Sanjam kako sjedim za stolom na vrhu jednoga grada, čini mi se Ulcinj, nema biti koji drugi, jer odozgo prepoznajem mjesto. Ne sjedim sam, sa mnom je Ekrem Zejnilović, moj sobni drug iz studentskog doma Ivo Lola Ribar. Ekrem je, priča mi, kao inženjer elektrotehnike gradio reflektore na stadionu u Donjecku. Ekrem pije pivo, sunce grije kao u djetinjstvu, sjedimo u hladu koji nam do pola stola daje zgrada, a od pola nam ga daje pokrov od vinove loze na brajdi nad nama. Dolazi Almira Suljević, urednica u Kulturnom centru u Novom Pazaru. Otkud ti ovdje, Almira? Došla iz Štoja, ondje su mi roditelji.
Ekrem pita od kojih je Suljovića Almira, ona mu kazuje, on spominje svoje Rasovo, ona Bijelo Polje. Uto nailaze nekadašnji fudbaleri, trojica su Tuzlaci, jedan Beograđanin. Trojica su Nihad Mujezinović, Dževad Šećerbegović i Mersed Kovačević, a onaj jedan je Bogdan Turudija. Sjedaju Tuzlaci, sjeda Turudija, sunce sve jače prži. Vidi Mujezinovića, kaže Zejnilović, e Mujezinoviću, jesi li ti igrao onu utakmicu, onu prije ravno pedeset godina, kad je Hatunić slomio nogu Raciću, ovaj Sinan i ja smo zajedno gledali kad je Racić uklizao Hatuniću, to je bilo na centru, i čuli smo kad je noga pukla, a mogu ti reći i da smo s južne tribine vidjeli kako se bijeli cjevanica Racićeva, a on je ležao na centru igrališta.
E vidi, kaže Mujezinović, zamalo sam igrao, jer sam se zagrijavao da uđem umjesto Hatunića čim se to desilo, a onda je ispalo tako da sam morao otpratiti Hatunića u svlačionicu, jer su ga navijači Partizana gađali kuhanim klipovima kukuruza, bili bi ga linčovali; dok sam ga ja pratio, umjesto mene je ušao Hadžić, pa je on igrao, a ja se vratio na klupu. Prolaze trojica ljudi, jedan na spomen Hatunića kaže, taj je bio kostolomac, najgrublji igrač Jugoslavije, Tuzlaci se usprotive odlučno, nipošto nije bio takav, bio je pravi igrač, oštar da, ali grubijan nije bio. Taj lom noge Raciću je bio totalno nesretan slučaj, Racić je uklizao Hatuniću, mi smo Hatunića zvali Musa.
Nakon godine dana Musa je prešaonigdje drugdje nego u Partizan, ondje je postao i standardan reprezentativac. Odlaze ona trojica, odlaze, neko za njih veli da su to muzičari iz Dalmacije. A gdje je danas Fuad Milahasanović, pita Ekrem. Kako gdje je, eno ti ga ondje dolje, vidiš onoga s kapom što pije, to je on. E on je dao gol Partizanu kad je Raciću slomljena noga. Jeste, jašta je; Lȉca, mi ga zovemo Lica, bio je igrač samo takav, a pogledaj ga, bi li sad i pomislio da je bio onakav igrač. Poslije onuda prolaze drugi igrači, prođe Živaljević, pa Radojko Avramović, prođe Krlja Radović, kakav je ovo san od sna, cijela se nekadašnja liga Jugoslavije vrzma na vrhu toga grada koji bi morao biti Ulcinj, nema koji drugi ovakav nego Ulcinj.
Pitam Turudiju da li je igrao utakmicu protiv Hajduka 11. jula 1976. Pitam ga, jer je ja nisam gledao, bio sam u Ljubljani, na Partizanovoj protiv Olimpije. Nisam igrao, kaže Turudija, bio sam u vojsci. Ali je OFK bio u toj utakmici bolji od Hajduka, malo je falilo da Hajduk ode poražen. Pa nastavi Turudija kako je OFK Beograd upisivao poraz od Slobode u Tuzli u pravilu već kod današnje benzinske pumpe Zmaj, na izlasku iz Beograda. Tu smo se već pozdravljali s bodovima, pa nismo baš radosno izgovarali riječ Tuzla.
Tu se za riječ javi Almira. Kaže kako joj je jako žao što nije dovela oca da vidi ove nekadašnje igrače. Ekrem joj kaže, pa dovedi ga sad dok su još tu. Ne mogu, nije Štoj toliko blizu. E što Štoj ne štoji bliže no što štoji Štoj? Štoj štoji odavde pet kilometara, to je poluostrvo na Adi Bojani. Malo potom Almira se diže i ode za svoj Štoj, a Ekrem ode u svoje Sutomore. A nas pet osta u spokojnom nespokoju.
Onda kaže Šećerbegović, e mogli bismo malo odmoriti prije nego večeras odemo u Dom kulture. Mogli bismo, rekne i Turudija, pa za njim i Mujezinović i Kovačević. Onda neko dobaci, a što da idete pješice po ovoj vrućini, morali biste najprije uzbrdo, pa onda nizbrdo? Može vas naš vozač odvesti dolje. Evo sad će vas ondje uzeti naše vozilo, ono je na struju, ništa benzin, ništa dizel. Naši ga gosti zovu papamobil. Hajde da idemo papamobilom kaže trio Slobode i desno krilo romantičara s Karaburme. Tu se jave Mujezinović i Turudija: pa nas je papamobil i jutros doveo do ove Venezije, najprije dosta uzbrdo, pa onda malo nizbrdo.
Dignemo se sa stolica i krenemo. Momak koji će nas voziti pokaže nam na papamobil, i mi se ukrcamo. Do vozača sjedne Turudija, iza njega Mujezinović i Kovačević, a ja se smjestim na treću klupu, okrenutu leđima prema drugoj. Prije nego krenemo, aklamacijom proglasimo Bogdana Turudiju za novog papu. Iz palate Venezia dignu se gusta povjesma bijelog dima. Napokon da imamo svoga papu, rođenog u Loznici, a loptao se u Beogradu i Belgiji. Šećerbegović ne sjedne, nego krene trčati uzbrdo za papamobilom. Trči kao nekad, trči uzbrdo kao nizbrdo, vihor ružu niz polje tjeraše, pa nas stigne Šećer.
Novi papa Turudija nas blagoslovi i proglasi Šećerbegovića i Mujezinovića za kardinale, Kovačevića za nadbiskupa ulcinjskog, a mene zapadne zvanje papskog nuncija. Dok se vozimo polako, kako i dolikuje papskom autu, kardinal Mujezinović kazuje kako je on sa danas izabranim papom Turudijom služio vojsku na Trsatu u Rijeci, i da je Turudija bio mlad vojnik kad je Mujezinović bio stara kuka. I da je s njima bio još Živaljević iz Partizana. Te kako su sva trojica kao članovi sportske čete igrali utakmice u Lovranu, Mošćeničkoj Dragi, u Delnicama, u Klani. I u Grobniku su igrali.
Tu se kardinal Mujezinović opet javi za riječ da doda, eto nekad sam ja bio papa Turudiji, a vidi sad ovo, on meni papa. Tko bi gori, sad je doli, jelde. Tu vidimo kako za nama, za papamobilom trči još neki čovjek, kad se približi vidimo da je to pjevač Zijad Sipović, pravnik, inženjer i karatista, otac šampionske djece, hoće da se vozi sa papskom svitom. Ali uludo trči: papamobil je dupke pun.
Spustimo se u donji grad. Papa Turudija zamoli kardinale, biskupa i nuncija da imaju razumijevanja što će on sad napustiti vozilo: jer mora malo leći, umorio se, hoće da odahne. Svi ga razumijemo, nije ovo uloga desnog krila na Karaburmi, nema ovdje poluvremena, ovo je papska služba, drukčija je to služba, i to još u gusarskom gradu. Papska rezidencija je bila u hotelu koji niko ne zna koji je.
Ostatak posade papamobila napusti vozilo stotinjak metara kasnije, te zauzme terasu kafića, pa pijući kahvu, krene priču o zdravstvenim slaboćama i tegobama. Jedan se ispovijedi kako je ovoga proljeća dobio tri bajpasa, drugi kako ima dva stenta, konobar kaže je l’ da je sreća imati u Tuzli probleme sa srcem, kardiologija je tamo najbolja, a muka su zglobovi, teško doći do ortopeda. Svi se začudimo, ali upamtimo.
Probudim se, glava mi se puši, znojava mi ramena, znojava prsa. Zaspim opet i već sam u avionu za Oslo. Ispred mene sjedi Nikola Plećaš. Dolje vidim Zagreb, Alpe, vidim Kattegat, čekam da vidim Skagerrak, opet zaspim. Kad se probudim, vidim da sam u svojoj kući u Zagrebu. Ustanem, razdanilo se. Pogledam u telefonsko sokoćalo, dvije poruke. Dvije slike. Od Almire Suljević, iz Štoja na Bojani. Slikala šta sam sanjao. Vide se papa, kardinali, biskup i nuncije. I Ekrem je tu, Zejnilović, koji je načinio semafor stadiona u Donjecku. San je život.