Refik Ličina je igrao Pintorović bega u predstavi “Hasanaginica” koju je na sceni Koncertne i bioskopske dvorane izvodilo novopazarsko amatersko pozorište. Glumci su, sve sami pazarski svijet, na svoju ruku, komedijski aspekt teksta predstave Ljubomira Simovića okrenuli na tragički. U gledalištu je bila cijela jedna smjena radnica Tekstilnog kombinata Raška. Refik Ličina pokušava da od kolijevke sa malim sinom odmakne Mihriju koja je Hasanaginica, no Mihrija se uživjela u ulogu i Refik je ne može ni mrdnuti. Priskače mu u pomoć drugi glumac, grmalj, pokušavaju da razdvoje majku od sina, a dvorana jeca od žalosti.
Nakon predstave, glumcu Ličini prilazi čovjek gledalac i kaže mu, mrk u licu, kako je velika njegova sreća što ga poznaje, jer bi ga inače prebio, zato što mu je rasplakao suprugu u gledalištu. Režiser predstave Zoran Panić nije se bunio što je glumačka družina okrenula predstavu u ono što za glumce povijest o ljubi age Hasan-age jeste. Taj režiser je Refika Ličinu “kupio” da mu igra u predstavi tako što mu je koji dan ranije, kad su se upoznali, posudio knjigu pjesama Kavafisa, koju Ličina nije ranije čitao. Sutradan je tražio da mu režiser knjigu proda. Poklanjam ti je, rekao mu je režiser Panić, ali da mi igraš bega Pintorovića. Zbog Kavafisa je Ličina mogao dobiti dobre batine.
Koju godinu kasnije Refik Ličina igra Hadžiju u “Bihorcima” Ćamila Sijarića. Dramatizaciju je načinio pjesnik i matematičar, prerano umrli Husko Džigal. Ličina prvi put čita “Bihorce” pripremajući se za svoju glumačku ulogu. Glumci na probama čitaju tekst kakav stoji u knjizi, ali kad počne igra pred publikom, prelaze na sandžački govor. Na premijeru je iz Sarajeva doputovao Ćamil Sijarić. Svi su oduševljeni, nakon predstave Sijarić sjedi sa glumcima u separeu hotela Vrbak. Hadžiji Ličini kaže iz milošte: “A ti, kopilane bihorski!” To se ne može napisati, to je trebalo čuti.
Refik Ličina je, kako da kažem, najkompletniji književnik Sandžaka: pjesnik, pripovjedač, prevodilac, glumac književnih likova, i još bibliotekar. Bibliotekar je bio u Novom Pazaru i u Švedskoj, u Lundu. U vrijeme kad je bio glumac u teatru, on je već bibliotekar i već je na Stražilovu dobio nagradu za najbolju prvu knjigu stihova na srpskohrvatskom jeziku, nazvanu Brankova nagrada. Za istu knjigu u rukopisu s udžbeničkim naslovom “Poznavanje prirode”, dobio je Goranovu nagradu za mlade pjesnike, koja uključuje da se nagrađenom pjesniku štampa knjiga za koju je nagrađen. Goran je Kovačić, a Branko je Radičević, familijarizacija pjesničkih imena još je neizliječena navada. Od tolikih Branka i tolikih Gorana izabere se po jedan. A nagradu Vasko Popa, ne zovu Vaskova nagrada. A mogli bi: Vasko je jako rijetko ime, a Branko i Goran znamo koliko su rijetka. Čudo da Nobelovu ne zovu Alfredova.
Idemo dalje. Ličina ima pjesma kojoj je naslov prvi stih A kiša lije, posvećena pazarskim drugovima Fićetu i Tikši (to su umjetnici Fikret Hajdinović i Tigrin Kačar):
A kiša lije,
za njom snijeg,
tragovi
u blatu
i suh kašalj,
gore,
na tabutu,
ćefin leprša
i glava mejta
zahodi za brijeg.
Nju pjeva uz gitaru pjesnik i pjevač Milojko Milićević. Jedno izvođenje, u Vojniću kraj Pazara, u sjećanje na preminulog Fićeta, može se naći na internetu.
Refiku Ličini je svako objavljivanje knjige bilo veliki garamet. Potpuno je zadovoljan samo izgledom triju knjiga: prvom, “Poznavanje prirode” izišlom u Zagrebu, onom dnevničkih zapisa “Listopadi” u Sarajevu, i trećom, knjigom priča, objavljenom na švedskom. Liričar Ličina je zahtjevan, a nije naporan, autor petnaestak knjiga stihova, proze i prevoda. Autor pjesme “Makedonija” spjevane u Švedskoj 1995:
Vardar voda, vreže dinja,
bivolice – ili bude? –
vonj tamjana i mekinja
i ko bodež, ezan studen.
Leblebije, biber, bare.
Pišti gnjilež iz obuće.
Uz plotove i duvare
zru čokoti-palikuće.
Plotovi i duvari makedonski uz koje se viju i zriju žuti čokoti prate Ličinu i po Švedskoj. U Sandžaku je, otkako znam za sebe, živ osjećaj nježnosti prema Makedoniji. To je zemlja u kojoj se zadržalo mnogo Sandžaklija na putu za Tursku, kad se “put bio zatvorio”, pa su iseljenici jedinu nadu imali u dobivanje makedonskog državljanstva, za koje su pak morali imati prijavljeno prebivalište u Makedoniji od najmanje dvije godine.
Oni su u pravilu kupovali kuće etničkih Turaka, koji su se u Tursku lako iseljavali, a da bi se Sandžaklije i sami mogli iseliti, bilo je neophodno da u makedonskoj prijavi boravka u rubriku nacionalnost, upišu turska. Većina takvih nikada nije stigla do Turske, ostali su u Makedoniji ili su se vratili u Sandžak. Za nježnost prema Makedoniji ne smije se preskočiti makedonska narodna pjesma, sviralo kaval i Radio Skopje. Tu priče o muci koje je sandžačkim muslimanima zadavao rad na uzgajanju duhana ili riže nisu kvarile već pojačavale žeđ za Makedonijom. Sve se ovo ima imati u vidu kad se čita Refikova pjesma “Makedonija”.
Doseljenička muka i pobrkanost u Švedskoj nije samo ljudska, Refo je i vidi i na bilju. Za nju je najbolji primjer pjesma “Kineski šipurak u košmaru”:
Kineski šipurak u košmaru
već drugi put cvate u istoj godini.
Izbrkao je godišnja doba,
domaju, mape, običaje,
i vehne u maju i usred zime
prekrasne svoje bokore širi
ko tkalja ćilim pri prodaji.
Mali šipurak, brama, ludak,
bez nova humusa, bez kapi vode,
buja u ritmu naših srca
uprkos genske nelagode,
volje Odina i glednih godina
i srama u stanu – hazarskom hramu
u Landskruni, na obali.
Svoje pjesme, sve koje smatra dobrima, izabrao je iz objavljenih knjiga i priredio sam u knjigu koju je naslovio oksimoronski “Prigodne prisile”. Knjigu je objavio Buybook, izdavač sarajevski (sa ispostavom i u Zagrebu) godine 2009. Knjiga od 107 stranica, uključujući impresum i Sadržaj. Te su pjesme takve da bih ih, da ima mjesta, najradije objavio sve u ovoj rubrici. Hvaliti ih neću, to se ne radi. Ni kuditi, to ne umijem, a nemam ni šta.
Sa Refikom se znam preko pedeset godina, cisterne popijenih kahvi, bilo je i ponešto haram pića, ali se međusobno hvalili nismo. Ne samo s njime, nego ni sa Rebronjom, ni sa Šarenkapićem, ni sa Dazdarevićem. Nisam kazao nikad nikome koliko sam bio zadivljen fudbalskom tehnikom ljevonogog igrača Ličine, kad smo se jednom u ljetni dan upustili u igru sa dječacima ispred nekadašnje kafane Fontana u Pazaru. Neka nisam kazao, dobri smo mi bez toga, i još ćemo biti.
Da, namjestilo se tako, nikad nisam gledao Refika na pozornici. Jer sam tada bio daleko, u drugim zemljama. Njega su gledali drugi, i hvalili su ga svi listom. Ja ga neću, nisam ga gledao, a slušao sam kako o njegovoj glumi Hadžije, ozaren u licu, priča Ćamil Sijarić. I još ovo, to ide u pazarska čuda: potkraj jednog avgustovskog dana nas pet-šest je hodalo glavnom pazarskom glavnom ulicom, a među tim šetačima dvojica su bila trojica: Ćamil Sijarić, Refik Ličina i bihorski Hadžija.