a Tahir me je blago prekorio, na perfektnom sandžačkom: “Ada Gudževiću, ada moraš li ti baš pred ovom Antikom biti moj partibrejker!” Bio je sluhista, jedinstven primjer, znao je mijenjati govore i jezike, ubacivati svakojake riječi, a slušalac je mislio da govori drugim jezikom. Nezaboravna je anegdota iz Praga, kad ga je neki penzioner Čeh upitao: “Mluvíte česky?” (Govorite li češki), a Tahir mu odgovorio: “Ne, ja ga imitiram!”
U Starigradu, ili kome je milije u Starom Gradu, Tahir je bio narodna radost. Trgovi Ploča, Škor i Tvrdalj bili su njemu pozornica. Na Škoru gdje su se održavala čitanja na Faropisu, svi su imali nešto grča, samo je Tahir bio Tahir. Tu opuštenost i dokonanje nazvao sam tahiret, sa ljetnim dženetskim baštama i susretima.
Kad Tahir jedne godine nije mogao doći, jer je imao operaciju kukova, u Starom Gradu je zavladala tišina i tiština, pa smo je prozvali tahiritis. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nije imao predstavu da su ljudi na Hvaru počeli poboljevati od tahiritisa, no je srećom poslao Tahira na oporavak, pa je šteta ipak ostala u granicama.
A kakvi su ljudi tada prolazili starogradskim kalama i trgima: Tonko Maroević, Alem Ćurin, Dinko Lupi, Aljoša Vučković, Simo Mraović, Zvonko Todorovski, Enes Kišević, Jakša Fiamengo, Daša Drndić, Daniel Nečas Hraste, Miljenko Jergović, Boris Dežulović, Dragana Tripković, Dževad Jogundžić. Eto, došli smo dotle da ih skoro pola više nema.
Tahir je bio ime još za Jugoslavije. Njegova vestern parodija (načinjena utroje, sa Senkerom i Škrabeom) “O’Kaj” igrana je četrnaest godina, ali Tahir nije sa poznatosti dizao nos. Nikad se nije ničim hvalio, bio je čudesan u svojoj prirodnosti i prirođenoj skromnosti. Bio je vinopija, a u piću nije mijenjao narav.
I bio je stalno na radnom odmoru: pisao je pjesme, prikaze, napisao je i roman “Budi Hamlet, pane Hamlete!” Posljednje dvije knjige pripovijesti o filmovima, kinima i Zagrebu naslovljene nekontrolirano zaigrano “Mali romani” pokazuju raskošnu pripovjedačku umješnost Tahira Mujičića. Čitaju se na eks, u svakoj od njih bi pohlepan epigon mogao naći građe za svoja sabrana djela. Ali ih napisati ne može, jer se djela ne pišu građom nego riječima.
Tahir Mujičić će biti ispraćen na Mirogoj iz dvorane na Krematoriju. Ali kremiran neće biti, tu će se ispred krematorija klanjati dženaza, a onda će mu tijelo biti odnijeto nizbrdo u mirogojski zijev zemljin. Tako se oporučni njegov sonet naslovljen “Sutra će me prosut” neće ostvariti, neće na timunu biti njegovi ni zeti ni ćeri, a samo će neupitan ostati posljednji vers oporučne zvonjelice:
sutra će me prosut posrid moje vale
ne po duzine muški nosu ča konope
dvi tvoje ruke će pomilovat vale
i znat ćemo ura je za razrišit grope
sutra će me prosut a vele biće jugo
na timunu sidit zeti će i ćeri
kad prah mi sol oćuti mahat ću im dugo
dok me ne zakrile zapinjene dveri
sutra će me prosut ka cukar u kavu
zasladit s menom more a mene dosolit
samo penta činit će za kapućin pinu
ja ćutit ću kurenat vi na kraju bavu
za vas ovod biću uvik i za vas se molit
a život je proša mi ka lip film u kinu