Rahim, davni moj rođak, ponekad spomenut u ovoj rubrici, znao je govoriti kako su neki ljudi lisice. I spomenuo bi njihova imena. Lisice su zato što se naprave mrtvi, pa pričaju kao da su mrtvi, a pucaju od zdravlja. I kazao bi da su kao lisice samo zato što se naprave mrtvi, a ne zato što pričaju kao mrtvi. Jer lisice ne pričaju, lisice laju, pa se podsmijevao našim učiteljima koji nam u školi nisu dali da kažemo da lisice laju, nego da štekću.
Pa bi dodao da ti ljudi lisice nemaju nikakve koristi od toga što se prave mrtvi, jer oni nijesu lukavi da bi nešto pojeli, nego hoće da sami sebi objasne kako je to kad si mrtav. I ako se to što pričaju sviđa drugima, onda je to zato što je to smiješno ili “zdravo pametno”. Nije šala kad neko priča kako mu je u grobu, a tek kako mu je na onome onamo svijetu. Pošto niko nije otišao na onaj svijet pa se vratio na ovaj, onda su nam te lisice poštari s onoga svijeta, na kojem ne znamo ni kakva je pošta ni ima li pošte i poštara. I tako dalje, Rahim.
Rahima se sjetim kad god uzmem neku knjigu nagrobaka. Jednu sam dobio prošle godine u Dubrovniku, s posvetom autora. Naslov i sadržaj joj se uklapaju u ovu rubriku. Autor je Slobodan Blagojević, a naslov “Glagoljivo groblje”. Knjiga ima tri stotine stranica, i ne valja je svrstavati u poeziju ili u prozu. Jer je ona i jedno i drugo. Slobodni stihovi s pokrićem i opravdanjem. A i naslov i sadržaj ispunjavaju Rahimov zahtjev za vijesti s onoga svijeta u ovome svijetu: knjiga je i “smiješna” i “zdravo pametna”.
Nagropke je sastavio čovjek koji se od svih koje poznajem poezijom bavi na najdublji način. Objavio je desetak knjiga stihova, jednu dramu, tri knjige proze, eseja i polemika, sastavio je i važne antologije pjesama našega jezika. Kao prevodilac je na naš jezik prvi preveo sve pjesme Konstantina Kavafisa. Ne znam kako je kod drugih, ali Kavafisa je meni u kuću doveo Slobodan Blagojević. Čak četiri knjige stihova je Blagojević objavio pod imenom Anhel Antonić, a tri prozne knjige i jednu dramu pod imenom Aristid Teofanović.
Groblje je Blagojeviću njiva, iz koje se čuju glasovi onih koji su u njoj. Ti su glasovi iz zemlje i sa zemlje. Svaki nagrobak ima naslov, i time se naglašava njihova knjižnost. Mnogi bi, međutim, mogli stajati uklesani na kamenu. Kao ovaj s naslovom “Ah”: Htjedoh poživjeti vječno, ali nemadoh kad. Autorov epitafijski postupak je jako kompleksan, i bez pomnog čitanja cijele knjige ne može se steći uvid u njega. Radi se o najvišoj školi tombalnog pjevanja. U toj vještini opremljen čitalac može doći do izvora i uzora Blagojevićevih. Majka svih škola je “Palatinska antologija”, i njeno istureno odjeljenje u Illinoisu “Anthology of Spoon River”. Naši stećci, Seosko groblje, Karansko groblje, i tako unaprijed i unatrag. Za primjer neka posluži zapis pod naslovom “Imućni mrtvac”:
Tek, nominalno, ovo mi je grob. Leš sam, sav u zlatu i svili, sakrio na sigurnije mjesto. Zalud ti taj oštri pijuk, kradljivče!
Ovdje misao ide na Gregorija iz Nazijanza i njegove epitafe protiv zaslijepljenih koji skrnave grobove. Jednoga od njih opominje kako uprkos tome što ima planine i mora, žitna polja i golema stada i kako mu sve to donosi srebra i zlata; pa opet, taj takav diže ruku na ono najmanje što umrli ima, grob i grobni kamen. Blagojević takvoga oskvrnitelja ne opominje upozorenjem da će i njegov grob s još većim pravom zaslužiti da bude oskrnavljen, već mu kazuje kako je tijelo na drugom mjestu i kako mu zalud pijuk na tome gdje udara.
Sakrivanje vlastitog leša ide u ladicu Blagojevićeve heteronimije. Tragova ima dovoljno, i ima ih odavno. Sa trideset godina on u pjesmi svoga heteronima Anhela Antonića “Gospodarstva” kaže:
Nigdje slasti ko u predmetima
gospodarskim.
Gospodarim po njima
prem im gazda nisam.
Šepurim se i kavge zamećem
međ tim mrtvacima,
mrtve kavge
među nepokretnim.
I jedino tu sam.
Nepotreban sebi
al potreban drugom
gdje se gospodari
i gdje nije
tvoj ni tuđi nit ičiji
teritorij.
Neki od glagoljivih napisa nagrobnika Blagojevića mogli bi činiti neku našu zbirku veselih nagrobaka, poput one Giovannija Francesca Loredana, na primjer „Na vrhuncima užitka“: Ljubih život pohlepnošću Prijapa i strašću raspusnog sina. Morfej me ulovio usred orgije mojih senzacija. Nemadoh vremena ni za čim da požalim. Te, ne žali, čitaoče, ni ti! Loredano među epitafima za Prijapa ima i ovaj:
Kralj vrtova u ovoj grobnici čami,
Umro odzadi mladića hoćka,
Htjede ga imati, on tatu je voćka,
No iznuren pade. Plačite ženski organi.
U vesele ide i “Haiku jednog otpravnika”: Otpravljao sam brodove iz lučke kapetanije. Moj čun otpravio je mrtvozornik iz gradske pometanije.
Lučka kapetanija kao rima gradske pometanije, skupa s naslovom haiku čine autorovu igra sa životom na rubu mora i posljednjim putovanjem na kopnu i još sa književnim vrstama, koje u igri sa smrću ne važe nimalo i ne vrijede ništa. Ili “Minorni Lazar”: Osjetih se uljezom u svijetu mrtvih te, prvom prilikom, uskrsnuh. Mjesto je upražnjeno te tu, slobodno, sahranite nekog drugog.
Ovdje bi mogao u goste doći i meštar evropskog pesimizma Schopenhauer:
Izbavi iz groba, Bože, ako te ima,
I moju dušu, ako je imam.
Blagojevićevi glagoljivi grobovi su riznica cjelokupnog njegova pjesničkog i misaonog bavljenja. U “Izvoru zla” sastavljenog od dvije rečenice, u prvoj je iskaz koji bi pristao fizičaru, a u drugoj filozofu sociologu: Kome je elementarna čestica baza, u elementarnu česticu se raspada. Nikakva duhovna nadgradnja ne može zavarati prokletstvo ovoga stava.
Ništa tu nije rečeno nasumično. Elementarna čestica se ne raspada na već u elementarnu česticu. Drugo je pitanje kako se elementarno raspada u elementarno. Nije to fisija, nego je to srozavanje. U “Arhiviranoj neusudbi” nalazi se pjesnikova zataškana confessio: Živjeh u doba tiranije prosječnosti i nižeg stava. Ne izrekoh se, jer su sankcije preodgoja bile gore od šutnje. Odživjeh svoj položaj brojke u općemu zbiru. Od moje neizrečene osobnosti kakvom epitafu da se nadam? No opet, pod naslovom „Ko se zadnji smije…“ nudi veseo epitaf: Pridružio sam se svojim neprijateljima. Zadovoljstvo da sam ih nadživio, godinicu-dvije, ostavljam kao svoj epitaf.
U natpisu “Granica volje” majstorski je suprotstavljeno ogorčenje prema zadovoljstvu: Umrijeh ogorčen na svoju smrt, koja je donijela toliko zadovoljstva mojim dušmanima.
Izdvojenost svoga živovanja sažimao je pjesnik u više zapisa. U jednom, pod naslovom „Odbij!“ kaže: Niti me znaš, niti te znam, niti ćemo se ikada upoznati. Te, ne glumi i ne prenemaži se! Za svoje tragično osjećanje života sebi jednakog pronađi, pa impresioniraj do volje! U „Odsjaju uzdaha“ pak poručuje prolazniku: Uvaženi, ako ikad naiđeš na moje kosti, znaj da je, tek, smrt istjerala strah iz njih. Živjeh u doba najcrnjeg ljudskog ispoljavanja, kad se na ljubav gledalo kao na izdajstvo mržnje, što vladala je ljudskim dušama.
Umrli iz grobalja svih zemalja, koji na svojim nagropcima govore ja, u pravilu nisu autori onoga što im stoji na grobu. Ako i jesu, onda im je ono što su napisali u grobni kamen uklesao neko drugi. Uz rijetke izuzetke. Slobodan Blagojević ima epitafa za barem trista grobova. Ne znam da ih je ijedan pjesnik našega jezika sastavio toliko. Kad bi ih se i uklesalo, svaki na zasebnu ploču, mogli bi stajati zasebno, i samo onaj što zna čiji su, znao bi da pod kamenjem leže oni koji nisu ono što im stoji napisano.
Ti su natpisi obavijeni filozofskim oblakom, i kad kao stoički preziru smrt, i kad su kinički lišeni pijeteta. Ostaju filozofski i kad su epigramatski, sa očekivanjem u prvom dijelu, i iznevjeravanjem očekivanja u poanti. Kakvi god da su, smrt je u njima ona neshvatljivost, od koje niko ne umakne i za koju nema nikakva osnova za utjehu, ili po riječima Rogera Shatulina, onaj skandal koji ni iz kakve misaone strukture ne može biti demantiran. Taj skandal se kroz stoljeća vrgnuo u ljudsko pravo na raspolaganju svakom ljudskom biću da ga zamišlja, dovodi do izraza i igra se s njime. Kao ljudi koji se, kao lisice, prave da su umrli. Kao Blagojević u “Nenaklonoj ekliptici”: Rođen sam pod jednom potištenom zvijezdom, a pod nekom razdraganom umrijeh.
Ne znam može li se ova knjiga još nabaviti. Ne znam, vidim da joj je tiraž 400 primjeraka. Objavljena je prije osam godina, izdavač OKF Cetinje. Na putu sam cijeli dan, ovo sastavljam rukom i olovkom. Ovih dana ću pitati izdavača ima li još primjeraka. Hoću da ih kupim nekoliko, pa da ih poklanjam ponekom za koga mislim da bi knjigu rado pročitao. Od početka do kraja.