Prije 45 godina, jula 1977. prvi put sam bio u Nikšiću. Došao sam sa svojim drugom, pjesnikom Miljurkom Vukadinovićem, išli smo iz Beograda na Hvar, preko Titograda, Nikšića, Trebinja, Dubrovnika i Splita. Bila je sredina jula i nas dvojica smo uveče otišli na nikšićki korzo. Mnoštvo svijeta je bilo na tom korzu i hodalo kako se korzom hodi, u bustrofedon (βουστροφηδόν), to jest onako kako se ore njiva: dođe se do jedne međe, pa se plug okrene onamo odakle se pošlo. Naravno da nam je prva misao na nikšićkom korzu otišla na zbirku Tina Ujevića “Auto na korzu”, za koju smo znali da je objavljena u Nikšiću. Nas dvojica, tada studenti, još smo pamtili iz gimnazije ono što smo učili o Ujeviću. Tu smo dosta brzo, usred onoga mnoštva, i poželjeli da sjednemo u neki auto, i da njime polagano prođemo korzom dok se ona masa ljudi sklanja da nas ona propusti, i već smo čuli kako se pita koje su ovo dvije ludaije. Jer smo na nikšićkom korzu, nas dvojica bili najniži šetači! To je zapazio i kazao Miljurko. Ko je njega znao, zna i da je barem dva prsta bio viši od mene. Eto, sad se zna ko je te večeri bio najniži u Nikšiću na korzu.
Mi smo tada mislili i da je knjigu “Auto na korzu” Ujević i spjevao u Nikšiću. Znali smo od naših gimnazijskih nastavnika da je Ujević živio nomadskim životom, pa nam je bilo blisko da je knjige objavljivao u mjestu gdje je živio. Od nekoliko studenata Nikšićana, među kojima sam se u Beogradu tada kretao, više puta sam čuo kako je Tin Ujević te boravio u Nikšiću, te nekoliko puta posjetio Nikšić, te kako je “Auto na korzu” i napisao i objavio u Nikšiću. Jedan je pričao i kako mu je ujak s Tinom redovno pio vina u nekoj nikšićkoj kafani. Mi u tome nismo ni vidjeli ni pokušavali da vidimo išta strano, Tinova biografija za nas tadašnje ionako je bila više kafana nego biblioteka. Sve to tako, iako je, prije “Auta na korzu” objavio samo dvije zbirke stihova, obje u Beogradu kod Cvijanovića, “Lelek sebra” i “Kolajnu”. Te dvije zbirke smo, svakako i kao posljedicu obaveznog gimnazijskog gradiva, znavali dobrim dijelom napamet, a “Visoke jablane” iz “Auta” smo isto morali znati, ali su nam manje ostali u pamćenju, mislim i zbog toga moranja. Bila nam je milija i “Svakidašnja jadikovka”, i “Notturno” (Noćas se moje čelo žari…), a te smo godine, ili možda toga ljeta, najvoljeli da govorimo “Romar”, pjesmu u kojoj smo vidjeli svako sebe:
Neću da bude imena
za mojih suza pakao
i čađu moga krimena.
Ako sam često plakao
svijetu sam grč sakrivao,
i nisam duše takao.
Ako sam često snivao,
ja nisam sebe pojao,
i nisam zvuk uživao.
Ja sam se sebe bojao
i zla sa mnogim čarima,
i strah me skupo stojao.
I kad sam bos, s romarima,
po golom trnu gazao,
ni mladima, ni starima.
ja nisam rane kazao.
Te se godine, prije 45 godina, bilo navršilo 45 godina od izlaska “Auta na korzu”. Ove se godine, dakle, navršilo 90. Mnogo čemu od onoga što nam je tada bilo nevažno i nejasno o Tinu i Nikšiću, kroz godine koje su naišle, narasla je i važnost i valjda nastupila neka jasnost.
Tin Ujević nije nikada živio u Nikšiću. Nema tragova ni da je bio u njemu, ni prošao kroz njega. Kod objavljivanja “Auta na korzu” glavnu ulogu su imali Nikšićani koje je pjesnik upoznao i sretao u Sarajevu, u kafani Central. Glavni posrednik je bio Marko Kavaja, koji je Ujevića upoznao još 1914. u Beogradu, na nekom mitingu protiv Austrije. Kavaja je brat Đorđa i Ilije, koji su u Nikšiću imali knjižaru Kavaja. Sedamnaest godina kasnije, kad je Ujević već u Sarajevu, Kavaja ga sreće u kafani hotela Central, gdje je preko dana često “zasedavao”. Tada se iz Nikšića za Beograd putovalo preko Sarajeva, pa je Kavaja na putu za Beograd Ujevića viđao češće. Upoznao ga je sa Stojanom Cerovićem, čuvenim novinarom i urednikom nikšićke Slobodne misli, a koji je bio i urednik svih izdanja knjižare Kavaja. U kafani Centrala skupljalo se još Nikšićana, sve ljudi od kulture, među njima je bio čest gost i slikar Mirko Kujačić, a ondje je radio i konobar Nikšićanin Nikša Kokolj, koga je Tin jako volio.
Oko toga konobara Kokolja ispletena je, kasnije, svakako i zaslugom samog Kokolja, priča o boravku Tina Ujevića u Nikšiću. Jedan moj prijatelj, rodom iz Nikšićke župe, a kome je Nikša Kokolj i neki rod, pričao je o tome kao o neupitnoj stvari. Ta je priča duga vijeka, objavljena je i u Novinama Nikšića, i to godine 2014, ima je i na internetu. U njoj se navode riječi samog Nikše Kokolja, koji kaže kako je Tin Ujević boravio u Nikšiću cijele četiri sedmice. Taj prilog je napisao Bratislav Bato Kokolj, poznati sportski novinar i automobilista. Osim u pričanju Nikše Kokolja i onih koji su pričanje preuzimali i širili, drugih svjedočenja o boravku Tina Ujevića u Nikšiću nema. Ima pretpostavka, koju izražava Dragoljub Majić, u Zetskom glasniku od 30. aprila 1932:
“I Ujević se trgao i počeo opet da stvara. Neko vrijeme u Splitu, sad u Sarajevu, docnije, kako se priča, u Nikšiću (kuda je valjda, dok se pišu ovi redovi, otputovao), on naglo djela i objavljuje, živjeći isključivo od pera. Ujević i Krleža jedini su jugoslovenski pjesnici koji nemaju drugog zanimanja. Mizeran je to život, ali jedino ispravan za pravog stvaraoca.” Na to autorovo “kako se priča” odgovara sam Ujević u istom listu, u broju od 14. maja: “Živio sam zadnjih godina u Supetru (na Braču), Splitu i u Sarajevu. U Nikšić su me doduše više puta pozivali, ali iz raznih razloga nisam mogao da otputujem. Poslije “Leleka sebra” (1920) i “Kolajne” (1926, oboje u Beogradu) štampao sam 1932. “Auto na korzu” u Nikšiću o kojem su pisali Gligorić, Krklec, Đonović, Jevtić i neki drugi. Razasutih ali već štampanih pjesama imam toliko da bih mogao izdati kudikamo veću zbirku. Neka bi se od mojih stvari mogla naći u Pregledu, Književnoj krajini (Banjaluka), zagrebačkom Savremeniku itd., katkada i po dnevnoj štampi u kojoj sam u Splitu radio sedam mjeseci 1930. kod Jadranske pošte.”
Svejedno, glas se ispilio, pa su glasu izrasla krila. U prepričavanju prepričanih stvari po svemu što se do danas zna, pouzdanosti nema. Valja kazati da su glasine o navodnom boravku Tina Ujevića u Nikšiću (a prema istom broju Novina Nikšića iz 2014) godine 1981. dovele i ljude s televizije Zagreb u Nikšić. Ovi su našli Nikšu Kokolja i s njime razgovarali. On je, piše novinar Bratislav Bato Kukolj, na njihova pitanja odgovarao jednako, mi ćemo to nazvati smušeno: “Kako da se sjetim kad smo vazda pili i – prepili?” Ali isti novinar Bato Kokolj kazuje kako je Nikša Kokolj i profesoru Slobu Vujačiću kazao gdje je boravio pjesnik: “Kod mene i majke Milice, Slobo… Eto tamo, u onaj sobičak u bašti pored Meandera”. (Meander je poznata višestambena zgrada u Nikšiću, djelo čuvenog arhitekte Bruna Milića).
Čuveni konobar Nikša Kokolj je s ovoga svijeta otišao 1989, novinar i automobilista Bato Kokolj prošle godine. Ni moj dobri drug Miljurko Vukadinović nije više na ovome svijetu, uzeo ga je prošle godine virus corona. Pjesnik, akademik i istraživač Pavle Goranović načinio je najbolju knjigu o Tinu Ujeviću i Crnoj Gori, u kojoj jasno kazuje kako Tin nikada nije bio u Nikšiću. Ali glas o tome da jeste bio nastavlja da leti, ispilio se kad i “Auto na korzu”, navršio je 90 godina, možda nadživi i pticu gavrana.