Na dvadesetak metara od kuće u Grabu, u kojoj ovo pišem, u djetinjstvu je bila kuća našeg rođaka Amira Gudževića. Amirova žena je bila Behdžida, rođena Fijuljanin, i nju su sva njena djeca zvala teta. E dugouzlazno za nominativ, dugosilazno za vokativ. Oni pak kojima je Behdžida bila tetka, zvali su je Behdžida. Behdžida je imala četiri kćeri i dva sina. Sinovi su bili blizanci, Mahit i Zahit. Sve osmoro iz te kuće bilo je više sirotinja no što nije. Sjećam se kad su, već momci, Zahit i Mahit vukli drljaču po zasijanoj njivi, jer nisu imali volova ni konja da u drljaču upregnu. To je bilo negdje pred odlazak njihov u vojsku.
Šezdesetih godina blizanci nisu služili ni u istoj jedinici, ni u isto vrijeme, kao kasnije. Mahit je otišao u Ajdovščinu, a Zahit, godinu dana po Mahitu, u Komižu. Riječ Komiža je sa Zahitova poziva za vojsku ušla u selo. Niko nije znao gdje je Komiža. Neko je rekao, neđe u Makedoniji, neko ju je smjestio u Sloveniju, a neko je rekao da je Komiža blizu Pirota, “tamo đe se izrađuju opanci piroćanci“.
Zahit je otišao u vojsku, i barem dvadeset dana nije od Zahita bilo ni java ni glasa. A onda je, jednoga dana među danima, pismo stiglo i poštar ga je dao meni. To je bilo u školskom dvorištu, sedam kilometara od kuće. Poštar je, da ne bi uvijek pješačio, znao ponekad svratiti u školu i dati pisma nama đacima, koji smo ionako pješačili. Bio je oktobar 1961, i već sam nekoliko pisama bio donio u selo.
Ono Zahitovo je imalo poštanski žig i na žigu je pisalo Komiža Vis. Čim sam stigao u selo, odnio sam pismo Zahitovoj kući. U tom času je u kući bila samo Behdžida. Ona je bila nepismena, i tražila je da joj pismo pročitam. Otvorio sam ga, ona je sjela na stolicu sa tri noge i rekla, hajde, kaži mi sve šta mi Zahit piše, ništa nemoj da mi sakriješ. Nisam ni znao kako se to nešto sakriva, a i da sam znao, ne bih sakrio ništa, jer je i mene blizanca zadojila Behdžida, majka blizanaca Mahita i Zahita. Bila mi je majka po mlijeku.
Počnem: “Dragi moji roditelji i ostali ukućani, evo nađoh malo vremena da vi se javim. Ovo đe ja služim to je usred mora na jedno ostrvo ime mu je Vis. Ovo nije ni blizu Pirota do Pirota je odavljen dalje no odavljen do Graba. Putovao sam šesnaest sahata od Beograda do Splita a u Split smo svi regruti uišli u lađu i lađa je išla četiri sahata dok je došla do ovoga ostrva Visa…”
Behdžida padne u plač: “E kuku mene, četiri sahata lađe! Ada udaviće mi se dijete, a đe nađoše da mi njega uzmu i odvedu mi ga u tu krmsku Komižu, što ga ne uzeše u Ludbreg ka Saliha, ili u Ičiće ka Džiba, ili u onu Hajdovščinu ka Mahita, no mi ga uzeše u tu nekaku Komižu, ime joj se zaboravilo!”
Kad sam i sam otišao u vojsku, poslije obuke nisam išao u prekomandu, ostao sam u Ljubljani. Jednoga dana, s jeseni 1979, pozvao me kapetan i kazao kako su u novoj klasi četvorica vojnika nepismena, te me odredio da ih naučim da čitaju i da pišu. Dvojica su bila Albanci, jedan s Kosova, drugi iz Makedonije, jedan je bio Srbin i iz nekog sela na Staroj planini, a jedan je bio Bosanac, negdje dalje od Travnika. Taj se zvao Džavid. Imao je samo majku, i majka je imala samo njega. Sva četvorica mojih učenika su odmah prionuli na brojeve i na slova, latinična i ćirilična. Trajalo je preko mjesec dana, nastava je bila česta, čini mi se svaki drugi dan, po jedan sat u slobodno vrijeme. I subotom. Onda me je jedne nedjelje u rano jutro Džavid zamolio da odemo u vojnički klub, da mi nešto pokaže. Popnemo se u potkrovlje, otključam klub, privučemo dvije stolice do stola, i kad sjednemo, on iz bluze izvuče list papira, presavijen na četvoro, i kaže da je na njemu uradio zadatak koji sam zadao prije neki dan. Zadatak je bio da napišu nekome pismo, da vidimo dokle smo stigli sa slovima i riječima.
Počnem: “Mila moja majko evo sjedoh da ti napišem pismo ti ćeš naći nekoga da ti ga pročita a ja sam naučio da pišem…” Izgovorim, pa pogledam Džavida, a on se lomi od plača. Jeca, rida momak od dvadeset godina! Polako, Džavide, de mi reci što plačeš. Evo što, kaže Džavid, ne mogu da vjerujem da je to što mi ti čitaš baš ono što sam htio da kažem majci, i da sam joj to napisao. To znači da će joj i naš rođak pročitati isto kao ti. Pa opet zajeca. Taj Džavidov plač radosti koju su mu načinila njegova slova neću nikad zaboraviti.
Prilika je da ovim dvama pismima dodam i jedno koje je vremenski nastalo između njih, a bilo je napisano na Siciliji i poslano u Njemačku. Pisala ga je nepismena žena nepismenom mužu gastarbajteru. To pismo, u tekstu pod naslovom “Poruke ‘odsječenih jezika'” nalazi se u knjizi Gesualda Bufalina La luce e il lutto (Svjetlost i žalost), i nosi datum 2.11.1973.
Pismo je na listu sa linijama koje smo u školi zvali “velikim”, sastavljeno je u 12 redova. Započinje srcem pogođenim strijelom i nastavlja se s četiri mala crteža u nizu: žena i djeca, vjerojatno. Dalje, crteži kao da se usmjeravaju na politička pitanja (simboli krstaškog štita i srpa i čekića) i odnose se na druge stvari koje su povezane sa svakodnevnom brigom o porodici. Na listu je ukupno pet srca, možda da svako označi jednog člana porodice, a pećina sa zvijezdom repaticom pred kraj mogla bi značiti: da se vidimo za Božić. Žena piše brojeve, a slova ne piše. Da bi se znakovi u slikama razumjeli treba poznavati odnose i međusobni jezik onih koji se dopisuju. A njih znaju samo njih dvoje: supruga i muž. Bufalino je o supružnicima saznao od seoskog apotekara, pa je o pismu napisao:
“Prije nekoliko godina – ne mnogo, važno je da se zna odmah – jedno nesvakidašnje dopisivanje dogodilo se između dvoje sicilijanskih supružnika, između njega koji je emigrirao radi posla u Njemačku, i nje koja je ostala u selu da brine o staroj svekrvi i maloj djeci. Oboje nepismeni i neradi da dijele svoje tajne s nekim vanjskim i možda pohlepnim pisarom (bilo da su to izrazi ljubavi ili vijesti o maloj kućnoj ekonomiji), dvoje supružnika posegnuli su za dogovorenim jezikom, sistemom slikovnih znakova u nizu, čije je značenje razumljivo primaocu.”
Onda je Bufalino pismo “preveo”: Mila moja ljubavi, tvoje misli iz daleka probadaju moje srce, i pružam ti ruke zajedno s naše troje djece. Mi smo zdravo i dobro, ja i dvoje starijih, a najmlađi je malo bolestan, ali nije ozbiljno. Na prethodno pismo koje sam ti poslala nisam dobila odgovor i patim zbog toga. Tvoja majka je bolesna i nalazi se u bolnici, ja je posjećujem. Ne brini, ne idem praznih ruku; ne idem ni sama, da ne izazivam zle jezike: prati me srednji sin, dok najstariji čuva najmlađeg. Naše malo imanje je poorano i zasijano. Dvojici ‘nadničara’ sam platila 150.000 lira. Održani su komunalni izbori. Glasala sam za Demokršćansku stranku, kako me je nagovorio župnik. Srp i Čekić su doživjeli težak poraz, kao da su umrli, u mrtvačkom sanduku. Ali bilo da pobijede jedni ili drugi, nama sirotinji je svejedno. Ništa se ne mijenja za nas siromašne: kopali smo juče, ima da kopamo i sutra. Ove godine su nam dosta rodile masline. Čovjek i dvoje djece koje sam unajmila, jedno da trese masline, drugo da ih skuplja sa zemlje, koštali su me 27.000 lira. Još 12.000 lira sam dala za uljaru. Dobili smo toliko ulja da napunimo jedan veliki i jedan mali ćup. Mogu dobiti sadašnju cijenu od 1.300 lira po litru. Daleka ljubavi, moje srce misli na tebe. Pogotovo sada, kad dolazi Božić, i kad bih voljela biti s tobom, srce uz srce. Šaljem ti veliki zagrljaj, od mene i troje naših mališana. Doviđenja, draga ljubavi, moje srce je tvoje i vjerna sam ti, spojena s tobom kao što su ova dva naša prstena.