Sa Miodragom Kustudićem sam se upoznao u Ulcinju prije mjesec dana, za nezaboravnih dana Mundijala prijateljstva. To se zamalo desilo na 56. godišnjicu važne utakmice u kojoj je on činio sve, ali mu nije uspjelo ništa. Upoznali smo se 28. novembra, a godišnjica je bila 30. novembra. Bila je godina 1977, srijeda, bilo je hladno, padao je rijedak snijeg. Utakmica se čekala s velikim nadanjem u rezultat, utakmica je odlučivala hoće li Jugoslavija ići na svjetsko prvenstvo u Argentini. Latinska Amerika nam, sve u svemu, tih godina nije bila sretna. Osam godina ranije nismo išli u Meksiko, otišla je Belgija. Te srijede je za odlazak trebalo s dva gola razlike pobijediti latinsku ekipu po imenu Španiju.
Dvije sedmice ranije, Jugoslavija je u Bukureštu pobijedila Rumuniju čudnim rezultatom 6:4, pa se očekivalo da i Španci popiju par komada. U Bukureštu je briljantno igrao Safet Sušić, a protiv Španije je za utakmicu pozvan još i njegov brat Sead. Na desnom krilu je bio Popivoda, a centarfora je igrao čovjek iz prve rečenice ovoga teksta, Kustudić. Ovaj je tada bio bauk za centarhalfove i golmane jugoslavenske Prve lige. Stalno je davao golove za Rijeku, pa ga je selektorska komisija na čelu sa Markom Valokom pozvala da igra protiv Španije. Najbolji igrač te ekipe je bio Safet Sušić, ali se od Kustudića očekivalo da barem jedan gol dade Španiji. Drugi smo očekivali od Sušića, od Šurjaka, od bilo koga, ali smo očekivali. Trebalo je da kao pobjednici male grupe od tri ekipe odemo u Argentinu.
Kustudić, dakle. Kad god sam se, u ovih pedeset i kusur godina od te utakmice sjetio njega, sjetio sam se i djevojke s imenom Svetlana Crnjanski. Nju sam vidio dva-tri puta te godine, ali poslije te utakmice nikad više. Ne, između mene i Svetlane nije bilo ništa ljubavno, vidio sam je najviše tri puta, uvijek u nekom društvu, možda dvaput u kafani Zora kod Doma omladine Beograda, a jednom u nekom stanu na nekoj sjedeljci, čini mi se na Banovom brdu. Studirala je na filološkom ili filozofskom, a meni je njeno prezime bilo nešto kao prekršaj uvjerenja da neki veliki pisci nemaju rođaka ni nasljednika, kao Goethe, kao Krleža.
Mislio sam da ni Crnjanski nema nikoga. A Svetlana mi je na toj sjedeljci rekla da joj je Miloš Crnjanski neka svojta, čini mi se čak i stric, i da ga poznaje. To je bila važna vijest za mene, jer smo mi, društvo mladih literata, na sastancima u Zori ponedjeljkom i petkom rado govorili stihove Crnjanskog. A neki među nama su barem jednom i vidjeli Crnjanskog kako je ulicom prošao sam ili sa nekim. Bratislav Bata Milanović je najbolje govorio pjesmu “Mizera”, bilo je čisto uživanje odslušati njegovo tečno kazivanje pjesme i autorovu bilješku na kraju: “Beč. U revoluciji 1918. Za studentesu, Idu Lotringer”. Svi smo se pitali tada, a ja se pitam i sada, ko je bila Ida Lotringer? Kao da sad čujem Batu:
Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bednog,
fenjeri.
Da l noć na tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gde si sada ti?
Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.
Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
O, ne budi, ne budi sretna,
bar ti mi, ti.
O, ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni pozorišta,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?
O, da l se sećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli,
po kiši?
Sećaš li se, noćne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.
Stid nas beše domova cvetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad Ti?
Bata Milanović je pjesmu govorio bolje i od samog autora. U ono vrijeme se na radiju ponekad moglo čuti kako sam Crnjanski s onim svojim čudnim dužinama, no opet nekako skraćeno kazuje ono “gde si sad ti” (u tekstu je t čas malo čas veliko). Bata je tada radio na Radiju 202, vodio je emisiju “Večernji stih”. Jednom sam i sam, u većem društvu i pred Svetlanom Crnjanski, izgovorio tu pjesmu njenog valjda strica. Trudio sam se da podržavam Batu Milanovića, a da se držim dalje od Crnjanskog.
Da se vratim Kustudiću. Jugoslavija je, s njime kao centarforom, tu utakmicu sa Španijom, na stadionu C. zvezde, izgubila. Kustudić je trčao, skakao, navlačio na sebe po dva centarhalfa, ali nije uspjelo. Kustudić je, kao i rimski imperator Septimije Sever, na toj utakmici bio sve, ali nije pomoglo ništa. Španija je dala gol dvadesetak minuta prije kraja, Hatunić je poslije toga dao spektakularan gol sa barem 60 metara daljine, ali ga je sudija poništio. Miljurko Vukadinović i ja smo bili iza gola na južnoj tribini, nikad nam nije bilo jasno zašto je taj gol poništen. Lopta je pala ispred golmana i preskočila ga. No i da nije poništen, ne bi ništa pomoglo: trebala nam je pobjeda od dva razlike. U Argentinu je otišla Španija, Jugoslavija i Rumunija su ostale na Balkanu.
Pred kraj utakmice, španski igrač Juanito je, izlazeći prilikom zamjene, pokazao prema zapadnoj tribini palac okrenut nadolje. Neki gledalac ga je gađao staklenom bocom i pogodio ga u glavu. Vidjeli smo kako se boca rasprskava. Neko je kraj mene i Miljurka slušao radio, pa je prenio kako iz rasekotine na Juanitovoj glavi teče krv. Miljurko, sav u Crnjanskom, i sav potišten zbog poraza, rekao je u pola glasa:”Burazeru, kap španske krvi.” Tih smo mjeseci čitali taj “teški tuđinski roman” Crnjanskoga, “Kap španske krvi”.
Miodrag Kustudić centarfor i pravi igrač, nije imao sreće sa reprezentacijom Jugoslavije. Odigrao je u njoj tri utakmice, a nije dao ni jedan gol. Ne samo to, nego ni reprezentacija nije dala nijedan gol. Nula datih, jedan primljen, to je bilans Jugoslavije s Kustudićem. I danas mi je žao što se Kustudiću nije posrećilo. Bio je pravi igrač, u skoku je bio suveren kao orao, na zemlji hitar kao mungos, jedan od posljednjih pravih centarfora, ja mislim da nije bilo golmana u Jugoslaviji kome nije dao bar gol, bilo kao igrač Vojvodine bilo kao igrač Rijeke. Velike igrače svakako prati i sreća, ali ih bogme prati i nesreća.
Kustudić je u svome igračkom putu, na neki način išao stopama Crnjanskog: sa dna Panonskog na obale Jadranskog mora, iz Vojvodine u Rijeku. Pa iz Rijeke u Španiju, u Alicante i na Mallorcu. I Crnjanski je igrao fudbal, na Kvarneru, pa je boravio i u Španiji, no po mnogo žalosnijem poslu, u izvještačkom oduševljenju za španski fašizam.
I tako dalje. Završila se utakmica, Miljurko i ja potišteni idemo s masom potištenih preko Autokomande. Prolazimo kraj nekog nezasitnika koji još sluša radio i čujemo vijest da je danas preminuo književnik Miloš Crnjanski! Miljurko, sav u poeziji, kaže: “Burazeru, kažem ja tebi: Kap španske krvi.”
Sve sam ovo htio da ispričam Svetlani Crnjanski, ali se ona kretala onuda kuda se ja nisam kretao, a ja onuda kuda se ona nije kretala, pa joj nisam mogao ispričati.