Francis Combes, francuski pjesnik iz grada kraj Pariza, objavio je ovih dana na svom Facebook zidu ovu pjesmu i dao joj naslov ‘La Solution finale’, Konačno rješenje:
Hitler voulait en finir
avec les juifs.
Mais, malgré des million de morts
il a échoué
(Il n’y a pas de solution finale.
Les peuples survivent à leurs
bourreaux.)
Ceux qui aujourd’hui
rêvent d’en finir
avec les Palestiniens
devraint s’en souvenir.
Ona bi se dala prevesti ovako:
Hitler je želio da konačno riješi
pitanje Jevreja.
Ali, uprkos milionima ubijenih,
promašio je.
(Ne postoji konačno rješenje.
Narodi nadžive svoje
krvnike.)
Oni koji danas
sanjaju da konačno riješe
pitanje Palestinaca
morali bi to imati na umu.
Ne privlači me društvena virtualna kooperativa Facebook (time se ne hvalim, ne, čak je i hvalim, mnogom je pjesniku ispala bolja nego najbolji izdavač), ali sam u dva dana pročitao pedesetak komentara koje su čitaoci ostavili na ovu pjesmu. To sam učinio, jer poznajem Francisa, viđao sam ga na pjesničkim susretima u Italiji, pa u Sarajevu, te na festivalu u San Franciscu.
Sa njime sam šetao kroz Chinatown, slušao kako francuski pjesnik Francis Combes iz Aubervilliersa tečno govori mandarinski sa dućandžijama kraj polica sa čajevima. Osim što je pjesnik, pripovjedač i esejista najvišeg reda, autor dvadesetak knjiga stihova (i izdavač, Le temps des cerises), on prevodi i s mađarskog i ruskog, studirao je ruski, mađarski i kineski. Njegove su pjesme poantirane, kao ‘Ratna napredovanja’ (Les progrès de la guerre) koju sam slušao kako je govori:
Au temps de l’obscur Moyen Age
il arrivait parfois
qu’un roi
mourût sur le champ de bataille.
Plus tard, Napoléon
surveillait le mouvement de ses troupes
du haut d’une colline…
Aujourd’hui les généraux
suivent de leurs bureaux
la trajectoire télécommandée de leurs missiles
qui vont – très loin de là – frapper des villes
et des civils.
(Pour éviter les dangers de la guerre
mieux vaut de nos jours
se faire
militaire de carrière).
U mračnim vremenima srednjeg vijeka
ponekad bi se dogodilo
da kralj umre na bojištu.
Kasnije, Napoleon je
kretanje svojih trupa nadgledao
s vrha brda…
Danas generali
prate iz svojih ureda
telematski vođenu putanju svojih projektila
koji će – iako jako daleko od cilja – pogoditi
gradove i civile.
(Da bi se izbjegle opasnosti od rata
danas je najbolje biti profesionalni vojnik).
Pjesmu o konačnom rješenju dosta komentatora na Facebooku odbacuje s gnušanjem i navodi kako se Hitlerov plan o istrebljenja Jevreja ne može nikako upoređivati sa ratom države Izrael protiv terorističke organizacije Hamas, te kako Izrael i Palestina nemaju spornih granica, i tako to i tako to. Neki nazivaju pjesmu antisemitskom. Takve komentatore današnji telematski stručnjaci zovu botovima.
Nije nužno biti stanovnik nikakve imaginarne Palestine da bi se vidjelo kako država Izrael već dvije godine više liči na Hitlerovu Njemačku nego što se od ove razlikuje. Njeni ministri i njen užasni premijer stalno govore o ugroženosti Izraela, a istovremeno ubijaju nenaoružane civile, najviše žene i djecu. Pri tome uništavaju sve što je pred njima i pod njima, kuće, bolnice, škole i sve druge obrazovne strukture.
Uništavaju nije prava riječ, prava je uništili su. Granatama i bombama iz bacača, lansera, aviona. Tako svaki dan, evo dvije pune godine. Sve to na zemlji koja nije Izrael, koja je grad Gaza, oko koje je Pojas Gaze, a površina cijelog toga pojasa je 365 kvadratnih kilometara. Grad Gaza postoji preko tri hiljade godina, o njegovoj ljepoti i čudima napisane su pripovijesti i knjige. Sad će sve to i sva bezmjerna kultura Gaze biti zbrisani s lica zemlje, izraelska vojska je u završnoj fazi da sravni ono što još nije sravnjeno.
Još prije godinu i po dana mjerodavni izvještaji UN-a govorili su da je uništeno devet desetina zgrada u gradu koji je imao stanovnika koliko i Lenjingrad kad ga je Hitlerova vojska opkolila u jesen 1941. Pola miliona još preostalih žitelja u Gazi ima da bude prognano, ako ne bude pobijeno. Isto se to čini i na ozemlju nazvanom Zapadna obala rijeke Jordana, koje nije Izrael, ali Izrael vlada njime: protjeruje stanovništvo, uništava mu sela i maslinjake, otima mu stada ovaca, vrši nemilosnu diskriminaciju i svakovrsne torture nad stanovnicima.
Na Hitlerovu Njemačku liči današnji Izrael i po još nečemu. Po izgladnjivanju stanovništva u palestinskom gradu Gazi i pojasu Gaze. Izrael odavno ima vlast nad vodom i hranom žitelja teritorija označenih palestinskim, a Palestinci su na njima pod aparthejdom države Izrael. O tome svakodnevno i odavno pišu izraelski časni novinari i Jevreji izvan Izraela, da ne spominjemo nejevreje i mnoge koji nisu Izraelci.
Glad koju je izraelski okupator zaveo u pojasu Gaze slična je onoj koju je Hitlerova vojska zavela u Lenjingradu. Izgladnjivanje stanovništva kao ratno sredstvo zavedeno u Pojasu Gaze pokazuje kakva je današnja država Izrael. Iako Palestince izgladnjuje i iako ih glad dovodi do smrti, izraelsko ministarstvo vanjskih poslova dalo je da se snimi propagandni video snimak i postavilo ga na YouTube kanal, i u njemu se vide nasmijani konobari u navodno nekom lokalu u Gazi gdje kupcima nude pečene i kuhane đakonije te govore kako u Gazi nema gladi.
U toj se istoj Gazi od gladi umire, umire staro i mlado, umiru djeca, to svjedoče humanitarne organizacije, ljekari, od onih koji su još preživjeli, svjedoče izaslanici, svjedoče preostali živi novinari. Samo u julu 2025. umrlo je 25 djece od gladi, a preko 17.000 trudnica i dojilja gladuje. Satelitski snimci pokazuju da je Gaza spržena zemlja.
Talijanski dnevni list Repubblica je objavio satelitske snimke Gaze i naslovio ih “Gaza tabula rasa”. Još početkom novembra 2023. izraelski civilni (a zapravo vojni) namjesnik za Gazu pukovnik Yogev Bar-Sheshet, izjavio je o Pojasu Gaze: “Oni koji se budu vratili, ako se ijedan ikada bude vratio, naći će sprženu zemlju. Neće biti kuća, neće biti njiva ni usjeva, ničega. Takvi nemaju budućnosti.”
Izraelska vojska ne dopušta dopremanje hrane izgladnjelom stanovništvu. Svakom glasu koji se u svijetu podigne protiv izgladnjivanja, izraelska propaganda odmah spočita antisemitizam i podršku Hamasu. Ta razularenost je sirova do odvratnosti. U Lenjingradu je izgladnjivanje stanovnika dovelo do mnogih strašnih stvari, do kanibalizma na primjer. Od 2,5 miliona stanovnika Lenjingrada, umrlo je preko milion i sto hiljada, a zabilježeno je preko hiljadu slučajeva kanibalizma.
O gladi u Lenjingradu su napisane knjige i snimljeni filmovi. Hitler je želio da izgladnjelo stanovništvo pregazi u konačnom osvajačkom pohodu Wermachta. Takva metoda će uspjeti izraelskom kancelaru Netanyahuu u pojasu Gaze. Ne može se jesti koliko bi se moglo povraćati, rekao bi danas slikar Max Liebermann, onaj za koga se priča da je tako rekao o Hitlerovu preuzimanju vlasti.
U otpor bezobzirnom isticanju izraelskih pobornika superiornosti Jevreja nad drugima, neka ovdje bude navedena gorka pjesma Francisa Combesa, naslov joj je ‘Mesija’ (Le Messie):
Quand il reviendra
sourd de peine,
de honte
et de colère
sur la tête
le Messie portera
le foulard
des feddayins.
Kad se vrati,
gluh od patnje,
srama
i gnjeva
na glavi
Mesija će nositi
maramu
fedajinā.
Za bezobzirnost i razularenost prema Palestincima izraelski moćnici imaju podršku moćnika iz SAD-a i Njemačke. Danas je jasno da je svjetski humanizam konačno potopljen u Gazi. Za Gazu je proliveno milijarde suza u svijetu, ali taj plač ne dira ni oči ni uši onih koji u oružju vide izvor moći, zarade i vlasti.
Nasilje i neograničena razularenost smijenili su ono što je za takozvani zapadni svijet mitski započelo u noći kad je nad smrću Hektora pred njegovim ubojicom Ahilejem zaplakao njegov otac Prijam, a Ahilej je i sam zaplakao nad plačem sirotoga kralja. (Početak kraja te empatije desio se već sutradan kad je Ahilej od Prijama zatražio otkup za Hektorov leš.)
Hipokriti vladaju današnjim svijetom. Sad svi (osim naravno Njemačke i naravno SAD-a) hrle da priznaju Palestinu, zemlju kojoj su pomogli da nestaje i da je nema. Čak ju je i Britanija priznala, o je! Sve se srozalo u ovome svijetu: pravičnost, pravda i međunarodno sudstvo. Glavni zločinac ovoga svijeta ne može biti uhapšen, jer ga ne daju SAD. Brani ga i Njemačka. Brane ga od optužbe za genocid. A cio svijet vidi da Izrael čini genocid. Vide ga i sudije Suda za ratne zločine.
No je genocid riječ za neke druge, za izraelske moćnike se ne dopušta da im se sudi za genocid. Zato će se nama koji se čuvamo da koga ne uvrijedimo prejakom riječju lasno prilijepiti etiketa za antisemitizam. Nama, to jest mojem drugu po imenu Francis Combes, i milionima drugih koji sluđeni od slika iz televizora gledaju genocid u direktnom prenosu. I meni će biti prilijepljena ta etiketa, kao što se etiketa zalijepi na mokru flašu.