U Šibeniku, u kući umjetnosti Arsen, na književnom festivalu “Škure” bio je upriličen i razgovor na temu “Vlakom prema jugu”, po čuvenoj pjesmi Arsena Dedića. Razgovor je, kako ponekad bude, otišao drugim šinama, pa nije bilo prilike da pročitam svoj prilog. To mi je, kako da kažem, dobro i došlo, da jednom ne moram pisati tekst za ovu rubriku, nego da priložim jedan već napisan, a neobjavljen.
Vlakom prema jugu, glas pjevački Arsena Dedića, u šibenskoj kući umjetnosti koja se po njemu zove, pa istoimeni film, sve to zaokružuje prividnu opuštenost naziva naše teme. Svakako je lijepo ići vlakom, vlakom je putovanje, što se rekne, romantično, a prema jugu ga sjevernjaci čine još romantičnijim. No ima juga i juga, ima i jugova i jugova. Stereotipi vladaju predstavama o sjeveru i o jugu, o zapadu i o istoku. Zapad zavidi istoku, sjever zavidi jugu, kao što grnčar zavidi grnčaru. Kult juga načinili su sjevernjaci, najbolji primjer je Goethe. On je i svoje “Rimske elegije” ispunio tim kultom. Jug je sunce, vedrina, Italija, a sjever je turobnost, hladnoća, magla. U “Putovanju po Italiji” čitamo kako se Goethe i smrzavao na talijanskom jugu više no u Tiringiji, u Napulju se toliko nauzeo studi da su mu se kočili prsti. Ljudi juga u svojim su glavama suzili trajanje zime na dva mjeseca, pa jedan od ta dva su proglasili blažim od onoga drugog, te sebe uvjerili kako ne vrijedi truda starati se o grijanju za jedan mjesec, bolje je provoditi vrijeme na ulici, grijati se suncem. Pa opet, važnost preuzima ona druga slika juga: “Napulj je raj, svako živi u nekoj vrsti samozaborava. I sa mnom se isto zbiva, ne prepoznajem sebe, čini mi se da sam sasvim drugi čovjek.” Elegični Goethe u prvom stihu svoje Sedme rimske elegije klikće kako je sretan u Rimu:
Kako sam sretan u Rimu! Vreménā li sjetim se samo
Onih kad siv bi me dan sjeverni sklopio sveg,
Tmurno i tegobno nebo na moje bi poleglo tjeme,
Bezbojan, bezličan svijet stisko me smoždenog svud,
Pa sam o svojemu ja, nenadoknađen duhom i žalan,
Tražeći nejasan put, mislima davao muk.
Sada mi ozgor s visina obasjava čelo sjajoba,
Boje i likove bog opet mi priziva Fojb.
Zvjezdana blista mi noć i odjekuje pjesmama milim,
Pa mi je Mjesečev sjaj jači no sjeverni dan…
No se vjerni podanik teleologije Goethe i u toj sreći sjeća potonjeg časa, te moli vrhovnog boga da mu, kad mu bude kucnuo čas, dopusti da ga psihopomp Hermo iz Rima uputi za Had:
Trpi me, Jupitre, ovdje, pa kasnije neka me Hermo
Vodi uz Kestijev grob nizbrdo, tiho, u Ork.
Jupiter je trpio Goethea i nije mu uskraćivao naklonost, no mu je naklonost uskratio Hermo: Goethe nije pokopan uz Kestijevu piramidu, već u Weimaru, na sjeveru, ondje gdje sivi dani prečesto sklope cijeloga čovjeka.
Na jug se danas može ići vlakom, i ide se brže ili sporije, kako gdje, no evo više od stoljeća vlakom na jug. Negdje je Orient express, negdje brzim preko Bosne. Vlakovi, ta čuda sastavljena od sobica za sjedenje i ležanje sa dugim zajedničkim hodnikom ispresijecanim pokretljivim mostićima ispod kojih se najjače čuje kloparanje. Ispod Zemljina južnog pojasa noću se vidi Južni krst, sazviježđe koje se sa Balkana viđa svakih 17 hiljada godina, a nama današnjima do toga vremena valja čekati cijelih 12 hiljada godina, jer se prije pet hiljada posljednji put moglo vidjeti. Srećom se vrijeme u ovom slučaju može nadoknaditi prostorom, pa se jedan od najčuvenijih simbola juga i Juga može vidjeti putovanjem na jug, što južnije od ekvatora to bolje. To se zviježđe može vidjeti i iz Afrike, a do ondje se možda i može ići čak i vlakom prema jugu.
U predželjezničko vrijeme nastala je jedna od čuvenih pjesama čežnje za jugom. Ove godine u januaru navršilo se 160 godina od smrti Konstantina Miladinova, autora te pjesme, naslov joj je “Tuga za jugom” (Т'га за југ). Tu su pjesmu đaci osnovnih i srednjih škola u Jugoslaviji imali u svojoj obaveznoj lektiri. Kad je nestalo Jugoslavije i zajedničkih jezgara u lektiri, pjesma je, svuda osim u Makedoniji, potonula u školski zaborav, pa današnji učenici taj naslov vjerovatno znaju jedino kao naziv za crno makedonsko vino. To se vino nekad pilo iz ćeifa i iz sevdaha, a sad se pije i iz tuge za Jugoslavijom. To svakako znaju i politički protivnici takvih vinopija, pa vino napadaju navodno zbog njegova lošeg kvaliteta, a zapravo zbog imena. Ne mogu ništa konju pa mu tuku sedlo. Znam o čemu govorim, vidio sam prizore i komentare.
No da vidimo kakva je ta tuga za jugom pjesnika Konstantina Miladinova. Ukupno se sačuvalo 15 Konstantinovih pjesama, a riječ jug ima samo na jednom mjestu, u naslovu pjesme Т'га за југ. Pjesma je čuvena i po tome što se smatra početkom autorske makedonske lirike. Pjesma ima 34 stiha i u prvih 18 stihova, pjesnik se bavi sjeverom, to jest nevoljama koje mu boravak na sjeveru priređuje. Konstantin Miladinov, rođen u Strugi, školovao se u Janjini i Ateni, klasički filolog, odlazi 1857. u Moskvu da studira slavistiku. Ondje se, sa živežne oskudice, razbolijeva od tuberkuloze, a pati od hladnoće moskovske. Nakon dvije godine odlučuje da se vrati u domovinu, koja je onda dio Osmanskog carstva. Da on to carstvo smatra svojom domovinom, pokazuje u prvoj strofi svoje najčuvenije pjesme, spjevane u lirskom desetercu, sa cezurom nakon petog sloga:
Орелски крилја как да си метнех,
И в наши ст’рни да си прелетнех!
На наши места ја да си идам,
Да видам Стамбол, Кукуш да видам,
Да видам дали с’нце и тамо
Мрачно угревјат како и вамо.
On “našim stranama” smatra i Stambol na Bosporu i Kukuš u Egejskoj Makedoniji. Ako mu se, kad tamo doleti imajući na sebi orlova krila, dogodi da vidi kako i ondje sunce grije mutno i mračno, on će potražiti neki drugi kraj (На п'т далечни ја ќе се стегнам/ И в други ст'рни ќе си побегнам). Jer je njemu na sjeveru neizdrživo:
Не, ја не можам овде да седам,
Не, ја не можам мразој да гледам!
Дајте ми крилја ја да си метнам,
И в наши ст’рни да си прелетнам:
На наши места ја да си идам,
Да видам Охрид, Струга да видам.
Da vidi Ohrid i Strugu na tome jugu za kojim tuguje. “Tugu za jugom” objavljuje 1860. godine u beogradskom časopisu “Dunavski lebed”. Iz Moskve se vraća preko Beča, sreće se sa biskupom Strossmayerom, koji o svom trošku, u zagrebačkoj štampariji Ante Jakića, 1861. godine, štampa zbornik “Bugarske narodne pjesme” koje su sakupila dva brata Miladinovi, Dimitar i Konstantin. (Današnja sporenja o naslovu toga zbornika nisu predmet ovoga teksta.) Na putu ka jugu, u Beogradu, saznaje da mu je brat Dimitar već pola godine zatočen u Stambolu. Umjesto da vidi Ohrid i Strugu, odlazi u Stambol da izvadi brata iz tamnice. No biva i sam uhapšen pod optužbom da je špijun. U stambolskoj tamnici umire 18. januara 1862, a pet dana kasnije umire mu i brat Dimitar. Okolnosti u kojima su obojica umrla ostale su do danas nejasne.
Konstantin Miladinov, prvi pjesnik autorske makedonske poezije, umire s 32 godine, na jugu, u Stambolu, jednom od gradova za kojim je čeznuo i tugovao, no u tamnici, neostvarene želje da dušu pusti u rodnoj Strugi svirajući u sviralu po imenu kaval:
Тамо по срце в кавал да свирам,
С’нце да зајдвит, ја да умирам.
Jug je, sve u svemu, kao i kozmos u onom Martijalovu epigramu o Semproniju Tuki: pun dobra koliko i zla.