Avdo Međedović je pjevao nedavno, još ima živih koji su ga slušali. Sam sam, prije nekoliko godina, razgovarao s njegovim sinom Zaimom. O Zaimu je austrijski filolog Georg Danek napisao da je on jedini usmeni nastavljač Avdov, iako nije stekao glas ozbiljna guslara. Najviše sam o Avdu Međedoviću slušao od Ćamila Sijarića. Sijarić je u mladosti slušao Avda kako gusla i kako pjeva. Nezaboravno je kako je Ćamil pokazivao pojedinosti toga performansa: Avdo bi se u sobi prepunoj slušalaca, u zanosu pjesmom, sjedećke na podu kretao ukrug od prozora uza zid do vrata pa natrag. Kad god čujem kako je Avdo bio aed ili rapsod, ja svežem tu Ćamilovu sliku Avda kako sjedećke cijelu noć pleše s guslama po sobi.
Ismet Rebronja je izrekao tvrdnju koju se ne bi smjelo prepustiti zaboravu: da Ćamil nije otišao na škole, bio bi kao Avdo, a da je Avdo učio škole, bio bi kao Ćamil. Deseterac je sljedovanje nepismenih, a roman pismenih.
Avdova pjevanja su sačuvana, osamdesetak hiljada stihova njihovih zapisano je na pločama zbirke Harvard univerziteta, od te količine je izdana trećina, a nema bojazni da će ostatak biti izgubljen. Ono što nije snimljeno, neće biti ni sačuvano. Takav je slučaj Ćor Huso Husović, koji je prema jednodušnom svjedočenju bio najugledniji među svim guslarima Sandžaka krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Bio je slijep, a Avdo Međedović ga se sjećao, još više drugi pjevači oko Međedovića. Avdova generacija pjesmara smatrala je Ćor Husove pjesme referentnim verzijama, koje je trebalo usvajati, putem slušanja samog Ćor Husa i pamćenjem. Te su pjesme smatrane istinitima, to jest obavezujućim verzijama. Dirati u njih kićenjem, nadodavanjem ili skraćivanjem bilo je smatrano i povredom principa istinitosti i svetogrđem. Pri tome se pod istinitošću nije smatralo nužno ono što pjesma kazuje, već ono što pjesma jeste. Ćor Husova pjesma je bila nešto kao editio princeps, u kojoj nije bilo preporučljivo dirati ništa. Naučiti, pa odguslati, to je smatrano za najviše što treba da čini pjesmač Ćor Husova teksta.
No znamo da to načelo nije obavezivalo Avda Međedovića. Za njega je pjesma bila istovremeno materijal za rad i radna površina: on ju je mijenjao, kitio, umetao gdje je smatrao da valja umetati. Tako je udovoljavao zahtjevu Milmana Parryja da pjeva što je moguće duže pjesme. Ako sudimo po razgovorima sačuvanim u harvardskoj fonoteci, svi ti guslari su guslali iz meraka, a živjeli su od drugih djelatnosti, od zanata, trgovine ili od težaštva. Avdo je bio mesar, i njegov otac Husein, guslar na glasu i on, bio je mesar. Za Parryja je Međedović čovjek koji, danas bi se reklo, radi na njegovu projektu i to radi čudesno kooperativno, a najjače je u toj kooperaciji Međedovićeva visoka sposobnost da ispuni sve što istraživač od njega zahtijeva. Možda se kod ponekoga od Avdovih guslarskih kolega pojavilo i malo ljubomore što on od Parryja dobiva novac za rad na projektu. Znamo grčku poslovicu: grnčar zavidi grnčaru.
Avdo Međedović je slobodan i nesputan u pogledu obrade materijala koji opjeva. Njegovo polje slobode je pjevanje, njegov stih je deseterac. Kad čitamo ono što je spjevao i to upoređujemo sa onim što je u razgovoru sa Vujnovićem, Parryjem i Lordom o svom životu govorio, imamo utisak da se radi o dva posve različita čovjeka. On zna da pjesmu stvori, umije da je prerađuje i kiti, ali kad treba da o njoj govori kao djelu, jedva da išta umije reći. On govori kako je i od koga pjesmu čuo, no to čini kao kad govori od koga je kupio kravu i kome je prodao meso, nikakvog izgrađena jezika niti terminologije tu ne nalazimo. Guslarsko društvo je imalo svoju običajnost: uzvišen je jezik pjesme, sve izvan pjesme je uglavnom ljudsko davorenje, o gladi, o oskudici, o skupotinji. Te realije jedva da imaju mjesta u jeziku guslarske poezije. Ponekad stičemo utisak da su ti guslači neko tajno društvo, čija je tajnost neprikosnovena i zajamčena. To društvo kao da nikoga ne zanima, djeluje izvan vremena, za državu ne predstavlja nikakvu opasnost, a etablirana intelektualna zajednica ne zna šta da s njim započne. Ti guslari muslimani pjevaju o junacima Osmanskog carstva, a patriotski model škole u novoj nacionalnoj državi nije naklonjen slavljenju toga carstva. Nacionalna država je to carstvo proglasila za porobljivačko, a život u njemu za ropski. U nacionalnoj školi epika je dobila status edukativnog principa junačke borbe protiv turskoga jarma. Sve što se ne uklapa u nacionalno oslobodilački sklop, ne može ući u javnu edukaciju, onu koju država drži za korisnu i sebi na službu. Zato su ti tekstovi i ta poezija osuđeni na izvođenja po kućama ili po kahvama pred muslimanskim auditorijem. Muslimanska djeca, tako, u školi čitaju i kod kuće kao školski zadatak uče napamet pjesme u kojima se slavi borba protiv Turaka, a u kućnim i ramazanskim večerima slušaju pjesme u kojima se slave turski ili bošnjački junaci i njihovi podvizi u odbrani Osmanskog carstva. Kod pjevanja Avda Međedovića i svih muslimanskih guslara, radi se o stvarima s kojima će se jednom morati imati posla na prosvjetiteljski način, to znači uz iskrenu i podrobnu posvećenost tim pjesmama. One pjevaju slavu Osmanskoga carstva i tih je pjevanja mnogo. Ta carska epika je mnogostruko izdašnija od nacionalne, proizvela je duge pjesme, koje nauka zove epovima i u tome je nedostižna za nacionalnu. Ta epika čini književnost ovoga našeg jezika mnogo kompleksnijom i, naravno, mnogo bogatijom. Avdo Međedović nije imao niti je mogao imati ikakvu predstavu o tome da ga umijeće pravljenja stihova može načiniti poznatim u svijetu. On pjeva o vremenima prošlim, to se ljudima koji ga slušaju sviđa, on pjeva dalje, on veze i navezuje, kiti, prebacuje se u prošla vremena, on opisuje oružje i gojene konje, raspoređuje vojske i vodi bitke. On zna da je Osmansko carstvo nepovratno prošlo, ali ga on hvali, kao što se hvali zlatno doba čovječanstva. Zeman silnog cara Sulejmana njegov su zeman i carstvo. Avdo se bori za stvar koja je izgubljena nepovratno i beznadežno, za njegova života i uprkos njegovoj borbi da ne bude izgubljena. Kažem uprkos, jer je sam barem sedam godina bio vojnik Osmanskog carstva, išao u askersku školu, naučio turski jezik, ali se nije opismenio. On je ostao da se sporazumijeva ušima i ustima, oči ne koristi za čitanje. Čitaju mu drugi, iz pjesmarica, on čitanje sluša, pjesmu upamti, pa od toga brašna mijesi novu pogaču. Neki to zovu posttradicionalnost, neki neće da čuju za tu riječ. Posttradicionalan je i Dimitrije iz vranjanske pjesme, kad kazuje svojoj majci da ga njegova ljuba može varati, može, kaže on, barem je ubava. Tradicionalno i posttradicionalno, ljepota vlada svijetom, a analogije su kao vatra i voda: krotke sluge, a divlji gospodari.
Avdo Međedović je skandal jugoslavenske kulture. Po mišljenju brojnih relevantnih filologa i tumača, genijalan pjesnik i odličan guslar, svjetski poznat, čak i slavan, a u svom jeziku skrajnut i prešućivan. Ovo posljednje svakako i zato što mu je ime Avdo, a ne, na primjer, Anto. Tematski nepoželjan, jer slavi Osmansko carstvo i junaštva onih koji ga brane. Indiferentan prema bilo kakvoj književnoj slavi, bez predstave o tome šta bi ona imala biti, Avdo Međedović je i tradicionalan i posttradicionalan, i aed i rapsod. Bošnjačka kulturna elita ponekad djeluje beznadežno izgubljena u evropskom zapećku sa monumentalnom zbirkom njegovih pjevanja, te kao da još traži mjesto gdje će ih držati. A ep kao književna vrsta još daje znake života. Filologija taman objavi da je mrtav, a on oživi, u liku Nikosa Kazantzakisa koji, u vrijeme dok Nikola Vujnović u Harvardu prepisuje sa snimaka jugoslavenske guslare, sastavlja svoju Odiseju u 33.333 stiha. Ili u liku našega savremenika iz Ljubljane Borisa A. Novaka, koji objavi tri goleme knjige svoga epa “Vrata nepovrata”.