Dalge, to je naslov knjige Refika Ličine. Knjiga ima i podnaslov “priča na sklapanje”. U podnaslov je Ličina vjerovatno stavio riječ priča, e da ne bi stavio pričanje. Da je stavio kako nije, ispala bi rima. Pričanje na sklapanje bilo bi prezahtjevno, već i zbog rime. Dalge su naša množina od turcizma dalga. Naša tuđica dalga ne znači sve što znači u turskom. Kažem tuđica, ali dalga je tuđica koliko je tuđica i Refik. Nije ni posuđenica, posuđenica bi valjda bila riječ koju smo posudili, pa ćemo je valjda vratiti kad je izguštamo. Dalga je iz turskoga došla, i ostala, iako na malom prostoru. I na tom prostoru je promijenila značenje. U turskom označava najprije ono što kod nas kazujemo grčkom i latinskom “posuđenicom” talas i val. Kod nas ona to ne znači nigdje. Iako rječnik srpskohrvatskog književnog jezika kaže da znači, i navodi primjer: Na moru se dalga podignula. Tako isto i Škaljićev rječnik turcizama.
Kod nas dalga odavno znači nešto drugo, a i to što znači različito je na selu i u gradu. Na selu, u načelu, znači mećavu, vijavicu, no može dalga biti i bez snijega. U gradu znači nešto više nego na selu. Kad kažem u gradu, mislim na Novi Pazar, pa i na Sjenicu, za dalje nisam dovoljno potkovan. U Pazaru sam živio, pa znam. Dalge izknjige Refika Ličina vezane su za Novi Pazar, zato sam se raspričao o dalgi. Refikove dalge označavaju ljude. Dalga je neko jurodiv, ćaknut i pomaknut, ali i neko blentav, nekad mazgov, mahnitov, nekad neko između giliptera i kicoša (I gilipter i kicoš su iz njemačkoga, geliebter, Kiez, posuđenice koje nećemo vratiti nikada. Jer Nijemcima ne trebaju, oni ih ne razumiju). Dalge Refika Ličina su takve da se bolji naslov, za ono što je u knjizi, nije mogao naći. Dalge su za nas koji smo s dalgovima i dalgama rasli riječ stilski neutralna i nezamjenljiva. A svježa je i nama, a nekmoli onima koji je prvi put čuju. Ona je naš obogaćeni turcizam. Ima dalgā, dalgaša i dalgovina, muškaraca i žena: njima je svijet takav da ga vide cijeloga kad se popnu na tarabu.
Dalge su muškarci i žene, najprije Pazarci i Pazarke. Većina ih nastanjuje Batal mahalu. U Novom Pazaru postoji Batal mahala, ova knjiga ju je otkrila i uvela u postojanje. U Pazaru ima i drugih mahala, o postojanju nekih nema sumnje, a o postojanju drugih nema jedinstva ni među najboljim poznavaocima pazarske topografije. Varoš mahala, na primjer, postoji, u njeno postojanje nema sumnje. U Varoš mahali ima restoran Pazarska priča. Tu je sloga o postojanju potpuna. Postoji i Ćukovac mahala. To jest postojala je, sad je ostalo samo ime. I Lug postoji, malo više od Ćukovca, ali ne mnogo više. Drukčije stvar stoji sa Pišman mahalom. Nju su osnovali povratnici iz Turske, koji nisu mogli bez Pazara. Nisu mogli, pa se vratili. U Pazaru ih prozvali pišmandžije. Zna se gdje su prve pišmandžije udarile temelj svojim pišman-kućama, ali koliko je tih kuća, ne zna se. Batal mahalu je Refik Ličina omeđio međama, i smjestio u nju svoje dalge i dalgove.
Batal mahala se nalazi između nekadašnjeg Carskog druma i rijeke Jošanice. Po popisu ulica koje je omeđuju zaključuje se da je ta Batal mahala i veća. S one strane druma prema Jošanici, ako gledaš od Dubrovnika prema Stambolu, nalaze se pekare i pešermare. U njima rade pekari i pešermaši, poneki od njih je dalgaš i dalgast, a među mušterijama ima dalgi više. U Pazaru se pojavljuju, ondje stanuju, danuju i noćivaju, onuda hodaju kad su budne, te dalge. Pekare su pekare u kojima se hljeb mijesi i umiješen peče, a pešermare su pekare koje ne mijese nego samo peku. Umijesiš pitu kod kuće, poneseš je u tepsiji i pešermar ti je ispeče dok ti piješ u kahvi kahvu. Tako i baklavu, nekad i gurabije. Kad su dalge iz vlasti uvele u Pazar parnu pekaru, pekari su sve češće postajali pešermari. Hljeb iz parne pekare nije ni blizu hljebu iz Avdove pekare, ali tehnološki napredak gazi te hljebove i nudi drukčije, modernije hljebove, koji su šuplji kao brusare.
Ovu knjigu, uvelike neprodatu (dva izdanja, prvo OKF na Cetinju, drugo Buybook Sarajevo), valja uzeti i čitati. Oni koji se u pripovijedanje išta razumiju neće je ispuštati dok joj ne dođu do na kraj. Bašče, ramazani, suneti, vasike, peče i feredže. Prva dalga u knjizi je pekar Avdo Lađar, dalga nad dalgama, babo i majka svih dalga. On odbija da ispeče prase u svojoj pekari, kad mu ga prve godine poslije rata donese neki udbaš iz Vojvodine, a udbaševu zahtjevu se pridruže i domaće dalge, milicajci. Avdo im kaže kako njegova pekara ne peče krmad, i pred njima ugasi vatru, isprazni naćve i kalupe, natuče na glavu francuzicu i ode u kahvu da popije kahvu.
Od Avda, koji jeste dalga, ali je i petlja, nastranu što je ters i divina, dalge su i nosači krmeta u teknetu, koji samouvjereni (valjda znaju da boga nema i da su nebesa prazna) govore Avdu kako će on to krme iz tekneta “da ispeče i potpeče”. Vala Avdo neće. Avdo je čista dalga, a milicajci s krmetom u teknetu su dalge pokvarene.
Avdo, osim što je prva, još je i glavna dalga knjige. Za to što nije ispekao udbašu prase, zaglavio je u zatvoru. No je i tamo bio pekar. Jedne rede (o te junkture, akcenti su joj oba na posljednjim slogovima, znači “jedan put”, “jednoga dana”) Avdo je vidio nekog zatvorenika kako nakon nužde briše šupak sredinom hljeba koji je Avdo mijesio i pekao, pa ga je Avdo zamalo iskasapio, što mu je donijelo povišenje zatvora. A robije je dopao najviše što je prodavao vasike, useljeničke vize za Tursku. One su bile lažne, ali se u Tursku s njima ulazilo. Prodavce tih vasika (u Pazaru su se zvale perovàče, po nekom Peru koji ih je pravio u dosluhu s nekim iz turske ambasade u Beogradu) Ličina zove dalge, i njih hapsi udba. Avdo je čudesan lik. Ovako o njemu priča Hako Mileva: “A vi, ljudi, šta činite i kako ste? – Vala Mušo, svadimo se – veli Avdo. – A što jadan? – Eto, ništa. Ja mu nudim trides banki da mijesi kod mene, a on neće. – E malo je trides, ponudi mu više. – Neće za trides, a više ne ište.”
Dalge su, i to kakve, i Momo Dobrić, Rizo K, Zeno Kožar, Dragica Biševac, Ethem Hamidović i Nisera Vukićević. Oni su likovi koji su Pazarom hodali, samo su im malo promijenjena imena. Da su još živi, s njima bi se mogla i kahva popiti, kao što se nekada i pila. Oni i one rade u novinama, na radiju, peku ribu šarana, idu u Zubin Potok. Zabilježeno je da su prvog šarana u Batal mahali ispekli Rade Šopen, Hajro Gološ i Mujo iz Jaklje, a dobili su ga od pazarskog zeta Duška Stolića, centarfora FK Trepča iz Mitrovice.
U dalge se na jedan dan upisao i drug Tito. Kad je za posjete Pazaru, aprila 1971, sjeo za sofru postavljenu nasred ledine ispod manastira u Sopoćanima, da jede tembalu, koju mu je pripremio Iso Varcar. Tembala je jelo nazvano po tembalu, što je sahan, čanak, zdjelica. Tembala, kao jelo je jednina, a tembala kao posude su množina. Prije tembale i tembala kahvu dobrodošlice je Titu iznio konobar Ćazo, pa su mu drhtale ruke i izlila mu se preko šoljice. Tito mu je kazao: “Ništa, ništa, to smo obojica krivi. Dajmo onda obojica i kavu popiti.”
Refikova Batal mahala nije samo mahala, ona je cio Pazar, koji je sada više batal no što je bio ikada. Rubom Batal mahale teče rijeka Jošanica, nekada puna riba, danas puna otrova koje u nju puštaju kamenare što prave farmerke. Ličina, pisar pazarskih batala, ostavio je i svjedočanstvo o velikoj poplavi pazarskoj iz 1979. godine, kad su se pobatalile i Jošanica i Raška, te su glavnim ulicama plovili čamci. Da smo sad u kahvi Kod Lađara, rekao bih Refiku da je njegova Batal mahala i Palermo Borgesov (Šiš mahala, šiš je nož) i svilena vladarska mahala Ašikaga Uedija Akinare. Rekao bih mu da je i cio ovaj svijet Batal mahala i da je sva ispunjena dalgama od svake ruke.