Kad god posljednjih godina čujem da neko spomene Ulcinj, sjetim se Predraga Lucića. S njime nisam nikad bio u Ulcinju, ali je njegova zaokupljenost (ponekad i opsjednutost) Ulcinjom bila i dirljiva i otmjena. Za jednoga putovanja na Kosovo i u Makedoniju, supruga Sandra te Rose Fistanić i Boris Dežulović odlučili su da iz Splita putuju preko Ulcinja, a da to ne kažu Predragu, sve negdje do iza Svetog Stefana. Da mu tako poklone Ulcinj kad mu se ne nada. I tako su išli preko grada preko kojeg se baš za Makedoniju ne putuje, jer je to grad skoro kao Pula ili Ohrid, za koji geografski konformisti znaju kazati kako kroz njega ne možeš proći, nego u njega moraš doći. I došli su u Ulcinj i u Ulcinju prenoćili, pa sutradan otišli na Trg robova, ima u Ulcinju trg s tim imenom. A taj je trg bio i glavna stvar radi koje se došlo u Ulcinj, latinski pjesnici augustovskog doba bi kazali kako su Ulcinj i taj trg našim putnicima bili causa viae.
To je bilo 13. i 14. decembra 2015, dakle skoro četiri godine nakon što je Lucić već bio napisao dramu s podnaslovom “Trg robova”. Ta je drama napisana kao radio drama, ona koja ima zvuka, a nema slike. Dramu je Lucić napisao po narudžbi, a naručila mu ju je Ljubica Letinić, tadašnja urednica na Trećem programu Hrvatskog radija. To jest, nije urednica naručila Luciću da baš napiše dramu, nego je pozvala Lucića da joj, kad bude imao kad, bude gost u njenoj emisiji Radio Mediteran, koja je bila na programu nedjeljom od 18 do 19 sati. I Lucić joj je predložio da njegov prilog bude radio drama. Jasno, na mediteranske teme i motive. A ovu će on napisati. Pisanje je potrajalo barem dvije godine. I završeno je 11. januara 2012. Tada je tekst poslao Ljubici Letinić, i svome bratu Goranu, koji je tada živio nigdje drugdje nego u mjestu Alcalá de Henares, slavnom po tome što je u njemu rođen Miguel de Cervantes Saavedra. Uz tekst svoje radio drame, s naslovom “Cervantesov trg ili Trg robova”, Predrag je Goranu napisao: “Dragi fratello, evo da Cervantesa oslobodim iz jadranskog zatočeništva i pošaljem doma u Alcalá de Henares. Poljubi Paqui i pozdravi Manchu.” Istoga dana je dostavio tekst i urednici Letinić, uz pisamce: “Draga Ljubice, evo finalne verzije… Ne mogu vjerovat da sam završio. Mislio sam da ću ga pisat cijeli život. I ne bi mi bilo mrsko.”
Pola godine kasnije, 29. juna 2012. urednica Ljubica će dobiti još jednu, ovoga puta posljednju finalnu verziju. Nakon toga će od svoga radija dobiti i dozvolu da krene, to se kaže, u realizaciju. Izabrala je i režisera, Olivera Frljića, dramska redakcija je odobrila projekt, i početkom maja 2014. je upriličila sastanak sa Frljićem i Lucićem. No drama nije snimljena, a za to što nije, krivi nisu ni urednica ni autor ni režiser. Podrobnosti neka ostanu za drugu priliku. Ispalo je proročki ono što je Lucić napisao kao odrednicu svome tekstu: “audio-addio play”.
Da se vratimo u ljeto 2003. Predrag, Sandra, ja i Vojo Šindolić otišli smo u Pržno, da posjetimo Danicu i Krsta Mitrovića. Danica je sestra Danila Kiša, a Krsto je njen muž. Kad smo se vraćali iz te nezaboravno lijepe posjete otmjenom bračnom paru, dok je Sandra vozila prema Budvi, Predrag je rekao: “A mogli bismo jednom otići i do Slađe u Ulcinj!” Slađa je bila njegovo radno ime za Dulcineju iz Ulcinja, o kojoj se isplelo mnogo pletiva ispredenog na kudeljama ulcinjske mašte. Ulcinjsku Dulcineju smo nazvali Ulcinjanka iz Toboža, Dulcinea del Tobož. To je sve bilo još davno prije no će život stvari uzeti da režira i da dijeli uloge.
Najprije će se Predragov brat Goran oženiti Španjolkom po imenu Maria Francisca Ciudad iz pokrajine po imenu La Mancha. Vitez Goran Lucić je svoju Dulcineju upoznao u Španiji, na Badnjak 2006. u Alcalá de Henares, odakle je društvo od dvije sestre Ciudad i dalmatinski gost Lucić krenulo da božićne praznike provede u Calzada de Calatrava, u pokrajini po imenu La Mancha. Goranu i Dulcineji, koju svi zovu Paqui, će se 26. oktobra 2012. u Alcalá de Henares roditi sin Leo Lucić Ciudad. Novembra 2012. Predrag i Sandra će, sa svojom djecom Ivanom i Hanom, otputovati u Alcalá de Henares, da vide novorođenog nećaka. Tada će Predragov sin Ivan načiniti više fotografija u Casa Cervantes i u Museo de Alcalá de Henares.
Među njima je i ova uz ovaj tekst, na kojoj autor Lucić, koji je iz ulcinjskog zatočeništva pustio i Cervantesa, a bogme i Don Quijotea i Sancha Pansu, koji su na ulcinjsku plažu dospjeli s neba, te ondje ometali turizam nepodopštinama kakvima su već stoljećima skloni. U Alcalá de Henares ih je autor Lucić našao kako vire iz skulpture knjige umjetnika po imenu Francisco Javier Díaz Pintor. Sablja u šaci Don Quijotea štrči iz lijevih stranica knjige, a iz desnih se poput gljiva promolile njihove glave. Predrag ih je iz Ulcinja vratio u knjigu i u domaju.
Šest i po godina nakon toga, aprila 2017. i sam ću se naći u Cervantesovu rodnom mjestu. I odmah ću se javiti Predragu i poslati mu sliku gdje sjedim na čuvenoj klupi između Sancha Panse i Don Quijotea. On će mi uzvratiti slikom sebe i Sandre na toj istoj klupi. Te večeri smo razgovarali dugo. Iz svake riječi mu je lilo oduševljenje Cervantesom i sreća što mu je snaha iz pokrajine La Mancha, a naravno i što mu je nećak rođen gdje i Cervantes. Kad sam se vratio u Zagreb, čuo sam da se Predrag razbolio i da će doći na pretrage u Zagreb. Došao je, nađeno je da ima težak tumor u glavi, odmah je podvrgnut operaciji, nadali smo se da će se desiti čudo i da će ozdraviti. Bolest je bila takva da ga je osam mjeseci po operaciji, odnijela s ovoga svijeta. Njegova će audio-addio igrarija “Cervantesov trg” biti izvedena na Trećem programu Hrvatskog radija ravno deset godina nakon što je napisana i četiri godine nakon što je autor otišao sa ovosvjetske pozornice. “Cervantesov trg” je priredio drugi režiser i recitirali su ga drugi glumci i glumice.
Posljednjih dana prošlog novembra, u Ulcinju mi je više puta pošla voda na usta pri misli kako bi se Ulcinju “Cervantesov trg” mogao postaviti na teatarsku pozornicu. Ne kao radio drama na Radio Ulcinju, nego kao teatarski komad na prikladnoj pozornici. Možda i na plaži, gdje se stvar odigrava. Tekst je pisan za Ulcinj, teatarska topografija teksta je idealna da se nadnaravni pad Don Quijotea i Sancha Panse inscenira tamo gdje je Predrag Lucić i načinio da se dogodi. Radio igra je pokazala da je akustički fascinantna, da se približila muzičkom užitku, iako nije ostvarena tonovima, već riječima i šumovima. I da je u svojoj težnji antiracionalistička, jezično kritička i zavodljivo zaigrana, što bi ispunilo one zahtjeve koje je Hans-Jürgen Krug postavio u knjizi “Mala povijest radio drame”.
Molimo nadležne ljude iz kulture grada Ulcinja da obrate pažnju na “Cervantesov trg ili Trg robova” i da ga postave na pozornici u Ulcinju. Tekst imaju u izdanju sabranih dramskih tekstova i songova Lucićevih, koje je objavila Naklada Jesenski i Turk, priredio Studio Viva Trudež, uredio Kruno Lokotar, a ilustrirao Alem Ćurin.