Pravna i politička pitanja u moralnom raskoraku
Hapšenje
Na berlinskom aerodromu je 16. jula 2025. godine po internacionalnoj potjernici uhapšen Khaled Mohamed Ali El Hishri, vođa libijske milicije. On je pred Internacionalnim krivičnim sudom (International Criminal Court, ICC) optužen kao odgovorna osoba za zatvorenički logor Mitiga u Tripoliju. U zatvoru su, prema optužnici, duže vrijeme držane hiljade osoba. Osumnjičen je da je počinio zločine protiv čovječnosti, ratne zločine uključiv ubistva, zlostavljanje, silovanje i seksualno nasilje. Navedena djela su, prema tvrdnjama iz optužnice, počinjena u Libiji, između februara 2015. i početka 2020. godine, a još osam otvorenih naloga čeka hapšenje Osame Elmasry Njeema, Abdurahema Khalefa Abdurahem Elshgagija, Makhloufa Makhlouf Arhoumah Doumaha, Nassera Muhammad Muftah Daoua, Mohameda Mohamed Al Salhe Salmia i Abdelbaria Ayyadad Ramana.
Osumnjičeni El Hishiri će u skladu sa članom 59 Rimskog statuta ICC-a biti u zemlji pritvora (SR Njemačka) priveden sudskim organima i ukoliko ne uslijedi privremeno puštanje na slobodu po zahtjevu pritvorenika, biće u najkraćem roku izručen ICC-u. Do dana izručenja ostaje u pritvoru i pod nadzorom njemačkih vlasti. Registrar ICC-a, Zavala Giler, zahvalio se njemačkim službama na „snažnoj i konsekventnoj saradnji sa Sudom“ koja uključuje i ovo hapšenje: „Međunarodni krivični sud (ICC) i dalje daje prioritet jačanju interne koordinacije i produbljivanju spoljne saradnje u cilju sprovođenja sudskih naredbi i naloga za hapšenje, što su ključni koraci za napredak postupaka i za ostvarivanje pravde za žrtve.“
Kooperacija i imunitet
Na kooperaciju sa ICC-om se obavezalo 125 država (član 86 Rimskog statuta). Ova obaveza obuhvata u prvom redu izvršenje sudskih naloga za hapšenje osoba koje se traže kao osumnjičeni izvršioci krivičnih djela. Osobni imunitet nekog šefa države, odnosno šefa vlade ili ministra vanjskih poslova, ne sprečava izvršenje ovih obaveza (ILC Report 73 session, s. 206, t. 12). Imunitet za nabrojana lica važi u međudržavnim odnosima i pravnom saobraćaju između država (Internacionalni sud pravde, ICJ, Arrest Warrant Case, 14. 2.2002, t. 58 i dalje, 70). Drugim riječima, kada država članica Rimskog statuta hapsi na osnovu naloga ICC-a, ona ne djeluje nacionalno, nego po nalogu Suda i u tom slučaju važi izuzetak od imuniteta kao i pred ICJ.
ICJ u tački 61 Arrest Warrant Casea navodi četiri ograničenja državnog imuniteta koja imaju načelni karakter, posebno, četvrto: „sadašnji ili bivši ministar vanjskih poslova može biti podložan kaznenom progonu pred određenim međunarodnim kaznenim sudovima, gdje oni imaju nadležnost.“ Za primjere ICJ navodi internacionalne sudove za bivšu Jugoslaviju i Ruandu kao i ICC. Ovakvi izuzeci od primjene imuniteta važe na osnovu ius cogensa (običajnog prava) i prema državama koje nisu članice ICC-a (npr. Izrael): „Ne postoji državna praksa niti opinio juris koja bi podržavala postojanje imuniteta šefa države prema običajnom međunarodnom pravu u odnosu na međunarodni sud. (…) Takav imunitet nikada nije priznat u međunarodnom pravu kao prepreka nadležnosti međunarodnog suda“ (Prosecutor v. Al Bashir, Appeals Chamber, 6.5.2019, t. 103 i dalje).
Njemački raskorak prava i politike
Njemačka odlučnost da provede zahtjev za privremenim hapšenjem, nakon čega bi trebalo uslijediti neodložna predaja El Hishirija ICC-u, stoji u upadljivom kontrastu sa trenutnom političkom agendom i izričitim odbijanjem da se bezuslovno kooperira sa ICC-om. Savezni kancelar Friedrich Merz je, prema izvještajima njemačkih medija i kancelarije izraelskog premijera, u izbornoj noći (22. 2. 2025.) telefonirao sa Netanjahuom i pozvao ga je, „u srdačnom razgovoru“, da službeno posjeti Njemačku. CDU je potvrdila telefonski razgovor, a na konferenciji za štampu koja je održana nakon izbora, Merz je potvrdio da je razgovarao sa Netanjahuom i da je obećao iznalaženje sredstva i pronalaženje puteve kako bi on „mogao posjetiti Njemačku i ponovo je napustiti, a da ne bude uhapšen“. Mjesec dana ranije, u jeku izborne kampanje, Merz je povodom naloga za hapšenje najavio da će „učiniti sve kako bi se spriječilo izvršenje ove odluke Međunarodnog krivičnog suda“. Sadašnja politika nove njemačke vlade, usklađena je sa politikom prethodne i predstavlja konkretnu primjenu principa „državni rezon“ (Staatsräson) koji njemački političari, od 2008. godine izričito formuliraju kao bezrezervnu podršku Izraelu i izraelskoj sigurnosti. U slučaju posjete Netanjahua i praktične primjene principa „državni rezon“, u formi nepostupanja po nalogu ICC-a, Savezna Republika Njemačka bi se našla u (internacionalnom) pravnom konfliktu sa Sudom i (nacionalnom) konfliktu sa principom podjele vlasti.
Za raliku od USA ili Izraela, Njemačka je potpisnica i ugovorna strana Rimskog statuta i hapšenje El Hishrija pokazuje da se, unatoč snažnoj političkoj podršci Izraelu, upravne i sudske instance drže važećih propisa i Njemačku situiraju tamo gdje joj je i mjesto: u zajednicu civiliziranih nacija koje priznaju internacionalno uređenje i podupiru rad ICC-a. Ukoliko postoji političko odstupanje, njemački interesi mogu biti artikulirani pred Sudom u postupku konsultacije prema članu 97 Rimskog statuta. Međutim, oni ne mogu predstavljati razlog da se ne postupi po nalogu suda, posebno da se ne izruči osumnjičenik.
Politički moral
Savezna Republika Njemačka, osim internacionalnog angažmana na blokadi svih aktivnosti usmjerenih na osudu Izraela, sprečava na nacionalnoj ravni antiizraelske proteste, javne kritike ili iznošenje neprijatnih informacija o stvarnim dimenzijama izraelskih vojnih operacija. Ovdje je uobičajeno hapšenje na antiizraelskim protestima, zabrana javnih nastupa ili otpuštanje sa posla državnih službenika zbog stavova o izraelskim ratnim operacijama. Javni mediji su pretvoreni u rafinirane propagatore „jedine demokratske države“ na Bliskom istoku i „najmoralnije armije na svijetu“. U toj funkciji su postali parainstitucije za aktivno prikrivanje stvarnih srazmjera izraelskih zločina i podrške koja je došla iz Njemačke.
Sve u svemu, mučno je uspoređivati njemačke medijske izvještaje o ratu u Gazi sa alternativnim izvorima iz svijeta, sa informacijama sa socijalnih grupa ili nevladinih medija jer se uočava proizraleska jednostranost i „dvostruki moral“ koji prikriva palestinske žrtve i patnju Palestinaca ublažava do nepodnošljivosti. On je do razgoljenosti predstavljen u odobravanju naloga za hapšenje Vladimira Putina i njegovom negiranju kod Benjamina Netanjahua. Uzme li se dodatno u obzir da su dvije savezne zemlje, Saska-Anhalt i Brandenburg, u postupak naturalizacije uvele obavezu iskazivanja lojalnosti prema Izraelu, razumjeće se aktualni politički pristup koji je u funkciji „posebne historijske odgovornosti Njemačke za nacionalsocijalističku vladavinu nepravde, njene posljedice, posebno za zaštitu jevrejskog života“. Međutim, upravo historija zahtjeva odgovoran odnos Njemačke prema izgradnji internacionalnog prava i njegovih standarda budući da su Nirnberški procesi usmjeravali njegov razvoj, a nacionalsocijalistički zločini inspirirali ustavnu garanciju ljudskog dostojanstva koja u nacionalnom Ustavu stoji na prvom mjestu kataloga osnovnih prava. Prvo uzima u obzir zakone ratovanja, humanitarno pravo i ljudska prava, drugo univerzalnu dimenziju čovjeka i njegovog dostojanstva. Oboje stavlja pred njemačku vlast zahtjev da se bez ideoloških i historijskih predrasuda identificira svaki zločin i da mu se u političkom rječniku osigura pojam koji ga tačno opisuje. Do sad se u ovaj rječnik nisu probili pojmovi ratnog zločina, etničkog čišćenja i genocida. Njemačka politika duže vrijeme izgrađuje identitet „izraelskog sljepila“ koja svaku kritiku angažmana u Gazi proglašava antisemitizmom.
Državni rezon?
Upravo zbog toga je važno hapšenje El Hishrija. Ono podsjeća njemačku političku koaliciju u vlasti na praktični značaj internacionalnog prava i stvarne domete javnopravnog stava o Völkerrechtsfreundlichkeit (posvjećenost međunarodnom pravu) njemačkog Ustava. Zajednički apel povodom hapšenja El Hishrija u Njemačkoj od 30. jula 2025. godine, koji je podržalo 17 uglednih NGO, ovaj „podsjetnik“ upotpunjuje zahtjevom da „sve države potpisnice Rimskog statuta neograničeno surađuju sa ICC-om“ i osvježava nadom da će hapšenje El Hishrija, „donijeti novi zamah radu ICC-a“. Sa svoje internet stranice Ministarstvo vanjskih poslova (Auswärtiges Amt, AA) od decembra 2023. godine nedvosmislenim jezikom deklarira „Jačanje i razvoj međunarodnog prava“ i poručuje da „internacionalno uređenje koje se bazira na pravilima predstavlja temeljni stup njemačke vanjske politike“. Ovaj stup nalaže hapšenje svake osobe protiv koje je ICC izdao nalog. Njemački Zakon o saradnji sa ICC-om (Gesetz ü. d. Zusammenarbeit mit dem IStG), precizno regulira proceduru. Ona se odnosi jednako na El Hishrija, Putina ili Netanjahua tako da, u slučaju posjete, hapšenje i privođenje ICC-u Benjamina Netanjahua ionako pravno ne može biti sporno.
Primat internacionalnog prava, ipak, ima daleko šire posljedice po njemačku politiku koja je u slučaju Gaza funkcionirala na bazi općih fraza. One posve ignoriraju konkretne događaje, i u Gazi, i u Izraelu. Politika aktuelne vlade je zbog toga dospjela u poziciju iz koje podupire državnu praksu suprotnu standardima internacionalnog prava, standardima za koje se deklarativno zalaže i koji je materijalno obavezuju. Državni rezon je internacionalno pravo, njegova primjena i dogradnja. Odstupanje od ovog aksioma u korist Izraela kao državnog rezona, sve nas njemačke građane uvodi ponovo u kolektivnu odgovornost, ovaj put zbog zločina druge države.
Epilog
Posmatraćemo u godinama koje dolaze političare naših vlada, koalicione partnere, kako bez ikakve odgovornosti nestaju iz javnog prostora i ostavljaju nam gorak ukus saučešća u sistematskom izgladnjivanju i ubijanju jednog naroda. Dovoljan je samo jedan, posve tipičan primjer, kakvi su Frank-Walter Steinmeier ili Armin Laschet. Oni pokazuju kako je moguć odgovorniji politički govor, ali uz neuvjerljivo ponavljanje teze o Hamasu koji pomoć usmjerenu za Gazu pljačka i prisvaja sebi. Unatoč istraživanjima New York Timesa koja pozivanjem na izraelske vojne krugove dokumentira da izraelska armija nije pronašla ni jedan dokaz o Hamasovom sistematskom oduzimanju i krađi humanitarne pomoći, obojica ponavljaju tezu koju je zapravo poslužila izraelskoj vladi da zamijeni UNO-raspodjelu pomoći vlastitim sistemom. Posljedice raspodjele na četiri punkta su katastrofalne i prema UNO procjeni ubijeno je više od 1.000 ljudi koji su pokušavali doći do hrane.
Internacionalno pravo, ICC i internacionalne ogranizacije ostaju jedina nada za uspostavljanje pravde na temeljima dokumentirane odgovornosti demokratski izabranih vlada. Jer, i demokratski izabrane vlade, direktno i indirektno, pretvaraju „pojase“ u mjesta za ubijanje i izgladnjivanje ljudi. Kada se odluče da iz aviona izbace nešto hrane, to je samo maskiranje vlastitog učešća u dinamici sistematskog uništavanja jednog naroda.