Bez Japana, Sarajka Maja Vodopivec vjerovatno ne bi upoznala Dubravku Ugrešić. Iako se to poznanstvo nije desilo u Japanu, bez Japana se ono ne bi moglo desiti kako se desilo.
Kad je, aprila 2007, studentica postdiplomskih studija na Tokijskom univerzitetu za strane studije Maja Vodopivec prvi put ušla u kabinet profesora povijesti po imenu Minoru Iwasaki, prva stvar koju je vidjela na njegovu stolu bila je crna ruža, a prvo što je profesor i anarhistički simpatizer učinio bilo je da je iz police s knjigama izvadio knjigu Dubravke Ugrešić “Kultura laži”. To je bilo prvo izdanje, ono izišlo kod Arkzina u Zagrebu 1996. Onda je izvadio i japanski prevod knjige. Na koricama te knjige bile su fotografija sarajevskog Unisova nebodera u plamenu i srušenog partizanskog spomen-mosta preko Neretve. Japanski naslov knjige bio je “Balkan blues”, knjiga je bila objavljena deset godina ranije, a preveo ju je čovjek koji ju je pokazao studentici Vodopivec, i koga je vidjela prvi put, profesor Iwasaki. A “Kultura laži”, hrvatsko izdanje, bila je prva knjiga Dubravke Ugrešić koju je Maja Vodopivec pročitala. U Japanu, uručenu iz ruke povjesničara mišljenja Iwasakija.
Maja Vodopivec je tada za Dubravku Ugrešić bila samo čula, ali nije ništa njenoga čitala, te ju je iznenadilo postojanje njene knjige u zemlji gdje je došla da nastavi svoje studije. Saznala je da je japanski prevod imao dva izdanja, prvo 20. septembra 1997, a drugo 25. februara 1998. Japanski izdavači stavljaju i datum objavljivanja knjige. A od japanskog prevodioca Iwasakija saznala je i da autorica Ugrešić živi u Amsterdamu. Tako je stvarni prevodilac povezao stvarnu studenticu sa dalekom autoricom, koja je za stvarnu studenticu bila više apstraktna nego konkretna.
Kad je otvorila japansku knjigu, studentica Vodopivec našla je kratak predgovor daleke autorice za japanske čitaoce, napisan 10. juna 1997. u Amsterdamu. Tu stoji kako je autorica bila zbunjena kad joj je Iwasaki, za zajedničke večere u Amsterdamu, zatražio da napiše nešto kao predgovor. Jer joj je nelagodno da piše predgovor za čitaoce na Dalekom istoku, a ona je do tada najdalje na istoku bila u Buhari, u Uzbekistanu, te da ju je sram i reći da sve što o Japanu zna jeste Hirošima, Nagasaki, Kurosawa, Mishima, kabuki, Kawabata, Kenzaburo Oe, Kobe, sushi, kimono, tatami, harakiri, mikado, i kako je Japan – zemlja koja nikada ne spava i u kojoj se stalno radi. Pa nastavlja da će se japanski čitalac na taj njen katalog stereotipa nasmijati i slegnuti ramenima. Pa je napisala da stvar čini još složenijom to što ni japanski čitaoci ne znaju mnogo o autoričinoj domovini, bivšoj Jugoslaviji. Pa je, malo tješeći sebe i čitaoca, zaključila kako nije ni potrebno nešto znati unaprijed da bi se knjiga, kakva je ova njezina, mogla čitati. Jer je knjiga iz roda književnog eseja.
Uostalom, zaključila je, književnost ne pripada nijednoj naciji, te o tome možda i nema potrebe da se razmišlja. Autori rijetko kad smatraju da njihovim knjigama treba dodatnog objašnjenja. Jer, kaže, piše kako bi razumjela svijet oko sebe. I to je bio razlog da napiše knjigu “Kultura laži”. Pa nastavlja: “Pisanjem sam htjela da razumijem svijet oko sebe i ono što se dešava, to jest ono što se desilo. A što se desilo jest da je cijela jedna zemlja izbrisana sa geografskih karata, i to je vrlo rijedak slučaj u jednom normalnom životu. Nove nacije su izrasle na mjestu te izbrisane zemlje i isti ljudi su počeli govoriti drugačije i misliti drugačije. Zaboravili su sve što su ikada rekli ili mislili. Počeli su da mrze jedni druge i da se međusobno ubijaju. Susjedi su ubijali susjede, prijatelji prijatelje, i braća braću. Zemlja kojoj sam nekada pripadala postala je nešto kao mitska Atlantida, potonula u moru.
Sa druge strane, zemlja u kojoj sad živim u egzilu, Nizozemska, jest zemlja ispod nivoa mora, ali njeni stanovnici imaju svaki po neki imaginarni prst, koji uvijek mogu ubaciti u možebitnu pukotinu, da zadrže vodu kad krene u pukotinu. Ljudi su ovdje svjesni da su uložili mnogo kako bi od mora uzeli malo zemlje. A isto su tako svjesni da more svakog trenutka može uzeti ono što je njegovo. Zato oni stalno guraju taj svoj imaginarni prst u imaginarne pukotine kako bi spriječili kolaps. No, eseji u ovoj mojoj knjizi bave se kulturom sa dijametralno suprotnim procesom. Ta suprotna kultura je vodila premalo računa o činjenici da može udaviti na tisuće ljudi. Pišem ovaj kratki tekst za japanske čitaoce ne u zemlji u kojoj sam se rodila i u kojoj sam živjela četrdeset i pet godina, već u Amsterdamu. To gdje se sada nalazim posljedica je onoga o čemu pišem u ovoj knjizi. Na kraju, prije nego što čitaoci otvore prve stranice ove knjige, želim izraziti zahvalnost profesoru Iwasakiju što je načinio japansku verziju ove knjige. Pisci pišu knjige. Ali oni koji ih povezuju sa svijetom jesu oni koji ih prevode.”
Minoru Iwasaki je politički povjesničar, filozof, hegelovac, i revnosni istraživač japanske revizije povijesti koja je u Japanu uzela maha sa krajem hladnog rata. On je knjigu Dubravke Ugrešić vidio kao dragocjeno štivo za svoja istraživanja pošasti povijesnog revizionizma u Japanu, onoga oblaka magle i tmuše kojom revizionisti obavijaju zemlju i tako obavijenoj joj poručuju da nije bilo kako je bilo, nego će biti da je bilo onako kako su oni smislili da je bilo.
Biografi Dubravke Ugrešić neka utvrde kad je Iwasaki sreo Dubravku Ugrešić. Meni se čini da se to desilo u Berlinu sredinom devedesetih. Njena knjiga “Kultura laži” je tada bila objavljena na njemačkom (inače je najprije bila objavljena na holandskom) i Iwasaki ju je preveo s njemačkoga. Iz Dubravkina predgovora japanskom izdanju vidi se da su se ona i prevodilac bili sreli i u Amsterdamu. Poslije izlaska knjige, izgleda da se nisu vidjeli sve do 2018, kada je Iwasaki bio pozvan u Leiden na konferenciju povodom 50. godišnjice studentskog pokreta. Maja Vodopivec je tada već pet godina bila u Holandiji i bila je organizatorica te konferencije. Dvije godine ranije je upoznala Dubravku Ugrešić i redovno se s njom viđala. Iwasakiju (koji je u međuvremenu bio i mentor Majina doktorata) Maja je priredila iznenađenje: u Amsterdamu je upriličila susret Dubravke Ugrešić i njenog japanskog prevodioca, onoga koji joj je dao da prvi put pročita “Kulturu laži”. Slika autorice i prevodioca uz ovaj tekst načinjena je tada, krajem avgusta, u restoranu Muzeja Van Gogh. Na drugoj fotografiji, načinjenoj istoga dana, vide se Dubravka, Maja, Iwasaki i japanska profesorica Rin Odawara, koja na tokijskom Univerzitetu za strane studije predaje, između ostaloga, povijest Italije i Pitanje juga Italije.
Minoru Iwasaki je redovan suradnik japanskog velikog dnevnog lista Asahi Shimbun. Kad se jedne godine među godinama ime Dubravke Ugrešić pojavilo među kandidatima za Nobelovu nagradu, Iwasaki je od svoga lista dobio zaduženje da u danima objavljivanja imena dobitnika bude “u pripravnosti” i “odmah dostupan”. On je to i bio, ne samo te godine, već i narednih, i pripravan i dostupan, svakog oktobra, barem deset godina uzastopno. Spreman da na nadežnu vijest o Nobelovoj nagradi autorici knjige koju je preveo napiše tekst i da načini razgovor s njom ekskluzivno za Asahi Shimbun. Prvi put kad nije bio u toj pripravnosti, bilo je prošle jeseni. Jer je njegova autorica knjige eseja o podlosti i hipokriziji nacionalističkih ortodoksija preminula 17. marta 2023. A Nobelova nagrada se ne dodjeljuje djelima autora, već autorima djela.