Pola sata prije no što će Abdulah Sidran na tabutu biti donesen iz Gazi Husrev-begove džamije u mezarje Ferhadije, jedna je mačka prišla iskopanom grobu, malo gledala unutra, pa je skočila u njega. Pri doskoku je načinila još jedan skok, kao piruetu, potom je čučnula i legla na dno groba. Za njom je uskočila još jedna i legla uz onu prvu. Drugi su vidjeli i treću, neki i četvrtu mačku, ja nisam, jer se nagomilalo ljudi i zaklonilo pogled na onaj zemljin zijev.
Onda je stigla povorka sa Sidranovim tabutom. U njoj su se ljudi mijenjali, osim dvojice, Tarika, sina pjesnikova i Fahrudina Hasovića, stolara zvanog Maca, prijatelja kuće Sidran iz Goražda. Maca je bio i jedan od onih koji će Sidrana spustiti u grob, to je Sidran, dok je bolovao, kazao kao želju svome sinu Tariku. Nosači su sve mijenjajući jedan drugoga došli u ulicu Vladimira Skarića, ondje je tabut na rukama ponesen niz onih nekoliko stepenica i spušten kraj groba. Ona mačka što je u grob prva skočila stala je tad ispred Sidranove udovice Sabije i njih dvije su se pogledale. Gospođa Sabija je stajala na ćilimu ispred ulaza uz džamiju leđima ka zidu, a mačka je stajala ispred nje. Gledale su se barem pola minute. Prizor su mogli vidjeti svi koji su onamo pogledali.
O mačkama što uskaču u iskopan grob svakako će zoolozi poznavaoci imati ujednačena ili izdvojena mišljenja i objašnjenja, kako koji, možda bi bilo najbolje vidjeti šta o mačkama kazuje Brehm, a za to bi trebalo imati pri ruci barem onaj tom o mačkama i risovima, jedan od tridesetak tomova.
Sa Sidranom sam više puta razgovarao o mačkama. Mi smo se i na mačkama “nalazili”. Kad sam izišao iz vojske, ispričao sam mu kako sam, sa još 11 dobrovoljaca vojnika, išao na marš od Ljubljane do Jajca i natrag i da je sve trajalo 31 dan, cio mjesec juli. On je u mojem pričanju o zgodama s toga tabananja u znoju po žarkom suncu, vidio savršenu građu za filmski scenario i više puta me nagovarao da to stavim na papir: 12 paralelnih priča. Kad sam mu kazao i da sam u vojsci četiri i po mjeseca imao mačku, koju sam donio iz Zemuna i kako je cijeli juli bila ostala bez mene, a kako ju je za to vrijeme hranio vojnik Rahman, kuhar iz Gnjilana, on je poskočio radosno: i mačku Anju u scenario! Više puta me je za četrdesetak godina znao prekoriti: “Ne napisa ti onaj avnojevski marš u 12 slika sa mačkom Anjom!”
U Salernu, dok smo hodali ispod golemih palmi, gledajući im debla rekao je kako se uz njih mačke teško penju, i životinji koju mačka pojuri najbolje je da se popne na palmu. Objasnio mi je da je za mačkine šape nepovoljno otpadanje palmine kore koje prati svaki ulazak nokta u deblo. Ali je, šaljivdžija kakav je bio, kazao kako to vjerovatno ne bi važilo za njegova davnoga mačka Hektora: taj se peo, gdje je htjeo, narimao je Sidran travestiju na Duška Radovića. Moj prilog mačkarski pod salernitanskim palmama bilo je jedno mjesto iz Herodota, gdje stoji kako su stari Egipćani, kad bi im kuću zadesio požar, prije no što bi krenuli da požar gase, skakali da najprije spasu iz kuće mačku. U neprevaziđenom romanu “Egipatska princeza” o životu u starom Egiptu, Georg Ebers kazuje kako su muškarci i žene u žalosti sjekli kosu kad bi im uginula mačka, najsvetija od svih životinja. Leševe mačaka Egipćani su mumificirali i sahranjivali. Među svim balsamiranim životinjama starog Egipta od mumificirane mačke nijedna nije bila češća ni brižljivije umotavana u grobno platno. Sidran je dodao kako je spasiti mačku zadatak svakog čovjeka koji vodi računa da spasi sklad i ljepotu. I bio je jako zadivljen onim hadisom u kojem Poslanik Muhammed, kad treba da klanja, da ne bi probudio svoju mačku Muezzu koja mu spava u naručju, daje da mu se izrežu rukavi. Rekao sam Sidranu da bi mu pristajalo ime Abu Hurairah (otac mačaka), na šta je uzvratio: “Ne bunim se, ako nije grehota, jer se tako zvao jedan od Poslanikovih pratilaca koji je vazda uza se imao mačku.” Kazao mi je da u Damasku ima Mačja džamija, Masjid al-Qitat. “Qitat” su na arapskom “mačke”. Ta je džamija struktura koja štiti i hrani ulične mačke, stotine mačaka se hrane hranom koja se kupuje od džamijskih prihoda.
Marka Vešovića je Sidran smatrao najvećim pjesnikom, i znao bi, često i telefonom kazati stihove iz Markove pjesme “Mačka”: Čučnuh na stepeništu da mačku ničiju/ nahranim i pomilujem. Oči starije od svijeta –/ gledaju u me davnoprošlog. Ponekad bih njegov navod izravnao Sidranom: Tuga ima šape od svile i hod mačiji.
Sutradan, nakon što smo na Sidrana nasuli humku, otišao sam sa Amelom Zec Filipović u kuću Sidranovih. U kući je bila i mačka, ime joj je Cura. Evocirali smo, po Nastasijeviću, to pa to i sve to, i jučerašnje događaje. Mačke nam nisu izlazile iz glava i usta. Bija, Amra i Tarik su već imali raznih fotografija mačaka u iskopanom grobu i potom na humku grobnom. I dva video snimka im je neko dostavio. Jedan od njih je već na internetu, evo ovdje, na ovom linku. Meni je fotografije mačaka u Sidranovu grobu poslao slikar Mirza Huntić, on ih je i načinio, stajao je blizu sa svojom suprugom slikarkom Suzanne Arbanas. Oboje kažu da nikada na sahranama nešto slično nisu vidjeli.
Evo, ni peti dan ne prestajemo pričati o mačkama. Avda su mačke jako voljele. Bila je jedna, to je ova na slici, koja je bila uličarka, zvali su je Luda. Ona bi s ulice dolazila u kuću “da malo popriča sa Sidranom”. Ako bi sjedio, došla bi mu u krilo, ako bi legao, legla bi mu na pokrivač. Bija je načinila video snimak kako mu se Luda, ispred kuće, mota oko nogu, gricka mu cipele, on čeka taksi, ona ga ne pušta, mogla bi se ušunjati u njegovu pjesmu “Zapis o čudu”, možda se i ušunjala, pod drugim naslovom:
Ona se odnekud dovuče, jezikom zmije i kandžom
mačke, žacne i zagrebe, žestoko, duboko, ko prstom
u oko. Zaboli, zaboli, ko suza dječija. Avaj, avaj, avaj!
i tisuću još puta: avaj! To li je, Bože, sudba čovječija?
To li je, Bože, življenje ljudsko, tegobno i bijedno?
A stanovnica kuće Cura je polagala najviša prava na Sidrana. Kad bi, u pravilu iza ponoći, ustajao, i sjedao za kompjuter da piše, ona bi mu znala leći na tastaturu. I ni makac. Ako bi krenuo da je makne, znala bi ga ogrepsti ili ugristi za ruku. Barem dvaput mi je rekao: “Kad bih nešto, protiv Curine volje i napisao, ujutro bih vidio da to i nije bilo nešto što valja.”
Ta Cura, četiri dana nakon smrti pjesnikove, nije ni jela ni pila, tek je peti dan počela. Ta Cura je jedne večeri, prije pet godina, mijaučući i držeći rep narogušen kao u vjeverice, i uz sama ulazna vrata kuće dočekala Biju, Avda, Amru i Tarika na povratku iz posjete Bijinoj rodbini. Oni iz svoje kuće nisu izbivali ni dva sata, te im nije bila jasna Curina ljutnja. Tek kad su se popeli uz stepenice, shvatili su da im je kuća opljačkana. U pljački je nestao sav Bijin nakit naslijeđen od majke: majčin vjenčani dijamantni prsten, rubini, i zlatne belenzuke. A Cura je gledala kako lopovi sve uzimaju i sve odnose. Ona bi mogla i kazati koji su to bili, ali mi njezin jezik ne znamo.