Barem ove dvije godine u mjesecu julu svašta mi je u Grabu prolazilo kroz glavu: te ne umijem da gledam dobro, te nisu mi oči što su bile, te su mi se možda odviknule od rojeva, te ovo te ono. Jer nekada, u ovome istom Grabu, ne samo u djetinjstvu, kad me niko nije molio da gledam ima li pčele koja se iz košnice pustila i preselila na drvo, viđao sam ih i kad se nisam trudio da ih vidim. Prosto tako, ideš i čuješ iznad sebe znani zuj, pogledaš, a roj se oklembesio sa grane, nekad kao grozd, nekad kao ogromna brada. Onda zovneš nekoga starijega, on dođe sa trmkom pletarom, malo namazanom iznutra medom, stavi je ispod roja i dok on ili ona nešto mrmlja, grozd ili brada se preseli u košnicu. Moja majka je znala kako da sa drveta pokupi pčelu, govorila joj je, kao da se moli: “Kupi roj, blaga, kupirojblaga!”
Ali blaga u pčelarnicima mojih rođaka u Grabu više ne kupi roja. Dvoje od njih troje su na ovoj slici, Idriz i Ferida. Treći je Edin, pčelarnici su im udaljeni ni trista metara jedan od drugoga. Moji rođaci pčelari žive u Novom Pazaru, u pravilu izlaze u selo petkom, u dan ili dva oposle oko pčela, pa se vrate u grad. Grab je selo svedeno na jednu kuću s troje stanovnika, a košnica sad ima više nego kad je stanovnika bilo dvije stotine. Da ne bude zabune, troje stalnih stanovnika sela nisu pčelari, pčelari ne žive u selu. A rođaci pčelari su me zamolili, budući da sam cijeli mjesec juli u Grabu, da dvaput dnevno pogledam u krošnje voćki u pčelinjaku i oko njega.
To meni nije nikakav napor, blizu kuće mi je, a u djetinjstvo me vraća uzbuđenje da ću vidjeti staru pčelu kako je prepustila stan novoj, pa se, dok se ne skući, zakrpila za neku granu. Te evo, da ponovim, treću godinu kako u julu mjesecu nadzirem barem dvaput dnevno da li se koja pčela pustila. Gledam, gvirim, zurim, i svi ti glagoli, blenem u krošnje okolnih šljiva, jabuka i bagremova, i drugog drveća, prijepodne i u kasno popodne. Postupak bi bio ovaj: pčela se pustila, zovem Idriza ili Edina, obaviješteni sjeda u auto i što prije stiže da pčelu udomi. Ali, evo već treću godinu nikakve od mene blagovijesti.
Hodio sam, ophodio, pohodio, ni na jedan roj nisam naišao. Svašta mi se, kažem, počelo i nastavilo rojiti po glavi. Jer sam, kako da kažem, rastao i među rojevima pčela. Iako moja kuća nije bila baš pčelarska, nije bilo ljeta da barem desetak puta ne bih vidio kako roj visi sa grane ili kako viri iz šuplje bukve ili trešnje.
Djetinjstvo mi je obilježila jedna nezaboravna zgoda sa pčelom, priča se i danas. Savo Pavićević prodao Iljazu Nuhoviću pčelu koja je živjela u šupljem deblu trešnje u Savovoj livadi. Trešnja je imala šupljinu oko pola metra ukrug, a četiri metra uvis. U času kad Savo prodaje pčelu, ni on ni Iljaz ne znaju u kakvoj stambenoj zgradi pčela živi. To će otkriti Iljaz kad dođe da pčelu uzme. A imao je šta naći: pčelinja zajednica nije napuštala prostranu duplju, u njoj se razmnožavala, saće je raslo i slagalo se na spratove i katove. Duplja je bila puna meda, Iljaz je morao trešnju oboriti motornom pilom, i to je počeo od korijena. Kad je deblo palo, potekao je iz njega potok meda. Pričalo se da je iz trešnje izvadio tovar i po meda. Ostala je riječ da Iljazu u med nije upala sjekira nego motorna pila.
Idriz Gudžević i njegova supruga Ferida, djevojački Zahović, prije četiri godine pokupili su sedam i po tovara meda. Isto i Smajo. Činilo se da je Grab toga ljeta imao više meda nego mlijeka. Ferida i Idriz tada su imali 45 košnica đerzonki, brižljivo opremljenih, brižljivo čišćenih. Pčele iz njihova pčelinjaka su zujale kao u djetinjstvu, kao one vuvuzele u Južnoj Africi što su zujale na stadionima.
Ali se već sljedeće godine taj napredak zaustavio. Idriz je mislio, pčela je to, mora malo i ona predahnuti. Predah je bio čudnovat, svega tri su se pustile. Ista stvar je bila i kod Smaja, kod njegovih pčela je i počelo. Smaju je stvar bila sumnjiva, pa se požalio veterinarskoj inspekciji u Pazaru. Tamo mu je rečeno da pogleda kakva je boja pčelinjih larvi, i ako bude sivkasta ili tamnosmeđa, da odsječe po uzorak i donese. Tako je učinio, uzorke je poslao u Kraljevo, odande je javljeno da su pčelinje larve zaražene američkom kugom.
Stvar je ponovio i Idriz. Kuga i u njegovim košnicama. Ta kuga ne pogađa odraslu pčelu, pogađa samo pčelinju larvu i ubija je. Uzročnik je bakterija nazvana Paenibacillus larvae, a zarazna je samo kao spora. Ona u pčelinjem leglu ubija podmladak, te sprečava nastavak života zajednici. Košnice zahvaćene američkom kugom ne razmnožavaju se, samo se zdrave pčele množe i puštaju. Američka kuga je, kažu na Goliju došla iz Šumadije u nekoj kupljenoj košnici sa rojem. Odraslim pčelama kuga ne čini ništa, ako se ne računa okrutna posljedica da im ne da da se razmnožavaju, to jest da se puštaju.
One tri Idrizove pčele što su se pustile, dakle, bile su zdrave. No su bile i posljednje. Onda su uslijedile mjere. Spaljivanje zaraženih košnica. Košnice prazne, pčele odumrle, jer se nisu razmnožavale. Pčela živi četrdesetak dana, ako se ne množi, ako se ne pušta, umire. Prošle godine je Idriz, u prisustvu veterinarskog inspektora, načinio lomaču od dvadeset košnica u koje se ukotio bacil kuge nazvane američkom. Gledao sam s prozora svoje sobe kako plamen ždere skupe košnice i ramove.
Za koji dan će uslijediti nova lomača, za trinaest Idrizovih i Feridinih košnica. Prije neki dan sam vidio te košnice, složene jednu na drugu, obojene u plavo, u žuto, u crveno. Sve su košnice đerzonke, one sa pokretnim okvirima za med, izum genijalnog Poljaka s njemačkom školom Jana Dzierżona, koji ju je smislio tako da se pčelinja zajednica ne mora ubijati da bi se iz nje uzeo med. Sad još trinaest njegovih izuma u mom rodnom selu čeka na dolazak inspektora iz Pazara, pa da se pod njima potpali lomača i načini zapisnik.
Isto čeka i Edinove košnice. Njegov otac, gore spomenuti Smajo, posvećen i posve zdrav pčelar, umro je prije dvije godine od virusa corona, za sedam dana bolovanja. Njegove pčele se gase sporije, ali im spasa nema. Vakcina ne postoji, svijetu prijeti nestanak pčele, onoga stvorenja koje je Aristotel nazvao zoon politikon, a Plinije državotvornim bićem naviknutim na skupštinu i savjet. Ministarstvo Srbije za poljoprivredu nadoknađuje pčelarima štetu, ali je postupak za dobivanje naknade sve zahtjevniji kako se kuga širi.
Često ovih dana pomislim na onoga kosookog graničnog policajca sa aerodroma u San Franciscu, koji mi je jula 2007. zatražio da mu objasnim kako to da mi u zahtjevu za američku vizu stoji rodno mjesto Grab, a u pasošu stoji Muhovo. Objasnio sam mu da je Grab izgubio status naseljenog mjesta i prispojen je većem selu, na šta je on rekao: “Mister Gudzevic, I am very sorry to hear that your place of birt lost its settlement status!” Iako kažu da pčelinja američka kuga nije došla iza Amerike, htio bih mu se požaliti da Grab može izgubiti i status naseljenog mjesta za pčele, i to ne zbog razularenih činovnika u opštini koji mjestima mijenjaju imena i ne misle na posljedice, već zbog američke kuge.
Američka kuga u golijskim i podgolijskim selima podsjeća me na epidemiju velikog kašlja u istom kraju prije ravno 70 godina. Ona je u nekoliko mjeseci odnijela preko devedesetoro djece, odrasle nije pogađala. I ljudi su je nazvali kuga. Riječ u ovom kraju ima dugouzlazni akcenat na prvom slogu, kúga. Tako i ovu kugu naglašavaju moji rođaci, čije je pčele ona pogodila. Kuga pedesetih godina odnijela je i moga brata jednojajčanog blizanca. Ja sam pretekao, a bolovao sam dugo, zbog toga sam prohodao i progovorio sa kašnjenjem, sa skoro tri godine. Dobro, imam dosta svjedoka za to da sam oba zaostatka debelo nadoknadio, a oni koji me znaju bolje mogu potvrditi da za štetu naknadu dobio nisam.