Gudžević: Ekonomija nepoštenja

Tri godine je Milutin Džive Mitrović pisao tekstove koji danas čine knjigu s naslovom kakav bi pristajao nekom udžbeniku, “Ekonomija nepoštenja”. Pristajao bi, ali na prvi pogled. Ne zato što se naslovima udžbenika ne može prigovoriti, nego što ekonomija nepoštenja ne može biti naslov udžbenika. Ne može, jer nepoštenje, sa svoje lelujavosti, ne ide uz ekonomiju, koja je, čas nauka, čas umijeće, oboje lelujavo, ali drukčije. A naslovi udžbenika imaju poruku, u njih je manipulativnost učitana. Ima sličnih naslova, dvije imenice, jedna u nominativu druga u genitivu, neki su na koricama udžbenika: ekonomija muzičke produkcije, ekonomija proizvodnje knjiga. Ima još naslova u kojima je u genitivu imenica koja može označavati nešto i apstraktno i konkretno: ekonomija igre, ekonomija romana, ekonomija pjesme. Ova tri ne bi prihvatila naučno-nastavna vijeća ni škola ni fakulteta. Ne ide: osim što imaju podzemnih voda u sebi, nisu razgovijetni. Kod ekonomije pjesme, nekome će misao otići na Arthura Rimbauda i na njegove stihove: u neke večeri… utekao užasu ekonomije… prestravljen.

Džive Mitrović je sastavio knjigu o užasima i sablastima koje je ekonomija stvorila i o kojima svaki čitalac knjige može zaključiti koliko prijete da prožderu i ponište sve što je u ovoj nauci izgrađeno na principima poštenja. Knjiga je objavljena godinu dana poslije autorove smrti i, osim nekoliko prikladnih prikaza, nije imala, kako se to kaže, šireg odjeka. Uprkos mogućim nelagodama koje bi naslov kod autoriteta mogao učiniti odbojnim, raspitivao sam se i nisam saznao da je ikoji profesor ekonomskog fakulteta tu knjigu uvrstio u literaturu za neki nastavni seminar, vjerovatno nije ušla ni u obaveznu ni u širu literaturu. To je velika šteta, jer se na dvije stotine stranica nalazi fascinantna građa o strukturama koje manipulatorski vladajući novcem manipulatorski vladaju svijetom. Tu bi studenti, bome i profesori, mogli spoznati ne samo šta bi ekonomska nauka trebalo da bude, već u šta se ona vrgnula i šta u današnjem svijetu ekonomija zapravo jeste.

Knjiga ima 40 tekstova, podijeljenih u deset poglavlja. Poglavlja i tekstovi u njima su primjer za odgovorno istraživačko novinarstvo. Od Milutina Mitrovića se ne može pisati odgovornije, on ne krši načela istraživanja, ne piše da se dopadne, on se, ako ga i budu čitali, neće dopasti onima na koje ukazuje prstom. On se dopada onima koje brani od ekonomije beščašća. Već prvo poglavlje “Pohlepa velikih razmera” puno je građe za uznemirivanje čitaoca. A već naslovi i u drugim poglavljima ukazuju šta čitaoca čeka: Zlatno doba korupcije, Opake igre novcem, Banke – trezori nepoverenja, Mecene zla, Demokratizacija fašizma – i obrnuto.

Knjigu su objavila dva izdavača: Peščanik i Fabrika knjiga, godinu dana nakon autorove smrti. Džive Mitrović je sve tekstove iz knjige već bio objavio na portalima pescanik.net i bif.rs, a izbor tih tekstova za knjigu načinio je sam, posljednjim snagama. Vidio je još i kako je knjiga prelomljena, ali nije doživio da je vidi odštampanu. O toj knjizi, kao i o svakoj Dživetovoj, nije bezopasno pisati s divljenjem. Znam iz svoga iskustva: čim počneš, riječi te krenu napuštati u jatima, pa ostaneš kao ždral u magli. Lakše ti je čitati Dživetove tekstove na portalima jednom sedmično, nego se suočiti sa nemanima skupljenim u zbirku.

Autor polazi od korupcije kao najvećeg zla ekonomije. Za korupciju je neophodno da ima polazište u poštenoj ekonomiji i da nju to polazište stalno čuva, jer bez poštenja nema nepoštenja. Knjiga počinje podsjećanjem na rimskog imperatora Marka Aurelija, koji je za vrijeme velike epidemije kuge preuzeo komandu danubijanskog limesa i u tom svojstvu bio zadužen za rukovođenje borbom protiv zaraze koja je pustošila vojsku. (Ta epidemija je po njemu nazvana antonina). Iako je bolest svakog dana odnosila i do dvije hiljade života (trajala je četvrt stoljeća) Marko Aurelije je zapisao da je korupcija razuma prava kuga, gora od bilo koje zaraze, jer ljude zagađuje kao ljude, dok se biološka kuga prenosi na ljude sa životinja. Iz Rima Mitrović odmah skače u Ameriku dvadesetog stoljeća gdje podsjeća kako je davni Marko Aurelije zasmetao američkom predsjedniku Reaganu, jer ga imperatorova rečenica kako su “porezi cijena civilizacije” iritira dotle da mu na nju stalno ide jezik, kao što jezik ide na zub koji boli, to jest kao da ju je kazao neki senator američkog Kongresa. Mitrović poantira: “Razum bode oči, jer ne zastareva.”

Primjeri na kojima Mitrović gradi svoju knjigu o propadanju ekonomske nauke zastrašuju i mjerom i spiskovima učesnika. Građenje zaštitne brane od plimnih udara u Veneciji je vrhunski exemplum toga mentalnog razbojništva. Projekt gradnje nazvan je Mojsije (Mosè) i sa početne tri i po milijarde eura predviđenih troškova, preko mešetarenja korupcionaških struktura, svota je narasla do cijelih sedam. Javni tužilac (stvar je eto došla i do njega) u optužnici je naveo kako je Mojsije precizan sistem korupcije u kojem su ucjene plaćane čak i onda kad je korumpirani javni službenik prestao da radi na projektu, jer sa formalnim gubljenjem uloge ne prestaje službenikova upotrebljivost za druge poslove. Džive Mitrović iznosi na papir da pet posto svjetskog BDP-a ide za korupciju. To je “reket” koji svijet plaća svojoj svjetskoj mafiji, a njegov iznos je 2.600 milijardi dolara godišnje. Za obrazovanje taj isti svijet plaća svega 4,2 posto svoga BDP-a. To je okvir u kojem živi osam milijardi ljudi na svijetu.

Čitajući Dživetovu knjigu misao ide na jednog njegova velikog prethodnika. Ime mu je Georges Bataille, a on je kod nas poznat kao polivalentan mislilac po svojim knjigama o religiji, astronomiji i erotizmu. Ali je napisao i nekoliko velikih rasprava o ekonomiji. U jednoj od njih, koju neki nazivaju “Ukidanje ekonomije”, on izriče sud da je čovječanstvo nemoralno prema nebeskom tijelu Suncu. Jer Sunce daje energiju za život i za svaki rast, pa i onaj ekonomski, a za to davanje ne traži ništa. Sunce daje, i to čini oduvijek i stalno, mnogo prije no što je astrofizika tu stalnu štedrost izmjerila. Sunčeva energija je izvor bujnog razvoja, u sunčevom sjaju se nalazi izvor i suština našeg bogatstva. Sunce je davalac, a homo oeconomicus je iznevjerio tu darežljivost, pa izvlači profit, i bogati se, na Sunčevoj štedrosti. Bataille polazi od svijesti o tome da povećanje rasta samo po sebi zahtijeva izvrtanje svih ekonomskih načela i aksioma i izvrtanje morala, koji je ta načela stvorio.

Po Batailleu, proizvodnja i potrošnja zavise jedna od druge, ali kad se izučavaju zajedno, čini se da i nije baš teško obje njih istraživati kao jednu elementarnu djelatnost, koja je relativno nezavisna od svega što nije ona sama. Takva metoda je legitimna i u nauci uobičajena. Predmet ekonomije je, međutim, druge vrste od predmeta fizike. Fizika najprije proučava određenu pojavu, pa onda proučava ukupnost svih pojava koje stoje u vezi sa onom prvom. Ekonomski fenomeni se ne daju lako izolirati, a njihovu međusobnu zavisnost je teško odrediti. Tu nastaje pitanje: mora li se proizvodna djelatnost kao cjelina proučavati izvan modifikacija, koje ona prima od svoje okoline i svojoj ih okolini predaje?

Džive Mitrović polazi od moralne nepodnošljivosti nepoštenja. U svom dubokom i dubinskom bavljenju pojavama on na 200 stranica iznosi zastrašujući katalog korupcijske strukturiranosti današnjega svijeta. Korupcija je kao kuga, zahvata velike i male zemlje, gramzivost je pogodnost koja se udružila sa lažima, prevarama i manipulacijama da bi stigla do bogatstva. I u tome se čini da je beznadežno moćna i neoboriva. Mitrović pokazuje da u svijetu nepoštene ekonomije ima i ozbiljnih pobuna, ima i pokreta za poštenje, ali im je uspjeh malen, jer je protivnik moćna sablast sa izgrađenom mašinerijom i savršeno umreženim inteligentnim huljama. Tako, u ovom katalogu beščašća, Dživetov tekst o veličanstvom pokretu otpora mladih u Italiji pod imenom Sardine djeluje dirljivo optimistično, kao i onaj o ženskom uraganu u Americi (tu polazi od misli Dubravke Ugrešić koja u romanu “Lisica” spominje muški rod kao vječno zakrvljen, od Srbije i Hrvatske do Sjeverne Amerike i Koreje). Pošteni autor Džive Mitrović ne zamagljuje ništa, on objavljuje na čijoj je strani. Da ta strana nema baš izgleda na svjetski uspjeh, pokazuje i tekst o uzaludnom predlogu da papa Francisco bude proglašen svjetskom ličnošću godine. U tom tekstu se vidi sve najbolje iz Dživetova stila: svijest da je sada i ovdje borba neravnopravna, i da šakali nepogrešivo idu na onu jedinku koju krdo odbaci. To šakali pomno prate, pa udare.

Lijepu bilješku za korice o Dživetovoj knjizi napisao je Ivan Čolović. Ovdje je mjesto da se kaže da je Čolović na naš jezik preveo knjigu “Erotizam” Georgesa Bataillea. I pravo je da je on, dakako i kao batajevac, napisao tekst za korice knjige čiji se naslov i sadržaj neće zaboraviti, “Ekonomija nepoštenja”.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka