foto: Dženat Dreković/NOMAD

Gudžević: Carmen et error

Sumnja u Ovidijevo izgnanstvo u Tomi na Crnom moru došla je iz Holandije, i skoro pola stoljeća su je Holanđani držali. Jacobus Johannes Hartman, koji ju je doveo do izraza, objavio ju je samo na holandskom, i to još kao penzioner, u svojim novinskim kolumnama. Neki kritičari smatraju kako je Hartman to učinio zato što je bio svjestan da njegovo tumačenje neće naći šire podrške. Četrdesetak godina poslije Hartmanove objave, javio se Otger Janssen, Holanđanin i on, klasički filolog, koji je u knjižici od stotinjak stranica s naslovom “Iz doba Rimskog carstva” (Uit de Romeinse keizertijd), godine 1951, objavio članak od tridesetak stranica “Ovidijevo izgnanstvo, istina ili mašta” (De Verbanning van Ovidius, waarheid of fiktie), u kojem izražava uvjerenje da su kako Epistulae ex Ponto tako i Tristia fiktivna djela, koja nemaju veze sa stvarnim prognanstvom pjesnika u Tomi na Crnom moru. On izriče smjelu tvrdnju prema kojoj Ovidije ne samo da nikada nije bio prognan u Tomi, već je svoje žalostive pjesme i pisma naslovljena s Ponta pisao mirno u svojoj sobi u Rimu. Pa je to što je pisao još i čitao imperatoru Augustu!

Nadovezujući se na Hartmana, Janssen svoje tumačenje Ovidijevih prognaničkih elegičnih stihova temelji na četiri stvari: Augustova osuda Ovidijeve Ars amatoria (koja je poslovično smatrana za carmen kao jedan razlog pjesnikova protjerivanja iz Rima) bila je i slaba i došla je kasno, osam godina nakon objavljivanja, te ne može biti razlog za tešku kaznu o kojoj se priča već dvije hiljade godina; drugo, površnost, maglovitost i izbjegavanje Ovidijevo da imenuje svoj čuveni error, izaziva i sumnjičavost i nepovjerenje u težinu prekršaja; treće, nemogućnost da se ustanovi politički povod za progonstvo, to jest za relegatio; četvrto, mnogi podaci koje pjesnik navodi o mjestu Tomi pogrešni su, proizvoljni ili preuveličani. Ono što Ovidije nagovještava, a nikad ne izražava, Janssen smatra nejasnim, promašenim, konvencionalnim, preuveličanim ili šašavim. Sve je to učinilo da Janssen Ovidijevo progonstvo proglasi pjesnikovom izmišljotinom, a ona je došla kao izgovor za slabljenje pjesničke snage. Po mišljenju kritičara, ovdje Janssenova argumentacija pada, jer kao osnovu prihvata već jednu od Ovidijevih “fikcija”: “osrednjost” njegovih djela iz egzila. Bolji argument bi bio da je pjesniku pripisao poistovjećivanje sa djelom, odakle bi proizašlo da je, kada je njegova Ars amatoria (kao knjiga koja propagira brakolomstvo) prognana iz javnih knjižnica, pjesnik naprosto pošao u izgnanstvo sa svojom knjigom.

Janssenove su riječi naišle na kritiku. Tako, Holanđanin Clemens Beukers, godine 1953, piše da je Janssen morao navesti barem dva dokaza kako bi onome što je kazao dao barem vjerovatnost: prvo, dokaz za izrazito blizak prijateljski odnos Augusta i Ovidija, što bi bila uvjerljiva stvar za fiktivnost pjesama iz progonstva, i drugo, da ponudi jedan grčki primjer za tako snažnu fikciju, jer Rimljani nisu bili na cijeni sa svoje književne mašte. Peter De Jonge, drugi kritičar Janssenove teorije, smatra ovu promašenom. Zato što ona polazi od upadljive činjenice da je prvo spominjanje Ovidijeva progonstva u literaturi tek ono iz četvrtog stoljeća naše ere. Takav stav ne može biti prihvaćen, jer je nedostatan. Primjera radi i Donat i Servije opisuju raznorazne činjenice iz života Vergilija, koje prije njih nisu nikako spominjane ni spomenute, a kasnije generacije su ih prihvatile. A za to što nisu spomenute može imati više razloga: nedostatak međuizvora, političke prilike, književni ukus i slično.

Iz Holandije će Hartmanovo i Janssenovo mišljenje naći pristalice u Britaniji. Ondje će Fitton Brown, u Liverpool Classical Monthly, broj 10.2 za godinu 1985, objaviti članak sa naslovom skroz jasnim “The Unreality of Ovid's Tomitan Exile”. U njemu će, između ostaloga, kazati: “Koliko ja znam, dosad nije niko u pisanom obliku ponudio argumente za to da Ovidije nikad nije bio u Tomima, osim, možda J. J. Hartman.” Holanđanin H. Hofmann, koji (“The Unreality of Ovid's Tomitan Exile Once Again”. LCM 12: 23.) podržava Brownovu tezu da Ovidije nije bio prognan u Tomi, upozorava Browna da su ga u tom stavu preduhitrili i Hartman i Janssen i još i Cornelis Verhoeven, u svojoj knjizi “Sjenka jedne vlasi. Predavanja iz antičke književnosti” iz 1979. Sa Brownom sumnja u Ovidijev boravak u Tomima izlazi iz granica Holandije i ide u široki svijet.

To širenje je sporo, uz rijetke odobravaoce i još rjeđe pristalice. Među ovima ima i nekih koji se, kako se to kod nas kaže, prave ludi, pa stav koji je počeo sa Hartmanom, ili minimiziraju, ili čak prešućuju, e da bi sebe poturili kao one koji su to otkrili. Kod protivnika mišljenja o fiktivnosti Ovidijeva progonstva sve je sporno, uz otpore, prešućivanja i poneki mučan komentar. Prešućivanje je uočljivo i kod nekih koji su ime stekli kao veliki ovidijevci. Tako, primjera radi, Georg Luck, u predgovoru za dvojezično latinsko-njemačko izdanje Tristia i Epistulae ex Ponto (Zürich 1963), ni jednom riječju ne spominje nikoga od onih koji su dotada osporili Ovidijev boravak u mjestu Tomi.

Fitton-Brown svoje osporavanje Ovidijeva boravka zasniva i na meteorološkim činjenicama. Ovidijevi opisi mjesta Tomi kod čitalaca su već dvije hiljade godina stvorili sliku kraja sa ledenim zimama, gdje žive barbarski Geti i Sarmati. Brown iznosi da su podaci koje je dobio od turističkog ureda u Konstanci, daleko od onih u Ovidijevim pjesmama. Tomi ima klimu neuporedivo blažu od one kakvu nude Ovidijevi distisi, sa okrutnim zimama, zvjerskom hladnoćom, snijegom skoro cijele godine, Dunav i Crno more okovani ledom, u kojem su ribe zatočene tako da otvorenih usta gledaju u prolaznika. Ovidijevsko vino je cijelo pretvoreno u kuglice leda, koji se mora razbijati na komade pa ih sisati. Tomi je mjesto geografske širine kao Firenca, a na moru. I tako dalje.

Sve ovo, a ima toga još mnogo, i teško ga je prebrojati, izaziva potrese kod nas koji smo Ovidijevo izgnanstvo, čuvenu relegatio, tu zamjenu za smrtnu kaznu, smatrali dijelom svojih života, koji smo čitajući i Tristia i Epistulae ex Ponto mnogo puta osjetili pjesnikov bol, te bogme i zaplakali.

Kao ono o pjesnikovoj posljednjoj noći u Rimu:

Cum subit illius tristissima noctis imago,
    Quod mihi supremum tempus in urbe fuit,
Cum repeto noctem, qua tot mihi cara reliqui,
    Labitur ex oculis nunc quoque gutta meis.

Čim mi se javi u misli žalostiva prilika noći,
    One što s Rimom je moj rastanak bila i kraj,
Pa kad sa noći prizovem i drage što ostavih svoje,
    Line iz oka i sad žalna niz obraze kap. 

Ti potresi su uzdrmali i ono što smo smatrali da je razdvojeno, a sad vidimo da razdvojeno nije bilo: pjesnikov život i pjesnikovu pjesmu. Kod mene je sve to zazvalo još i neočekivane srodnosti po sličnosti. Branioci stava da je Ovidije zaista bio prognan u Tomi podsjećaju me na neke hodže koje sam slušao u djetinjstvu: oni su pričali o džennetu i džehennemu na onom svijetu tako samouvjereno kao da svake godine onamo odu, pa se nakon nekog vremena vrate i pričaju šta su vidjeli. A ovi koji tvrde da Ovidije nije bio prognan ondje gdje sam kazuje da jeste bio, podsjećaju me na neke ateiste, koji tvrde da je nebo prazno, kao da su onamo bili i gledali, a nijesu vidjeli ništa.

Large sinan
Jedna od karata Ovidijeva puta u izgnanstvo. Načinjena prema Waltheru Kraussu za Neuer Pauly 1910 – 1986.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu
Gudžević: Hugo Grotije
Gudžević: Tumači