Gudžević: Nikola Nikić

U Ulcinju sam se upoznao sa Nikolom Nikićem i evo mjesec dana od toga poznanstva, sam sebe sve više podsjećam na moga amidžu Hilma Gudževića. Hilmo je sa mnom jednoga vrelog petka krenuo da pije vode na izvoru. Izvor nam obojici poznat, hladna voda, cijeli život se na njemu najbolje gasila žeđ. I Hilmo se nakoljenči nad izvor, položi šake na travu uz izvor, a usta na vodu, pa pije vode dugo, duže no inače. Pije li pije, nikako da se izmakne.

Najzad se nekako izmakne, pa sjedne na travu uz izvor i kaže: “Ama vidiš li ti šta je ovo sa mnom? Ama ja pijem, pa pijem, pa opet pijem, pa još pijem, a sve što pijem nije mi dosta i ne može da mi pogodi u ono žedno!” Eto tako je i sa mnom kraj Nikole Nikića: što ga više slušam, to mi ga je sve manje dosta, nikako da mi pogodi u ono žedno.

Nikolu Nikića možeš opisivati, ali ako ga hoćeš opisati, najbolje ćeš učiniti ako se lišiš sredstava i načina kojima se opisuju oni koji su se bavili čime se on bavio. On je bio igrač nogometnog kluba Željezničara iz Sarajeva, ne bilo kakav igrač nego jedan od najboljih. Kao Željin igrač se pročuo po cijeloj Jugoslaviji. Bio je napadač, jedan od onih za koje se kaže da su nestvarno brzi. Oni koji igraju fudbal znaju da je brzina dar bogova, kao što je Egipat dar rijeke Nila. Kod Nikića se i danas na snimcima može vidjeti ta nestvarna brzina: kad munjevito izmakne protivničkom beku pa zabije gol, on se dade u takav trk da ga vlastiti igrači ne mogu stići da s njime, kako se to kaže, podijele radost.

Ali, u Želji je, i u Jugoslaviji, bilo mnogo nestvarno brzih igrača, i danas ih je pun svijet. Jeste, no je Nikić, mimo svoje brzine, bio drukčiji od svih drugih, i danas je drukčiji. Dobro, za svakoga se može reći da je drukčiji od svakoga drugog, ali Nikić je bio i ostao mimo svijeta u kojem su se mnogi drugi uznosili i oholili. On svoj nos nije držao povrh planina. On niti je imao ikada niti danas ima ikakve oholosti kakve igrači i današnji i nekadašnji imaju na kamare. On je bio važan klupski igrač, kod trenera Osima je igrao redovno, a kod Osima nisi mogao igrati redovno, ako nisi bio pouzdan, tehnički školovan, taktički dostatno potkovan i fizički spreman. Iz Željezničara je otišao u Grčku, i ondje je igrao u prvoj ligi, u Ateni i u Solunu, najprije za atensko pastorče Egaleo, a potom za Aris i za PAOK. Ni za jednu reprezentativnu selekciju nije zaigrao, ni za mladu, ni za staru.

Nikić o svome igranju kazuje kao o loptanju, on svoju loptu “spušta na zemlju”, ne uljepšava ništa, ne prikazuje ništa ružnim e da bi imao “izdvojeno mišljenje”, ne mistificira ništa, on priča kako se njemu naprosto desilo da igra fudbal, da je u tome igranju imao mnogo sreće. Tu sreću nisu imali drugi, o kojima kaže da su bili bolji igrači od njega. Pri tome on ne glumi lažno skromnog kicoša, koga su eto, bogovi voljeli, pa mu dali da se lopta bolje od drugih. On priča svoj život u loptanju i to čini tako da ne možeš vjerovati da takav pripovjedač hodi na dvije noge. On te nervira koliko je drukčiji, koliko je suprotan od nogometnih zvijezda. O velikim i važnim utakmicama on priča jednako kao o onima na poljani u rodnom selu.

I danas mu je žao što je njegova ekipa garnizona JNA u Raški na penale izgubila od splitskog Hajduka u utakmici za Kup Jugoslavije. (“E strašni sude, mi vojnici vodimo 1:0, došlo deset hiljada ljudi u Rašku, čekamo da prođe posljednja minuta pa da izbacimo Hajduka, kadli, moj komšija ovdje iz Orašja, Esad Mehmedalić, ama u toj posljednjoj minuti, klepi loptu negdje sa centra i ona sjedne u rašlje našega gola! I na penale zijanismo!”) On je u tome jedinstven, sav svoj, iskren do sumanutosti, a razgovorljiv do nezasitosti. On kaže da se loptao “za raju”, samoispovjedno priznaje da je nerado dodavao loptu. To je za nas, koji smo ga gledali, “izjava za raju” igrača koji je igrao za Želju. Jer znamo da kod Osima nisi baš mogao igrati za raju, morao si igrati za Željezničar. A to je kod Nikića značilo igrati za raju. Jer u prvoj ligi si najviše mogao igrati za raju ako si igrao za Želju.

Ono pak po čemu je Nikić posebno drukčiji od ostatka predmetno-iskustvenog svijeta jest njegov smijeh. Nikola Nikić je ontološki smijeh, o čemu god da priča, priča smijući se. Njegove uzrečice “strašni sud” i “strašni sude” kod svakoga bi bile daleko od smiješnoga, ali kod njega se smijeh razliježe preko plača na Sudnjem danu. Taj je smijeh takav da potekne od njega, pa se prelije na one koji ga slušaju. Taj je smijeh često smijeh ismijavanja samoga sebe. U tome je njegov primjer blizak Platonovu i Aristotelovom određenju smijeha. Ta dvojica su, zna se, smatrali da je vrhunski i stvarno relevantni užitak smiješnoga ono što je loše. Jer su, danas se i to zna, obojica smatrala relevantnim samo polovinu smijeha, naime ismijavanje.

Nikola Nikić ismijava sebe i time dovodi svoje slušaoce do napada smijeha. Pri tome, on nema namjeru da ismijava sebe, nego pripovijeda zgode iz svoga nesnalaženja u svijetu ili iz nepoznavanja svijeta, pa oni koji prasnu uz smijeh, smiju se njemu. Njegove priče nisu naknadne izmišljotine, one su dogodovštine za koje ima živih i zdravih svjedoka. Kad je prvi put u svojstvu prvotimca Željezničara istrčao na igralište stadiona C. zvezde, okrenuo se svome suigraču i kazao: “A vidi trave! Jadna moja krava Jagoda, što nije sad ovdje, sita bi se napasla!” On je toliko opušten i kad istrčava na veliki stadion da nema te usplahirenosti pred utakmicu koja bi njemu udaljila iz sjećanja krave iz rodnog sela Skugrića kraj Modriče, uz koje je rastao čuvajući ih. Priznaje da je kravu znao pripeti za nogu, da ne pobjegne, kako bi on mogao ganjati loptu.

U tom ganjanju će i u Sarajevu i Grčkoj steći velik broj navijača. U Grčkoj će Nikolu Nikića navijači staviti uz bok Nikosu Galisu i Nikosu Janakisu, kao treće igračko božanstvo. Pri tome svemu igranju, on će srcem ostati u svom Skugriću, i nema te uspomene koju on neće zazvati ili, ako je uspomena čovjek s kojim se loptao, dovesti u Skugrić, selo za koje kaže da je manje od aviona kojim je prvi put putovao u Moskvu.

On će se nakon igranja vratiti u svoj Skugrić, odande će ići za trenera gdje ga pozovu. U Skugriću, kraj Modriče, on već tri godine zaredom zna upriličiti susret pedesetak nekadašnjih igrača jugoslavenske prve lige. Gostoljubivi stanovnici sela potpuno se posvećuju događaju i ti dani su i gostima i domaćinima čisti praznik. A Nikić je posljednjih godina više na televiziji nego dok je bio igrač. Voditelji, reporteri, novinari naknadno su u njemu otkrili ono što je on bio uvijek samo što to oni nisu primjećivali. Nastupi na televiziji pokazuju Nikića kao čovjeka dalekog nacionalizmu i nacionalistima. On svoje uspomene brani od nacionalističkih hulja pozivajući u odbranu sjećanja cijele timove za koje je igrao, a i one protiv kojih je igrao. Pri tome mu svoju naklonost daje i Baubo, grčka boginja iz Eleusine, koja ljude baca u tolik smijeh, da im je jedan trbuh malo. Možda Baubo i kod mene čini da mi je Nikića uvijek malo, i ne dopušta da mi njegova priča i smijeh pogode u ono žedno.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke