Gudžević: Razgovaranje Razgovorima s Markom

Došao mi prošloga avgusta rođak Sajo u rodno selo. Bolje reći svratio, bio na nekakvom sindikalnom izletu u planini pa odlučio da se odvoji od grupe i da prođe kroz rodno selo. Kaže, sunce samo na nebu, kaono kad sam bio dijete, te vidim ne mogu ja da hodam turistički onuda đe sam rastao, brao borovnice i čuvao stoku. Pa dođoh da me malo razgovoriš! Kad si već tu, a nijesam ni znao da si tu! Da ga razgovorim: zahtjev iskren, zahtjev i želja ujedno, znam ton takve rečenice, na granici potresnosti, naučio sam da je zahtjev zahtjevan, da ga upućuju oni kojima potonulost kucne u koljeno. Moj rođak je davno otišao iz sela, sve je svoje pokopao, živi između Sjenice i Pazara, sam, ne znam ni kako je ušao u tu grupu za izlet. Popijemo jednu kahvu, pa drugu, obje skuhane u džezvi, pa pristavim jednu talijansku. Kako pristavim, on priđe kafetijeri, gleda je sa svake strane, kako ovo, kako ono, ja mu objašnjavam koliko umijem, on svaki čas uzvikne, aman, aman. Pričam mu kako kafetijera kuha kahvu na način vulkana, a kad počne da krklja, otvorim poklopac, on gleda, pa opet kaže aman, aman, dunjaluče, velik li si. Eto, rode moj, kažem mu, a kako hoćeš da te razgovorim? Hoću da me razgovoriš razgovorom, znaš kako se razgovara.

Otvoren mi laptop, dan ranije mi Almin Kaplan poslao knjigu razgovora s Markom Vešovićem, još mi otvorena. Kažem mu, evo rode moj, hoću da te malo razgovorim jednom knjigom. Knjiga se zove “Razgovori s Markom”, a razgovor s tim Markom je vodio jedan Almin Kaplan. Oni su razgovarali jedan drugoga, pa je iz tih razgovora ispala čitava knjiga. Prije no krenem da mu čitam, kažem mu da je Marko (pa mu pokažem Markovu sliku) prije desetak godina dolazio na našu Odvraćenicu (sa koje se moj rođak prije koji sat izdvojio iz izletničke grupe) da je ondje jednog zimskog dana bio sa mnom, i da Marko živi u Sarajevu. Ene u Sarajevu, kaže mi, možda ga znaju i ovi naši što su zamalo kosti ostavili u Sarajevu. Znaju ga svakako, viđali su ga na televiziji, a mogli su ga i sresti kad šeta, on je veliki šetač, mora da su ga barem koji put sretali kad oni iz Sokolović kolonije odu na drugi kraj grada, na Baščaršiju.

I krenem da knjigu listam, da ga razgovorim. Napreskok, jer nije sve za njegove uši. Najprije mu pročitam gdje Marko priča Alminu kako je doživio jedino čudo u svom životu: kad je blizu vidio da je s neba pao zec kraj divlje trešnje u njegovu selu. A pao je orlu iz kandži. Sajo se sav ozari: “E nijesam nikad vidio da je pao zec, ali sam gledao da pane s neba pijetao. Uzme ga orao, a žena vidi, pa trči pod orlovu senku, te u nju zabodi nož. Nije šala stići da zabodeš nož u orlovu senku koja je brza taman koliko je i orao brz. Ama zec da pane s neba, e to me nasladi.”

Pa mu pročitam odavde:

– Jeste li imali tranzistor u ratu?

– Imali smo. Čuvali smo baterije i palili bi ga u dvanaest da čujemo vijesti. I uvijek bi se dešavalo isto: ne bih mogao skoncentrisati se i nekad bih zadrijemao slušajući o užasu. Uspavala bi me jednolikost zla. I jednom, dok drijemam, uhvatim posljednje riječi: uhvaćena i osujećena; zatim pitam Gordanu: “Šta je rekla, šta je rekla?” A Gordana, mirno i hladno, kaže: “Javljaju da je jedna četnička diverzantska grupa kod Olova uhvaćena i osunećena.” To mi je najdivnije sjećanje na Gordanu iz rata.

Moj rođak sav zabezeknut, pita, aman je li to istina? Šta, rode moj, je li istina? Pa da su te četnike posunetili? Pa kako me to možeš pitati, čuješ li da je Marko čuo samo kraj vijesti o nekoj četničkoj grupi, čuo je da je uhvaćena i osujećena. A Markova žena Gordana, da se s Markom našali, osujećena pretvori u osunećena. Tu sam priču, da ti se pohvalim, i sam čuo, prije nego što je ušla u ovu knjigu, pričali su mi je Marko i Gordana u dvoje usta, a u jedan glas.

Dobro, kaže moja svojta, fala milom Allahu da nijesu posunećeni ti četnici. I ja sam čuo da je grupa osunećena, pa mi ne bi pravo. No ti ja slabo razumijem tu riječ “osujećeni”. Čuo je jesam, ali je mi nijesmo zborili, a osunećeni bogomi jesmo. A ne znam sećaš li se da smo mi deca između sebe sunedžiju zvali četnik.

Onda sam ga razgovarao prepričavajući mu iz knjige kako je Marko s tri godine i deset mjeseci ostao bez oca. Strijeljali su mu ga oni s kojima se u ratu borio rame uz rame. Proglasili ga za narodnog neprijatelja pa ga strijeljali. Pa je majka Markova podizala djecu sama. Pa mu pročitam još o tome šta je Marko govorio o nestašici duhana u ratu, pa o pušenju, pa se vratim na Markovu majku Darinku i pročitam mu kako se Marko od ranog djetinjstva osjećao istjeran iz naroda. Pa kako je udovičkoj kući rijetko ko drugi, osim same udovice i njenih udovičića, preko praga ulazio. I kako je jedan od tih rijetkih bio rođak Novak Bećov Šćepanović. Pa kako bi mu Darinka napravila kafu, a Novak uz nju popio čašicu ili dvije rakije, a onda bi izvadio kožnu kesu načinjenu od ovnovskih mošnji, u kojoj je nosio duhan. Pa bi lagano iz nje izbacio škiju, još laganije motao debelu cigaru, pa je polako pušio i pričao. A kad bi iz kuće otišao, Darinka je djeci naređivala da dobro zatvore vrata i prozore, e da dim Novakov što duže ostane u kući, u dokaz da je u njoj boravio čovjek.

Moj rođak sluša, pa uzdahne: “E vidiš, taj Marko je to gledao kad je bio mali. A kod mene je to posve drukče. Kao što znaš, kuća nam je uvijek bila puna svojti, bogme i odiva i zetova, kad smo bili mali, bogme se pušilo i dumanilo, tako mi onoga dima duhanskoga i tako mi onih cigara! Ali je meni sad kuća pustinja, još veća nego tome Marku koji je bio na našoj Odvraćenici. Meni sad, pod starost, niko vrata niti otvara niti prag preskače. Ne znam kad je neko zapalio cigaru u mojoj kući. Samo što ja ne umijem da to ispričam, umijem samo da se nadovežem, kaono žene kad počnu da tuže za nekim što umre: jedna počne, pa se druga nadoveže.”

Onda mu pročitam kako je pjesnik Marko Vešović skresao Crnoj Gori:

Više mi je mrzna nego mila
Vazda sam se osjećao Kurdom
U toj zemlji, što me othranila
Kukuruzom, surutkom i urdom. 

Nijesu šala surutka i hurda, nadovezuje se Sajo. A ne znaš šta je posnije. Mi kukuruza nijesmo nešto ni sijali, ni žnjeli. Nama je ječam bio kukuruz. A bio nam je mrzan ječam, a i ječmenica. A sad bih dao i šta imam i šta nemam da okusim one ječmenice što mi je onda onoliko bila mrzna. Tu se nadovežem Vešovićevim stihovima:

Ali ne prestajem misliti na jata
Pokojnika: postao sam luster
Pun mrtvih insekata.
Dok iz djetinjstva hatovi mi njište:
Od tvog svijeta osta tek strnjište. 

Vidim kako Sajovo lice omotava oblačić tuge pa, da ga odagnam, pređem na Markova strica Radomira, koji je malome Marku iz nježnosti govorio da će ga uškopiti, a Marko strini Savi za strica govorio da je javetan. I dodam još da se taj stric odselio u Brod na Drini, kod Foče. Pa kažem kako sam, prije četrdeset godina, dvije noći noćio u tom Brodu, u kući Draga Teševića i da mi je žao što tada nisam znao da u njemu živi Markov stric. Da sam znao, bio bih ga tražio, možda i našao.

Sajo meni ovako: “Ti nema zašta da žališ. Poznaješ mu sinovca Marka, poznaješ i toga Almina, znavao si i Markovu ženu Gordanu, i šćer znaš njima Ivanu, razgovarali su i oni tebe i ti si razgovarao njih, ne žali sad što nijesi stigao da upoznaš one koje ti nije bilo suđeno da upoznaš. Sve što je suđeno, namesti se, šta nije suđeno, ne nameštaj, nećeš namestiti. I meni je bilo suđeno da danas uteknem od ove grupe što izvodi turizam onuda đe me svaki potok boli i svaki borovnjak, i da dođem kod tebe, a ove mi kahve, nijesam ni znao da si u Grab došao, suđeno mi je bilo da te nađem i suđeno da čujem za toga Marka i za toga Almina. Aman, kolik je ovaj dunjaluk! A sve u njemu suđeno, nema ništa da nije. A lijep, kad sve sabereš i oduzmeš, lijep!”

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu
Gudžević: Hugo Grotije
Gudžević: Tumači