Gudžević: Šuma parodija

Pjesnika i prozaistu Miodraga Raičevića posjetio je u četvrtak 11. avgusta Rasim Ljajić, diplomirani ljekar i nekadašnji višegodišnji ministar u vladi Srbije. Sa Ljajićem je bio i Vlado Nikolić, nekadašnji konzul Srbije u Trstu. Raičević je smješten u domu Medikalija u Borči. Raičević, koga svi znanci zovu Mijo, ispričao je kako je oko ponoći u noći sa 11. na 12. februar 2021. pao u svome stanu na Karaburmi. Ustao je sa fotelje i stao kraj stola za pisanje, kad mu je najednom počeo izmicati pod ispod nogu. Iako se uspio pridržati za rub stola, pao je. Medicinske intervencije, magnetne rezonance, ortopedi, neurolozi, neurohiruški zahvati nisu pomogli, boravak u banji ne samo što mu nije pomogao nego mu je donio višemjesečni dekubit. Mijo Raičević od pada do danas nije stao na noge. Svojim posjetiocima je ovako kazao: “Jeste da sam u ovu nevolju dopao, no opet me je Bog pogledao! Da nisam pao i ostao nepokretan, ne bih ovoliko vremena dobio za čitanje i za pisanje!”

Ovo je kazao čovjek koji je dosad objavio šest knjiga stihova, pet romana, jednu veliku knjigu parodija, jednu svaštarnicu, načinio je veliku antologiju ženske proze. Mijo Raičević je i prije udesa bio među najvećim čitaocima, imao je biblioteku od preko pet hiljada knjiga i preko deset hiljada muzičkih ploča i diskova. Čitao je još i kao urednik u Službenom glasniku i drugdje. Oni koji znaju Raičevića moraju biti zadivljeni njegovom riječju o tome kako ga je Bog pogledao time što mu je i kako dao vrijeme za čitanje i pisanje.

Raičevićeva riječ vuče na više pjesnika, najradikalniji i svakako najizdašniji među njima je Jacopone da Todi. Ovaj je na umbrijskom talijanskom sastavio čuvenu baladu u kojoj moli Gospoda da mu pošalje bolest od više bolesti: O Gospode, ja te molim/ Daj mi bolest da me boli (O Segnor, per cortesia, manname la malsania!). U toj pohvali Jacopone iznosi katalog bolesti koje moli u Boga: groznicu četvorodnevnu i trodnevnu, moli da mu se gomila voda u tijelu, moli za glavobolju, zubobolju, trbuhobolju, grlobolju, epilepsiju koja će ga bacati u vatru i u vodu, gdje će obnevidjeti, obnečuti, onijemiti.

Raičevićeva riječ vuče na Jacoponea, ali Raičević nije prezirač svijeta kao Jacopone. Nije nikakav prezirač svijeta Raičević, već je grlitelj svijeta. Raičevićev svijet su knjige, on Boga nije molio da mu dade nevolju, ali u njoj nalazi Božji pogled milosti za njegove knjige.

Mijo Raičević je pjesnik nježnih stihova, ali i parodičar svake poezije. Kad je maja 1997. u Vrbasu pročitao pjesmu “Priča o dva prijatelja” posvećenu Rajku Šoću i Bariju Miloševiću, doživio je nešto što nije nijedan pjesnik u Vrbasu: desetominutne ovacije prisutnih. Završna stofa pjesme glasi:+

Srce mi i sad kaže “Dobro je što pesmi nisi odoleo”,
Lepo od tebe što ove reči nisu morale dugo da te traže;
Znam samo jedno, da sam ih mnogo, mnogo voleo,
To je, drage moje dame, poštovana gospodo,
Ono što sam imao da vam kažem.

A njegova zbirka parodija “Muzini vetrovi” s podnaslovom “Tandarologija” sadrži prerade mnogih jako poznatih pjesama. Poznatost pjesme je obavezno polazište za parodičara. Ima mnogo pjesama čija je parodija bolja od originala. Na originale se Raičević ustremljuje kritički, ovdje blaže, ondje žešće. Parodira i originale koje izmisli da bi ih parodirao. To jest, zamisli original pa ga parodira. Vidljiva parodija nevidljiv izvornik.

Raičević, zaigran, kakav je oduvijek, u svojoj je “Tandarologiji” crnogorske pjesnike poredao po njihovoj tjelesnoj visini! A mnoge parodije su trajni dragulji. I pjesme za sebe. Kao ona pod naslovom “Pobješće mi voz” gdje je potpisan Vukman Otašević:

Dok dlanom o dlan stiže ja na stanicu.
Onako zapuvan, a znoj me probio skroz.
Kad me neka budala zaustavi: Imaš li, veli, šibicu?
A bježi, avetinjo, vidiš li, pobješće mi voz.

Piči željeznica, burazeru, ali i ja pičim,
Stići ću naveče ili ima da me nema.
Bazde mi noge kroz cipele (bože, na što ličim?)
Kad stigoh, rekoše Te manifestacije ođe nema.

O Raičevićevim parodijama bi se mogla sastaviti izdašna knjiga. On stoji uz bok Vinaveru i Predragu Luciću. Neka ovdje bude navedena parodija čuvene pjesme “Dan” Vita Nikolića. Tu pjesmu “Dan” znala je sila kafanskih ljudi. Naslov Raičevićeve parodije je “Dan kao svaki drugi”:

Ni u kakav TV dnevnik ovaj dan ne može
Koji me ostavlja samog u ovo veče sivo.
Ni sam ne znam na koga da udarim, o bože,
Koliko ja poznajem sebe, popiću pivo.

I pivo po pivo, naređa se desetak boca,
Niko nikog ne sluša, svi se deru u kafani.
Neđe pred zoru jedna jednome opsova oca,
I reče mu: mrš, napolje, pa pristojno pani.

Original Nikolićev glasi:

Ni u kakav dnevnik ovaj dan ne može,
ovo ruglo danje, malodušno, sivo,
ni kiše da se pokisne do kože,
ni vjetra, ni sunca, ničeg živog.

I to tako tinja – izvan ljudi, mlako,
niko tim ne živi. Vičem srdit vani:
Dane, đubre jedno, ne sviće se tako,
gubi se natrag pa pristojno svani…

Raičević parodira i samog sebe. Original njegov postoji, “fragmentiran” je, nije posve izmišljen, za doradu je domišljen, podrobnosti nisu za ovdje. “Saveti mladom pesniku”:

Sve što ti padne na pamet – ubeleži,
Ma kako ti stih bio glup i neotesan.
Uvek će se naći neko da se razneži,
A neko da se razneži, da bude besan.

Dok si na televiziji, bićeš u modi,
I svak će gledat u koju si volju.
Al’ jedno utuvi, kad gataš, povuci vodu,
Što bi se mučio i prevrtao šolju. 

Raičevićeva riječ kako mu je Bog preko bolesti mu dao vremena za čitanje i pisanje učinila je da mi se Mijo neku noć pojavi u snu. Bio je u društvu nekog ministra za kafane i krčme, nasmijan, s kriglom piva u ruci. Mahne mi i dobaci da je ovo njegovo sadašnje stanje parodijsko u odnosu na ono ranije. I da je život šuma parodija, sastavljen od parodijskog drveća pod kojim ne raste paprat.

Sinan Gudžević