Gudžević: Moni Ovadija

Oni koji vjeruju da se duše umrlih sele u tijela onih koji se rađaju, mogli bi reći da se duša čovjeka po imenu Giovanni Pico della Mirandola preselila u čovjeka po imenu Moni Ovadia. Pico della Mirandola je rođen 1463. godine u Mirandoli, na pedeset kilometara od Ferrare. U Ferrari je jedno vrijeme studirao. Moni Ovadia živi u Ferrari.  Pico della Mirandola, jedan od rodonačelnika književne vrste dostojanstvo čovjekovo, stariji je od Ovadije 483 godine. Sa dvadeset i tri godine je Pico della Mirandola sastavio, na latinskom, čuveni “Govor o dostojanstvu čovjekovu”, De hominis dignitate. Čovjeka je Bog stvorio ni nebeskim ni zemaljskim, ni smrtnim ni besmrtnim, pa mu je dao da ima ono šta hoće da ima i da bude ono što hoće da bude.

Taj Govor “manifest humanizma”, napisao je Eugenio Garin. Govor je bio predviđen kao uvod u veliku raspravu o 900 teza koju je namjeravao da pred crkvenim velikodostojnicima i papom održi u Rimu. Rasprava nikad nije održana, a Picov je uvod u raspravu postao uvod u njegovu tragediju. Papa ga je proglasio za heretika, zbog čega je bježao iz Italije pa bio hapšen i robijao po Francuskoj. Umro je sa samo 31 godinom života. Po dostupnim dokumentima može se smatrati da je otrovan u Firenci.

Moni Ovadia je primajući dušu i duh Pica della Mirandole nastavio vrstu dostojanstvo čovjekovo. To je načinio davno, ali se možda najjasnije vidi i čuje ove jeseni. Moni Ovadia je primjer za to da se dostojanstvo čovjekovo ne dobiva rađanjem, nego se izgrađuje postojanjem, kako je pokazivao i tražio Pico della Mirandola.

Moni Ovadia, pisac, scenograf, režiser, glumac, pjevač rođen je prije 77 godina u Plovdivu, u Bugarskoj. Rođen je u sefardskoj familiji, otac i majka Jevreji sefardi, oboje muzičari. Dok je bio još dijete, familija se preselila u Italiju. Ondje se školovao i svojim višestrukim umjetničkim darom i usavršavanjem načinio ime u koje nema sumnje.

Ove jeseni je Moni Ovadia stao na stranu palestinskog naroda kad je tzv. međunarodna zajednica zavela prešutni dekret da se politika i javnost u zapadnim zemljama imaju staviti na stranu Izraela. Moni Ovadia nije na palestinsku stranu stao nakon Hamasovih napada na Izrael 7. oktobra, ne, on je na palestinskoj strani odavno. On je u Italiji glas savjesti, glas ljudskog dostojanstva. U času kad je javno kazao da je za eskalaciju nasilja odgovornost na državi Izrael, to jest da su napadi Hamasa posljedica diskriminacije koju prema Palestincima vrši država Izrael, Ovadia je bio na funkciji direktora Gradskog teatra u Ferrari. Deset dana nakon svoje izjave više nije bio direktor teatra. Povukao se, jer nije htio da teatar trpi zbog direktora.

U reakcijama nakon toga događaja pokazala se velika bijeda talijanske kritičke hipokrizije. Na ovu se stranicu ne bi mogao smjestiti sav katalog toga beščašća. Bivši direktor je izabrao da bude bivši direktor, da ne bi izgubio ljudskost i dostojanstvo. A s njime kao direktorom, Teatro comunale di Ferrara za četiri godine je načinio velik napredak: povećao je broj predstava, povećao se broj gledalaca, materijalna situacija u teatru se popravila, sve je postalo bolje no što je bilo. Svejedno, većina u savjetu grada Ferrare se okrenula protiv Ovadije. U izjavama za novine i u forumima raznih televizija, Ovadia je ponavljao ono što govori više decenija: da Izrael nije demokratska zemlja, da je čista budalaština zvati Izrael demokratskom zemljom. Dodao je i da ni Italija nije demokratska zemlja, nego da je samo režim.

U razgovorima koji su uslijedili za razne listove, televizije i web forume, Ovadia je kao najodgovorniju državu za stalno nastavljanje zločina na Bliskom istoku prebacio na Sjedinjene Američke Države, zbog neprekinute i bezuslovne podrške Izraelu. Evropske države, inače američke satelite, optužio je za nečasnu i nekritičku poslušnost prema Americi u podršci Izraelu. Kazao je više puta da je oblast Gaze odavno logor postavljen u paklu. A na tvrdnje onih koji mu prigovaraju kako su sve zemlje oko Izraela nedemokratske, islamističke i terorističke, a kako je samo Izrael demokratska, odgovara da su tvrdnje o Izraelu kao demokratskoj državi samo tlapnje, i dodaje kako demokratska država ne kolonizira i ne okupira zemlje koje joj ne pripadaju, a Izrael to radi desetljećima, i tu “ljepotu” provodi već 56 godina u ozemlju na zapadnoj obali rijeke Jordana, a 75 godina u Gazi. Podsjeća kako je slogan cionista uvijek bio “zemlja bez naroda za narod bez zemlje”, iako je na toj zemlji narod već postojao. Samo je Adolf Hitler, kaže, vjerovao da su Jevreji drukčiji, iako su oni kao i drugi. Država Izrael je, međutim, stvorila, zapravo zavela takav nacionalizam da je on doveo do toga da Izrael ne zanimaju antisemiti već anticionisti. No on, kao Jevrejin, naglašava kako je iz svoga jevrejstva naučio da bude stalno na strani ugnjetenih, a nikad na strani ugnjetavača.

On nije očekivao da će napadi Hamasa biti kakvi su bili, ali, kaže, kad se razmisli i sve uzme u obzir, moralo se računati da će do toga doći. Sva strava se desila kao posljedica jedne okrutne i zločinačke politike više izraelskih vlada, a posebno ove posljednje, koja i koje nisu nikada htjele da na Palestince gledaju kao na ljudska bića. Potom, praksa da se svaka osoba koja pripada palestinskom narodu etiketira kao terorista jest primjer odvratnog rasizma. Pa se javno upitao, e šta sve nismo vidjeli da je činila izraelska vojska: rušenje palestinskih kuća, administrativna hapšenja čak i djece, lažna obećanja, potom sistematski prezir koje su vlada za vladom zavodile i provodile prema tim ljudima i mnogo još štošta drugo tim je ljudima onemogućilo slobodu kretanja i prisililo ih na tavorenje u ponižavanju. Na to dođe odvratna arogancija tih čelnika izraelskih koji besramno samouvjereno govore, kao da su vlasnici i robovlasnici samog palestinskog naroda, kako nikada neće biti palestinske države.

U velikom razgovoru koji je s njime vodio pisac i novinar Alessandro Di Battista, Ovadia se osvrnuo i na pokvarene i podle konformiste, kojima podlost i pokvarenost omogućava da se svrstavaju na stranu Izraela. A njih to ne košta ništa, a donosi im bodove za ulazak u mainstream salone. Svi govore: Izrael ima pravo da se brani. A nas nekoliko, kaže, iz manjine, pita se: a imaju li Palestinci pravo da žive, imaju li pravo da odlučuju kakvu će vlast imati, imaju li Palestinci pravo da vide kako im se djeca školuju? Ništa od toga. Kad je izraelska vojska tukla muslimane koji su išli na molitvu, možda je kakav marginalni list i objavio o tome 3-4 retka, ali takozvana međunarodna zajednica nije trošila na to riječi. U toj međunarodnoj zajednici nikome od ljudi na vlasti nije palo na pamet da kaže: “Alo, Izraelci, vi morate poštivati rezolucije Ujedinjenih nacija!” A tih rezolucija je bilo: 194, 242, 338. Probleme bi riješilo poštivanje tih rezolucija.

Ali izraelske vlade ne haju za rezolucije. Oblast na desnoj obali Jordana je zatvor pod vedrim nebom, a Gaza je zapečaćena kutija puna sardina. Izraelske vlade već dugo pričaju bajke kako su se povukle iz Gaze. Ali, kako su se to Izraelci povukli iz Gaze? Tako što su zapečatili granice, tako što su stavili pod kontrolu one na zemlji, one pod zemljom, granice na moru, prostor po kojem lete avioni, energiju, električnu struju i vodu! I to znači da su se povukli?! Ujedinjene nacije su još prije dvije godine proglasile Gazu teritorijem nemogućim za stanovanje. Zašto međunarodna zajednica nije rekla Izraelcima: potpisali ste sporazum u Oslu, zašto ga se ne pridržavate? Ništa od svega, mrtvo slovo na papiru. Pa kako onda može biti iznenađenje čak i takva eksplozija palestinskog beznađa? Palestinci ondje žive kao robovi, žive kao miševi. I takvo ponašanje i nečinjenje da se išta promijeni nabolje, zove se zapadna civilizacija, taj okrutni oblik barbarstva.

Moni Ovadia kazuje svome sugovorniku Di Battisti, na čiji je poziv ovo kazao, kako zna da će se zbog takvog razgovora na obojicu sručiti lavina optužbi i obojicu proglasiti za zlotvore samo zato što nastoje da ne izdaju mišljenje i što nastoje da se pitaju o onome u čemu žive i što ugrožava dostojanstvo čovjekovo. To je bilo 9. oktobra. Već deset dana kasnije Ovadia nije više bio direktor Gradskog teatra, povukao se. Podrška koju je za svoj istup dobio od mnogih, kroz režimske medije se minimizira i sada, mjesec i po dana kasnije.

Kad sam prije 16 godina, u proljeće 2007. u Trstu upoznao Monija Ovadiju, nisam mogao slutiti da će me ikad skoliti strepnja od toga da bi on, glasnogovornik ljudskog dostojanstva, mogao doći u opasnost da zbog svojih riječi nastrada od hulja ovoga svijeta. Nadam se da se duša onoga koji je otrovao Pica della Mirandolu nije preselila u nekog koji se kreće onuda kuda se kreće i Moni Ovadia.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu
Gudžević: Hugo Grotije
Gudžević: Tumači
Gudžević: Tri pisma
Gudžević: Grad blizanaca
Gudžević: Vehid i Zaim
Gudžević: Sova i mečka
Gudžević: Zlato na Rogozni
Gudžević: Riotinto i Rio Tinto
Gudžević: Bojan Bujić
Gudžević: Honduras Vučelić
Gudžević: Goran Simić
Gudžević: Atif Džafić
Gudžević: Vojo Stanić
Gudžević: Juan Rulfo u Grabu