Moj rođak Iso Gudžević, jedna od najsamostalnijih glava u mišljenju, jednom je prilikom rekao kako bi, kad bi postojala, barem trojicu Gudževića zapala Nobelova kazna. U tu trojicu je ubrojao i sebe. I smatrao je da je i inače trebalo smisliti Nobelovu kaznu. Budući da Gudževići dobivaju samo kazne, bilo bi pravo da im se dodijeli i ta Nobelova kazna, obrazložio je. Mislio je to ozbiljno, bez oslanjanja na autoritete. Za Nobelovu kaznu sam prvi put čuo od njega, to sam objavio u ovoj rubrici prije devet godina, 13. juna 2016, imam napismeno.
U međuvremenu je naziv Nobelova kazna ušao u upotrebu. Svakako nije od Isa Gudževića, hodže koji se rashodžio pa otvorio kafanu, nego nezavisno od Isa. I posve je drukčije to zvanje od onoga što je Iso zamišljao. Nobelovim kažnjenikom se smatra nosilac Nobelove nagrade kojega je sud osudio na zatvorsku kaznu. U svijetu ima više nosilaca Nobelove kazne, no se nijedan ne preziva Gudžević. Kod Isa Gudževića Nobelova kazna je bila sama i nije zavisila od nagrade. Sad kad od nje zavisi, Iso bi rekao da bi njega i druge Gudževiće prije zapao roj bijelih komaraca nego Nobelova kazna.
Isa sam se sjetio ovih dana, kad sam pročitao knjižicu Predraga Čudića “Velika berba lovorika”, koja ima i nadnaslov Practicum. Knjigu mi je poklonio pjesnik Ibrahim Hadžić prošlog aprila, i tek sam je ljetos pročitao. Knjižica je štampana u Rožajama prije skoro četvrt stoljeća, uredila su je dva Hadžića, rečeni Ibrahim, pjesnički drug Čudićev, i Mersad, ovaj drugi je tehnički urednik. Knjiga je mala formatom 14,8 x 10,4 cm, mala i opsegom, ukupno 60 stranica, mala i tiražom, svega 250 primjeraka, no je sadržajem golema.
Cijelih 40 stranica je zauzeo katalog uglavnom književnih nagrada u Srbiji i Crnoj Gori, to jest u ondašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji. Kažem katalog, a bolje možda reći spisak ili popis ili indeks od ukupno 387 nagrada dodjeljivanih do polovine 2001, kad je objavljen. Iz autorova teksta saznaje se da je on na knjizi radio barem deset godina. Practicum uokviruju piščev predgovor i savjeti mladom piscu. I predgovor i pogovor (u dva dijela) umjereno su sarkastični, opravdano, jer je Katalog sam po sebi raspašoj. Kondiri, pera, hrisovulje, božuri, sveci, pesnički cvetovi i staze, zlatna fontana, zlatna maslina, zlatna kaciga i još mnogo “lovorika i sličnog opojnog bilja je pred vama!”
Predrag Čudić je kompetentan da sastavi ovaj kompendij i priručnik. On je na svojoj koži osjetio više sumnjičenja i kažnjavanja nego nagrađivanja. Objavio je petnaestak knjiga stihova, proze i pjesama za djecu. Čudićevih 40 stranica kataloga književnih nagrada sliči onome što doktori koji liječe stanovništvo zovu MKB, to jest Međunarodna klasifikacija bolesti, poremećaja, abnormalnosti i srodnih zdravstvenih problema. U tom priručniku su, kao u telefonskom imeniku navedeni samo nazivi bolesti i signatura svake. Ništa terapija, samo dijagnoza. U Čudićevom spisku uz naziv nagrade stoji, umjesto signature, mjesto u kojem se nagrada dodjeljuje i za šta se dodjeljuje. Te bilješke djeluju često nestvarno, iako u njima stoji ono što je stvarno.
Na tu nestvarnost, igrom abecednog redoslijeda pokazuje mnogo šta od nereda koji je zaveden u Srbiji i Crnoj Gori. Tako, na 15. stranici, nagrada Dragojlo Dudić stoji ukliještena između nagrada Dragiša Kašiković i Draža Mihailović. Prvu nagradu dodjeljuje Savez boraca Jugoslavije, a druge dvije list Srpskog pokreta obnove i list Srpska reč. Katalog sadrži i nagrade koje su dodjeljivane u SFRJ, pa su zaostale u Miloševićevoj Srbiji. Tako, Sedmojulska nagrada (koju je, na primjer, dobio Matija Bećković još krajem SFRJ, nosilac i drugih socijalističkih nagrada, inače gorljivi negator partizanskih i komunističkih poslova i učinaka) ukinuta je sredinom devedesetih, ali laureat iz zagrade nije vratio ni nagradu ni novčani iznos.
Katalog Čudićev je čudesan i čudovit. Pod kataloškim brojem 301, uz nagradu Sirmijumski satir stoji: “nagrada za najbolju boemsku pesmu. Dodeljuje se u okviru kulturno-turističke manifestacije Sremske bećarske noći u Sremskoj Mitrovici. (Peti dobitnik 1996. bio je Bajo Džaković iz Jagodine za pesmu ‘Carstvo alkohola’)”. Uz 51. nagradu “Velike žetve lovorika”, a ona je nazvana Dositej i za dječju literaturu je dodjeljuje biblioteka “Dositej Obradović” na Voždovcu, stoji da su u žiriju nagrade djeca! A u zagradi stoji dodatak ex persona auctoris: “Hajde, da probamo i to!”
Kad sam prvi put vidio Međunarodnu klasifikaciju bolesti kod moga gimnazijskog druga, radiologa specijaliste Enesa Maljevca, uzeo sam je i listao, pa sam doktora pitao zar nije čudo da čovjek dočeka starost, a cio život tumara kroz gustu šumu od ovih opasnosti. Specijalista Maljevac mi je rekao da je čudo kako čovjek doživi i trideset godine uza sve što mu prijeti.
Živo je čudo da se ijedan čovjek koji piše, u Srbiji, a bogme u cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji, spasi da ga ne zapadne koja od nagrada iz Čudićeva registra. No je još veće čudo kako je, prema istraživanju samoga Čudića, većina nagrada zapala svega dvadesetak autora. Kruženje nagradive materije u društvu! Među dragocjenim savjetima mladom piscu, neka bude izdvojen ovaj: “Dobiti partizansku nagradu (kad partizanština, kobajagi, vodi kolo) lošije je po imidž pisca nego drpiti partizansku (kad četništvo, kobajagi, diže glavu).”
Od čuda Čudićevog indeksa nagrada neka bude rečeno da postoje tri nagrade Ivo Andrić: jedna je savezna za pripovjedačko djelo, a dodjeljuje je Zadužbina Ivo Andrić, druga je svesrpska koju za priču dodjeljuje list Oslobođenje iz Srpskog Sarajeva, a treću, pod nazivom Ivo Andrić – Pavlimir Gligorić, za neobjavljene književne radove, dodjeljuje Društvo prijatelja prijateljstva Ivo Andrić – Pavlimir Gligorić. Pod imenom Pavlimira Gligorića krije se pisac Radomir Smiljanić, kaže Čudić. Saznajemo da Nagradu Galerije Haos dobivaju ‘umetnici koji su dostojanstveno podneli agesesiju NATO pakta’. U popisu nagrada ima i Čalabrčak i Brčak, to su nagrade koje dodjeljuje Tvoračka radionica b a b, a za najbolji originalni i prevedeni esej. I tako dalje.
Dragocjena Čudićeva knjižica vratila me u beogradski svijet kasnih sedamdesetih godina. Pričalo se kako je na vrhuncu svoje književne slave Branimir Šćepanović počeo češće posjećivati restoran Kluba književnika. Imao je i rašta: vijesti o novim prevodima i tiražima njegovih knjiga “Usta puna zemlje” i “Smrt gospodina Goluže” svakodnevno su punile stranice novina, a njegove knjige su se mnogo čitale i u Jugoslaviji. Jedne večeri je Brana Šćepa ušao u klub književnika sa nekom glumicom, koja mu se sviđala. Njih dvoje su večerali, naručili šampanjac, Brana se trudio da osvoji glumicu, ali ona nije trzala. Druga boca šampanjca, ništa. Kažu kako joj se požalio na teret slave koji mu je sve teži. Ona mu je rekla kako uz slast ponekad idu i tegobe.
Pri kraju te boce Brana Šćepa vidi na dnu stepenica restorana svoga imenjaka Branu Petrovića. Brana Šćepa se izvini svojoj gošći, ustane i zaustavi Branu Petrovića na dnu stepeništa, ondje mu se ispovijedi te ga zamoli da učini nešto kako bi mu pomogao u trudu oko zanosne žene za stolom. Brana Petrović kaže Brani Šćepi, burazeru, vrati se ti svojoj gošći, ja idem u WC, pa ću navratiti za par minuta. Brana Šćepa se vrati svojoj želji, sjedne, opet nazdravi s njom, i nakon nekoliko minuta stolu priđe Brana Petrović i kaže ovako: “Lepotice, izvinjavam se za smetnju, ali moram nešto da kažem mom drugu i velikom piscu Šćepi, hitno je. Šćepo, burazeru, ceo dan te, gore u Udruženju, telefonski traži gospodin Johansson iz Nobelova komiteta, ne mogu da te nađu, molim te, pođi na prvi sprat, gore je sekretarica Maca, dežura, čeka da se pojaviš. Eto, milo mi je, Šćepo burazeru, a Vi, lepotice, izvinite i izvin’te!”
Brana se Petrović tada udaljio i kažu krenuo uz stepenica koje vode iz kluba. Brana Šćepa se izvinio svojoj gošći što će je ostaviti samu na trenutak i krenuo prema prvom spratu. Uz stepenice je sustigao svoga imenjaka Petrovića. I upitao ga: “Brančilo, jel me stvarno zove taj Johansson?