Neka ne izgleda neobično što Ivan Čolović, etnolog i antropolog, prevodilac i komparativista dobiva nagradu koja nosi ime jednog pjesnika, koji je u Novom Pazaru rođen, a od najranije mladosti živio je i pisao u Carigradu. Taj pjesnik, Ahmed Vali, pisao je na osmanskom turskom, jeziku s dosta arabizama i persijanizama.
O njemu znamo malo, a tek odnedavno dobili smo prevod njegovog mistično-ljubavnog epa “Ljepota i Srce”, koji ga, sa preko sedam hiljada stihova, čini svakako najplodnijim novopazarskim pjesnikom od osnivanja Pazara. Za taj prevod i za komentar stihova zahvalnost dugujemo Adnanu Kadriću. Nagrada Ahmed Vali ustanovljena je kao glavna nagrada Kulturnog centra u Novom Pazaru, a dodjeljuje se za izuzetne zasluge u kulturi.
Zasluge Ivana Čolovića za kulturu takve su da u njih nema niti će ikada biti sumnje: napisao je i objavio petnaest knjiga i svaka je o putevima i bespućima kulture. U jednoj od njih uveo je novu stvar u kulturu našega jezika: pobunu protiv identiteta. Tu stvar nije lako ni kazati, a nekmoli uvesti u kulturu u ova vremena koja bi se mogla nazvati i identitetskom pandemijom. Pobunu je načinio, jer je baveći se fenomenom identiteta pokazao da kultura (ne samo naša, već mnoge današnje) žive pod terorom identiteta te se sa identitetom valja obračunati i s njime se rastati.
Jer je identitet sveden na ono čime ga nacionalisti smatraju i za šta ga primjenjuju, on je, kaže Čolović, proizveden u svetu riječ političkog života. Identitet je nacionalistima nešto samorazumljivo, nešto što postoji za sebe, aksiom nacionalističkih uspaljenika, političara, književnika, popova i hodža, ratnih zločinaca i fudbalskih navijača. Ta knjiga je naslovljena “Rastanak s identitetom”, i treća je u trilogiji njegovih ogleda o političkoj antropologiji. Ti ogledi iznose dokaze za autorov otpor prema neupitnom statusu i svetosti toga pogubnog pojma.
U člancima i knjigama Čolović, nikad ne izdajući nauku niti izlazeći iz nje, o stvarima pogubnim zna pisati ironično. Ta ironičnost je znala dovesti ponekoga do ozbiljne zablude. Tako je i renomirani španski pisac Goytisolo, pročitavši francuski prevod Čolovićeva kratkog teksta objavljenog u zborniku Druga Srbija, zapjenušano prokazao autora ništa manje nego kao sastavljača manifesta etničkog čišćenja.
A Čolović je, u formi oglasa, objavio ironičan tekst “Etničko čišćenje. Uputstvo za upotrebu” i pročitao ga na jednoj sesiji Beogradskog kruga. Španskom piscu je, kako iskusni tumač Čolović nazire, bilo nepojamno da neko ko je Srbin 1992, kad je tekst objavljen, može drukčije misliti nego što je nacionalistička ortodoksija zahtijevala. Misao ide na onaj Goetheov distih iz “Venecijanskih epigrama”:
Luda doživjeh vremena, te nije me lišiti moglo
Ȉ sām da postanem lud, ludome vremenu drug.
Ivan Čolović je istražujući nacionalizam i identitet u ludim vremenima sastavio magistralnu knjigu o kosovskom mitu i njegovoj ulozi u srpskom identitetu. Ta knjiga ima naslov “Smrt na Kosovu polju” i u njoj je u 23 poglavlja na pet stotina stranica pokazan i rastumačen status kosovskog mita, njegov nastanak mitizacijom, mitomanijom i mistifikacijom. Čolovićeva istraživanja u pripremi ovoga opus magnum pokazala su da se raširenoj nacionalističkoj tezi kako je Kosovo najskuplja srpska riječ može postaviti dodatak da je od nje skuplja riječ identitet.
Identitet stoji u temelju kosovske stvari, a isto tako i u temelju nacionalističke megalomanije proklamirane sintagmom “srpski svet”. Pravo je da u Novom Pazaru, na dvadesetak kilometara od granice s Kosovom, autor takve knjige dobije priznanje za ono što je u svojim istraživanjima i pisanju postigao. Da, blizu Novog Pazara, u Otesu na Rogozni, jedan je srpski kralj krajem 13. stoljeća podnio ostavku nakon što je pao s konja i slomio nogu. Iako je kraljevstvo ostavio svome bratu, valja reći da je to jedina ostavka među srpskim kraljevima sve do danas.
Nacionalizam je već tridesetak godina istraživačko središte čovjekologa Čolovića. U tom proučavanju pokazao je puteve srozavanja jugoslavenske kulture koja se sada, recimo to ljudski i čovjekološki, nalazi u stanju katastrofe. Srozavanje epske tradicije i upotreba gusala i guslarskog umijeća u nacionalističkoj manipulaciji samo su neke od tema u njegovu bavljenju. Nepreskočivo štivo za one koji hoće da spoznaju dubinu te srozanosti jeste knjiga “Balkan – teror kulture”. Ona je svojevrstan katalog brutalnosti koje su dovele do političke razularenosti u kojoj živimo.
U brutalnostima su glavni junaci pisci, crkvenjaci, novinari koji grade pastoralnu i vitešku sliku Balkana, a pritom ostavljaju otvorenim pitanje o tome da li iskreno vjeruju u ono što propovijedaju. Završno poglavlje te knjige je polemika s dvojicom bošnjačkih profesora koji su Čolovića prokazali kao čovjeka koji se, sve u svemu, miješa u “bošnjačku stvar”, jer je spomenuo kako je guslar i pjesnik s Obrova kraj Bijelog Polja Avdo Međedović bio mesar i kako je na glavi nosio ćulaf. Čolović obojici odgovara uvjerljivo, diskretno suvereno, držeći se onoga što zna i što se zna: da je Avdo Međedović bio mesar i da je nosio ćulaf.
Motiv dvojici profesora bio je posve nacionalistički: što se Čolović miješa u bošnjačku stvar? A zasluge Ivana Čolovića za širenje upravo glasa o Avdu Međedoviću najveće su u krajevima gdje se govori ovaj naš jezik: on je 1991. objavio knjigu Alberta B. Lorda “Pevač priča” u dva toma, kada se i u Međedovićevu rodnom kraju o Avdu znalo otprilike onoliko koliko se danas u Pazaru zna o Ahmedu Valiju Novopazarcu.
Jednu od svojih knjiga objavio je Čolović i u Novom Pazaru, godine 1995, pod naslovom “Jedno s drugim”. Objavila ju je izdavačka kuća DamaD, koju su imali Šaban Šarenkapić i Ziba Dervišhalitović. Tekstovi i intervjui iz te knjige pokazuju da je Čolović tada bio duboko u bavljenju onim što će biti sadržaj njegovih budućih knjiga. U toj pazarskoj knjizi se vidi da Čolović nikad ne prestaje da se bavi i onim što se čini da je dovršio, na primjer onim nadgrobnim natpisima koje je on nezaboravno nazvao divljom književnošću.
U toj knjizi ima i pohvala proskribovanom piscu “Karakterologije Jugoslovena” Vladimiru Dvornikoviću, za aktualnost njegovih teza i za odbacivanje političke zloupotrebe pojma rase, ali i za stav da je rasna podijeljenost vezana za nejednakost. Jedna od važnih Čolovićevih knjiga izišla je prije 30 godina u Novom Pazaru. A dvanaest godina prije te pazarske, u Beogradu je izišla u 5.000 primjeraka njegova knjiga “Književnost na groblju”, koju su mjerodavni istraživači nazvali neprolaznom. U njoj se, uz jedinstvenu antologiju narodskih epitafa, nalazi i tumačenje jugoslavenskih žalosnih glasova na grobljanskim natpisima. A njen tiraž pokazuje šta smo u Jugoslaviji imali, pa više nemamo.
Ivan Čolović je već pedeset godina izdavač. Izdavač i urednik je bio u više izdavačkih kuća, pa kad su sve propale, on jednoj nije dao da propadne. To je biblioteka XX vek, koju je on osnovao i koja još postoji, u njoj je dosad objavljeno 265 knjiga. Dvije među tim knjigama su vezane i za Sandžak, i za Novi Pazar. Uz već spomenutu “Pevač priča”, čije je drugo izdanje izišlo uz pomoć Kulturnog centra, objavljena je prošle godine i knjiga izabranih tekstova Alberta B. Lorda “Homer i Huso” o Ćor Husu Husoviću, najslavnijem guslaru Sandžaka u 19. stoljeću.
Ima još. Ivan Čolović je pisao i stihove. Ovdje ćemo navesti jedan sonet, napisan 1970. povodom rođendana Jelene Đorđević, kćerke pjesnika Slobodana Đorđevića (čiju je knjigu pjesama objavio u posebnom rukavcu Biblioteke XX vek). Sonet je, kaže Čolović, sastavio “u stilu francuskog pesnika Joachima du Bellaya“. A Joachim du Bellay je živio u istom stoljeću kad i novopazarski pjesnik na osmanskom jeziku Ahmed Vali. One godine kad je umro Du Bellay, rodio se Vali. Štivo u sonetu je “tekst”, a saštivo je – “kontekst”:
Stani i prosudi, dragi Đorđeviću,
Ne veruj mi na reč, već se sam uveri:
Najveća ti radost na rođendan kćeri
Nije u veselju, trpezi i piću.
Ali ne daj da te zavede dubina,
Da u tome vidiš razlog svojoj sreći
Što tvoj pogled dalje sjaće i krv teći
I kada nas bude skrila pomrčina.
Šložimo se stoga, Đorđeviću dragi:
Danas ti se srce puni i preliva
Razgaljeno ničim drugim, samo time
Što je iznenada jedan glasić blagi,
Jasniji od štiva, dublji od saštiva,
Izrekao tvoj nadimak ili ime.
Neka mi bude dopušteno da uz ovo ima još dodam i dvije “usmene” stvari. Jedna je vezana za odlazak sa Ivanom na vrh Golije Jankov kamen. U povratku odande sjeli smo u restoran na Odvraćenici. Ivan je kazao: “Šteta što u našim zemljama nema više odvraćenica”. Odrastao sam uz Odvraćenicu, ali mi nikad nije palo na pamet značenje imena. Druga stvar je Ivanov odgovor nekom novinaru na pitanje za koga navija. Rekao je “Za Novi Pazar”. Ta gospodska podrška pazarskom klubu bila je i ostala znak njegove podrške jednom klubu neomiljenom u današnjoj nacionalističkoj Srbiji.
I tako dalje. Neka bude dopušteno da kažem još i ovo: Ivan Čolović je za svoja štiva dobio nagradu Ahmed Vali, a Ahmed Vali je sa svojih saštiva dobio nagradu Ivan Čolović.