Traženo, a nenađeno zna se pojaviti kad si i zaboravio da si ga tražio. U Grabu mi se, među stvarima zaboravljenim, sama pojavila prevedena pjesma koju sam preveo prije četrdeset godina, a smatrao sam da sam je izgubio. Bio sam je stavio u neki separat o Halejevoj kometi, i tamo je preživjela. Tako je bezmalo mogu upisati u one stvari koje Umberto Eco naziva zaboravljenim, jer su sačuvane na kompjuterskom disku. Iako je kompjuter u vrijeme kad sam pjesmu prevodio za mene bio daleka budućnost.
Uz dva lista na kojima je pisaćom mašinom otkucan prevod, sačuvana su još dva koja se odnose na prevođenje pjesme. Na jednom je bilješka Vladimira Vratovića, a na drugom listu je pismo Save Babića. Ovaj list je podobro iskrzan, zubom miša ili vremena, no mu je čitljivost teksta sačuvana. Prilažem snimak toga pisma.
Sava Babić me u jesen 1984. pozvao na prevodilački skup u Novom Sadu. Taj skup je imao naziv “Prevodilačke spone”. Radovi podneseni na skupu trebalo je da budu štampani u sveskama koje su se zvale kopče. Imao sam prve dvije te kopče, više ih nemam. Babić me je pozvao da za skup prevedem elegiju Jana Panonija o voćki koja se žali što je previše rodila, i poslao mi tekst za prevođenje. Naslov elegije je bio De arbore nimium foecunda i imala je 18 elegijskih distiha. Imala je i podnaslov Arbor loquitur. Pjesmu sam preveo u nekoliko dana, u ovoj istoj sobi u kojoj sad ovo sastavljam. Naslov sam joj dao “Tužaljka preplodne voćke”. Svoj sam prevod pročitao na četvrtim Prevodilačkim sponama u Novom Sadu. Prevod su saslušali i o njemu rekli svoje mišljenje dvojica sveučilišnih profesora klasičkih književnosti Vladimir Vratović iz Zagreba i Kajetan Gantar iz Ljubljane. Mogu napismeno objaviti (učinio sam to nekada nekome usmeno) da su i Vratović i Gantar moj prevod pohvalili. Naročito je u tome bio izdašan Gantar. On je ukazao na prosodijske nepogodnosti srpskohrvatskog jezika za sastavljanje pentametra, naglasivši nevolju sa nemanjem riječi s naglašenim posljednjim slogom i osuđenost prevodilaca na jednosložne riječi. I kazao je kako je Slovencima lakše sastavljati pentametre. Odavno je jasno da je tu Slovencima lakše, jer njihovi standardaši nisu zabranili akcente na zadnjem slogu kao naši. Gantara sam znao od 1979. kad sam kao vojnik išao da slušam njegova predavanja na odsjeku za klasičku filologiju ljubljanske univerze, a njegova pohvala mi je bila važna, jer je Panonijeva pjesma o voćki koju muči vlastiti rod bila prva elegija u distisima koje sam sam načinio. Moj prevod je bio načinjen ekavicom, tada sam napismeno bio ekavac, usmeno sam bio od djetinjstva ekavac i ijekavac (jekavac nisam: dijete – deca!) te ga evo, bez ikakvih ispravaka, prepisujem:
Voćka sam ona što nekad posezala vrhom je k nebu,
Ona što spuštenim sad vršcima mete po tlu.
Nikakva vanjska tegoba ne sručuje silom se na me,
Nego me nesretnu svu pritiska sopstveni rod.
Rodnost smrtonosna moja namjerava mene da skrši
Drukčije nego bi grom, drukče no vihorni huj.
Ja bih se spasila bila da samo plodonosna nisam:
Sada pak skrhana sva ja sam od poroda svog,
Pa ne preostaje drugo do dvosekla sekira samo
Mene da skreše u panj, služno da padnem na žar.
Kob mi no orahu teža: pozleđuje moje me voće,
Orahu nanose bol oni što kradu mu plod.
Naknada zapade ta Agamemnona rodilju ženu,
Onu što supruga skri, pa ga i posla u rat.
Ako li takva se majci od poroda uzvraća hvala,
Šta li se s presvetim zbi zakonom prirode sve?
Razbor je ispravan možda kad trudnice mlade požele
Vlastitu zatrti krv, breme u trbuhu svom.
O da je cvetove moje mrazovito sprljilo inje
Onda kad prvi se pup s proleća razvio njin,
Ili kad nežne su voćke ogušćale s mojijeh grana
Vetar nedonoščad tu s mene da strgo je svu!
One što beže od žege ugostila pustom bih senom,
S koje se platanu čast odaje silna za skrb.
No vas opominjem sada, gospodstvena drvena debla,
Čije se grane u zrak dižu u vis i u šir:
Nikada za slavom sa ploda iz voćnjaka nemajte žudnju:
Dosta je to što je list zelen i besplodan vaš.
Tegobne plodne su voćke i svakome stoje na putu,
Besplodno lišće je to čisti što sakriva res.
Ti što se šećeš ovuda, posrnulu digni me rakljem,
Neka ne bude te stid skrhan da spasiš mi list.
Često je desnica nekog okrepila blagošću tuđa,
Tužno nam srce i bol znanih su ruku nam čin.
Zato mi potporanj neki pod žalosne podmetni grane,
Možda na povratku svom ubrao budeš i ti.
Tako ti slakšale muke i dabogda nikad od nikog
Tvoga ne stigla te žuč, nikad s neštòvanja jad.
Prevod elegije koji je u strofama i rimama načinio Nikola Šop, a bio objavljen još 1951. meni prije 40 godina nije bio poznat, kao ni pjesme Jana Panonija, koga su jugoslavenski latinisti radije zvali Ivan Česmički. Latinski tekst koji je u svojoj bilješci predložio Vratović nisam našao, a imao sam ga svojevremeno, te donosim ovaj koji je najbliži tome, a možda je isti.
Illa ego, quae recto coelum modo vertice adibam
Arbor, humum pronis verro cacuminibus.
Nec me externa gravant alienae pondera molis,
Sed premor infelix, foetibus ipsa meis.
Evertere alias cum faevis fulmina flabris,
Fertilitas nobis exitiosa venit.
Mansissem incolumis, si non foecunda fuissem,
Nunc iaceo propriis obruta pignoribus.
Nec iam aliud superest, nisi ut atra caesa bipenni,
Ingerar ingiferis officiosa focis.
Quam nucis est peior mea sors; ego laedor ab ipsis,
Fructibus, ob fructus laeditur illa suos.
Hac mercede fuit genetrix Agamemnonis uxor,
Vel quae celatum, misit in arma, virum.
Talia de natis referent si praemia matres,
Sacra ubi naturae iura potentis erunt?
Scilicet haec ratio est, nolint ut gignere nuptae,
Ut medio crescens ventre necetur onus.
Dira utinam nostros ussissent frigora flores,
Tum, cum prima novo germina vere dedit
Aut ubi mox teneris stabam densissima baccis,
Ventus abortivas diripuisset opes!
Praeberem vacuas aestum vitantibus umbras,
Maximus hinc platanis conciliatur honos.
Vos ego proceri, moneo, pulcherrima trunci
Ligna, quibus late brachia longa patent;
Pomiferam cultis laudem ne quaerite in hortis,
Sit vobis sterili fronde virere satis.
Poma gravamen habent, et se gestantibus obsunt,
Innocui foliis forma decoris adest.
At te qui transis, furcam supponere lapsae
Ne pigeat, stratas et relevare comas.
Saepe peregrinae fovit clementina dextrae,
Tristia cognata vulnera facta manu.
Ergo aliquod miseris, fulcimen subiice, ramis
Forte quod hinc carpas, cum remeabis, erit.
Sic leve, quod portas, sit onus, sic ipse tuorum,
Nil unquam possis, de pietate queri!
U svom usmenom izlaganju najviše sam se osvrnuo na spominjanje Agamemnonove žene (Klitajmnestre) u 13. i 14. stihu koju Panonije uvodi u poredbu sa voćkom otežalih grana od roda. To je mjesto jako zahtjevno i za tumača i za prevodioca, jer se sadržaj teško može smjestiti u naša dva stiha. I sjećam se da sam u Starom Gradu na Hvaru u jednom vrtu godinama kasnije gledao jednu šljivu koju su skoro svakog ljeta plodovi bili toliko “napali” da je jedva imala koji list u krošnji. Svaki put kad bih onuda prošao sjetio bih se očajavanja Panonijeve voćke.
Danas ne znam zašto svoj prevod nisam poslao za zbornik. Čini mi se da sam, u vrijeme kad je priloge trebalo poslati, bio u DDR-u, na stipendiji za pisce, te nisam ni znao za rok. Iz pisma Save Babića, koje se sačuvalo uz moj prevod, danas mi se čini da on nije znao za moje odsustvo, pa mi je na rubu pisma rukom dopisao želju da negdje objavim svoj prevod. Nisam ga objavio, jer ga nisam našao kad sam kasnije dobio pismo, zaturio se. Iskočio je tek ovoga ljeta, i prevodi imaju svoju sudbinu. Te evo, četrdeset godina nakon Savina pisma, ispunjavam njegov zadatak. Sava Babić, jedinstveni pjesnik, hermeneutičar, prevodilac, hungarista i hungarolog, preveo je sve što je Béla Hamvas objavio, i silu drugih knjiga s mađarskoga. Savi Babiću dugujemo upoznavanje sa velikim poglavljem o prevodiocu kleptomanu Galusu iz knjige “Kornel večernji” Dezsőa Kosztolányija. Sava, svakako veličanstvena književna pojava, rođen je na Paliću 1934. preminuo je 23. novembra 2012, urna mu je na Novom groblju u Beogradu, na parceli 5, kolumbarij 165č. Bio je osnivač katedre za hungarologiju Beogradskog univerziteta, radostan, nasmijan čovjek. Sretali smo se uglavnom slučajno, najviše o sajmu knjiga u Beogradu. Jedan od rijetkih dogovorenih susreta bio je taj u Novom Sadu, u jesen 1984.
A Kajetana Gantara sam posjetio u njegovu stanu u Ljubljani, u kasno proljeće 1987. Ne sjećam se da smo išta pričali o preplodnoj voćki Jana Panonija, čini mi se da je nismo ni spomenuli. Cijele večeri nam je tema bio Maradona. Bio sam se vratio poslije višemjesečnog boravka u Rimu, odakle sam svake druge nedjelje išao u Napulj da na stadionu u predgrađu Fuorigrotta gledam Maradonin Napoli. Gantar me je trajno oduševio svojim poznavanjem fudbalske igre i ljubavlju za nju. Maradonu je smatrao igračem koji se najviše približio Peleu, i smatrao je da će ga i nadmašiti.