Tri neobjavljena rukopisa pod zajedničkim naslovom “Sećanja” Muhameda Mula Musića od oko 150 stranica svakako pripadaju zatvorskoj književnosti. Drugi od njih je i naslovljen “Zatvori”, njemu prethodi “Levo i desno, a u sredini Lim”, a treći je “Dachau”. Tematski Musićeva “Sećanja” jesu zatvorska književna vrsta, u njima se nalazi ono što su teoretičari utvrdili da u nju ulazi: usamljenost, iznurivanje glađu i žeđu, žudnja za slobodom, cenzura, mučenja.
Muhamed Musić ne ide u sve podrobnosti zatvorske poniženosti niti u kriminalne devijantnosti stražara i zatvorenika. On nije opširan poput Hansa Pallade, jezgrovit je i stalno je u službi ideje za koju robija. Dok se čitaju Musićeva zatvorska sjećanja, pred oči izlazi Silvio Pellico i njegova knjiga “Moji zatvori” (Le mie prigioni). Pellico (akcenat na e) u 99 poglavlja opisuje svoja tamnovanja. Poglavlja su kratka, ali je u njih stalo deset godina. Musić nije mogao, zbog gubitka vida, da svoja tamnovanja uobliči u izrađeniju književnu cjelinu. On je naš Pellico, ili, neka bude dopušteno da se izrazimo dantološki, Pellico per contrappasso.
Pellico je robijao kao talijanski patriota u tamnicama Austrije, a Musić je robijao kao jugoslavenski patriota u tamnicama fašističke Italije. Austrijske tamnice su Pellica držale osam godina, a talijanske robijašnice su Musića zatvarale godinu i po. Pellico je najduže bio zatočen u zloglasnoj tvrđavi Špilberk iznad Brna, a Musić je najduže bio u tamnici u Sulmoni, u pokrajini Abruzzo. (U onoj Sulmoni, koju je Ovidije opjevao kao svoju domaju, Sulmo mihi patria est…) Prije Špilberka Pellico je bio u zatvorima u Milanu i Veneciji, a Musić je prije Sulmone bio zatočen u Bijelom Polju, u Beranama, u Podgorici, u Cetinju, Kotoru, Rijeci, Kopru, Trstu, Veneciji, Anconi i Pescari. Pellico je najprije osuđen na smrt, pa mu je kazna preinačena na 15 godina zatvora, a Musić je smrtnu kaznu izbjegao slučajno (jer je fašistički sudija u pravilu donosio jednu smrtnu kaznu po danu suđenja, a ta je zapala čovjeka prije suđenja Musiću) te je dobio 24 godine.
Pellico je u zatvor otišao kao ateista, a iz njega izašao kao katolički vjernik, dok je Musić otišao kao komunista i vratio se kao komunista. Pellico se nakon robije vratio kući, a Musić je iz talijanskih zatvora prebačen u još gori, u njemački konclogor. Saslušanja, torture, mučenje glađu i žeđu ono je što su u tamnicama prejako i premnogo osjetili i Pellico i Musić. Pellicova knjiga je i danas slavna u svijetu, za nju je već nakon izlaska političar i pisac Cesare Balbo (neki kažu i austrijski ministar Metternich) rekao da je nanijela više štete Austriji nego poraz u ratu. Musićevi spisi su neobjavljeni, a kakva su vremena, moglo bi se desiti da ga potomci onih koji su ga zarobili i predali okupatorima proglase za otpadnika od vjere koji je dobio šta je zaslužio.
Partizana i komunistu Muhameda Musića zvanog Mule zarobila je Muslimanska fašistička organizacija (MFO) i predala ga talijanskim okupatorskim vlastima u Bijelom Polju. O prilikama u Limskoj dolini i o podrobnostima skrivanja, izdajstva prijatelja i o ljudskom oportunizmu i moralnoj srozanosti u nevoljama i zlom vremenu ostavio je svjedočanstvo u spisu “Levo i desno, a u sredini Lim”. Potresni susreti s majkom i rodbinom koja ga posjećuje u zatvoru ispričani su kroz kratke razgovore. Zatočenika su vlasti i stražari saslušavali i batinali puna tri mjeseca, sve do odluke da ga pošalju dalje. Taj spis se završava ovako: “Ubacuju nas u kamion prekriven ciradom. Svi smo vezani jednim lancem. Među nama dve sestre Delević, drug Hajduković i vezani italijanski vojnik, za koga smo čuli da je kasnije streljan. Ostade iza nas zatvor u Bijelom Polju, ostadoše drugovi i drugarice. I ko zna ko će koga, gde i kako, ako uopšte, sresti.”
Dalje je poslan u Berane. Na kamionu pod ceradom zarobljenici su na klupama vezani jedan za drugoga više puta spominjanim jednim lancem a jednim drugim su vezani svi zajedno. U Beranama sreće ljude koje poznaje, zatvorenici i oni. Dijalozi uvijek kratki, bez zapitkivanja. Tjeraju ga da čisti ulicu ispred zatvora. Nakon nekog vremena prebacuju ga u Podgoricu, u zloglasnu tamnicu Jusovaču. Tu se, usred mjeseca maja, sjeti da mu nije bilo dopušteno da se okupa još od kraja januara kad je uhapšen.
Sve gdje je ubačen, Mulu Musiću bilo je zatvor: od Nikoljca u Bijelom Polju pa do juna 1945. Zatvor mu je i svaki kamion kojim ga prebacuju, i brod od Kotora za Rijeku, i voz od Rijeke za Kopar, i onaj od Venecije za Rimini, sve je tamnica, dok ga voze vezan je, lanci zategnuti, često preko lisica. Dirljiv je njegov zapis o Kopru. Poslije rata je, ljetujući u Strinjanu više puta išao da nađe gdje je bio zatvor u kojem je bio zatočen. Nije ga našao, jer je na njegovu mjestu podignuta škola. Pita se, zašto ga Kopar stalno privlači, zašto mu se čini da ima nešto svoga u njemu. I odgovara: možda zato što smo u isto vreme bili u tuđim rukama: Kopar zarobljenik, kao i ja.
U Trstu se s prizorima zatvorske bijede miješaju i nezaboravno duhoviti ispadi. Starac Obrad, koji se ne odvaja od svoga gubera punog vašaka viče na sav glas “živio Mussolini, evviva il Duce!” Zatočenici ga preneraženo gledaju, a on svoje kliktanje obrazlaže: “Šta može Mussolini, to ni bog ne može: osudio me na 105 godina robije, zamislite još koliko moram da živim, sad imam tek nešto preko sedamdeset!”
Venecija. Stari Obrad iz policijskog čamca baca svoj više puta spominjani guber u vodu. Stražar čakljom izvuče guber, a Obrad kazuje: “Evo ti ga, tetka, na poklon, ja ti ga više neću!… Ti meni sto pet godina, tetka, a ja tebi guber na poklon.” Tetka je u rečenici Mussolini, fašistička Italija, Venecija, sve je to za Obrada tetka.
U Veneciji će Muhamed Musić biti smješten u ćeliju samicu, po prvi put nakon one u Bijelom Polju. Tu će mu neki zatvorenik razbojnik “škopin” za lire koje je još imao prodati kotlet mesa. To će mu biti prvo meso u ustima nakon godinu dana, kad je sa svojim drugovima partizanima jeo meso mazge poginule tokom borbi za oslobođenje grada.
Sljedeća tamnica je Ancona. Tu je strogoća nešto manja, tu se čuje kako more udara u zidove zatvora, tamnice su dvadeset i pet stepenika ispod površine mora. Robijaši između vapaja za vodom pjevaju “Bandiera rossa”. Sljedeći transport je za Rimini. Prije transporta se zatvorenici vežu u lance. Lanci su uvijek znak da predstoji putovanje. U Riminiju nema mjesta, pa se transport nastavlja za Pescaru. U Pescari šestoricu smještaju u jednu prostoriju. Musić bilježi: “Šest zatvorenika – pet stotina godina zatvora”.
Na kraju, družina zarobljenih jugoslavenskih partizana i komunista dospijeva u Sulmonu. Ondje, nešto zbog naviknutosti na zatočeništvo, nešto zbog slabljenja fašizma, zatvor biva nešto blaži. Zarobljenici mogu čitati novine, jedva da ponešto razumiju, ali vijesti pokazuju da su izgledi za okončanje zarobljeništva sve jači. Septembar 1943. slavi se kapitulacija Italije. Dalmatinski zatočenici prednjače u pokušajima da se domognu oružja i oslobode iz zatvora. Još jedna od apsurdnih ratnih situacija nastaje kad Mule Musić i Mario Ferić pregovaraju sa stražarima, a ovi sada u njima dvojici vide pobjednike. Pokušaj da se pridobiju Britanci, čiji su zatvorenici privremeno oslobođeni, propao je, obrazloženje kako je među Jugoslavenima previše komunista. Strah da će zatvor pasti u ruke njemačkim vojnicima pokazao se opravdan. Zalihe hrane su bivale sve manje, mjesec dana gladovanja, te “8. ili 10. oktobra” Nijemci napadaju logor i zauzimaju ga. Pao je i engleski logor. Nijemci izvode sve zatvorenike, nevezane, tuku ih, Talijani nas nisu tukli nikada, kaže Musić. Vode ih na željezničku stanicu. Kuda, pitaju se svi. Danas znamo kuda. U Dachau.
Ovdje prestaje sličnost Musićevih i Pellicovih zatvoreničkih zapisa. Zbog vrste zatočeništva. O tome svjedoči treći Musićev spis “Dachau”.