Evo, i Aida ode. Aida Kožar, udato Prenzel. U Kölnu je, u Univerzitetskoj klinici, 2. aprila 2025. otišla s ovoga svijeta čarobna glumica, slikarka, fotografkinja i dramaturgica. Poživjela je pedeset i tri godine i dvanaest dana. Iza nje je ostao muž Udo Prenzel i sin Elias. Sahranjena je u Novom Pazaru, u groblju koje se zove Veliko. Na dženazi je bilo mnoštvo svijeta, sve sami muškarci, nijedna žena. To se Aidi ne bi dopalo, ona bi ne samo dopustila nego i zahtijevala da i žene idu na sahrane, kao što je dopušteno muslimankama u ponekim drugim mjestima na svijetu.
Aida Kožar je rođena u Novom Pazaru, tu je završila osnovnu i srednju školu, a studij glume i pozorišta završila je na Fakultetu umetnosti u Prištini. U Prištini je došla do diplome i za engleski jezik i književnost. Postdiplomske studije novinarstva i ljudskih prava završila je u Sarajevu i Bolonji. Usavršavala se u pisanju vijesti, izvještaja, učila i za radio i TV dopisnika. Najvažniji profesori za nju su bili Enver Petrovci i Zdravko Grebo.
Aida je sva bila biće teatra, glumica, režiserka, agitatorka predstava, partizanski uporna i istrajna, bila je upraviteljica pozorišta u Novom Pazaru. Najzaslužnija je što je pazarsko pozorište stalo na svoje noge. Aida Kožar je išla u kahve i kuće i zvala ljude da dolaze na predstave. Takvim trudom i blagošću uspjela je da uvjeri mnogo ljudi da počnu ići na predstave i da učvrsti teatar u jednoj sredini koja ga je smatrala uglavnom beznačajnim za kulturu, a često i za bogohulno i bezbožničko umijeće.
Onda je 2000. u njen život ušao Udo Prenzel, novinar, putnik po svijetu i Bliskom istoku. Upoznao je Aidu u Herceg Novom, a vjenčali su se 2008. Godinu dana poslije rodio im se sin Elias. Od 2005. do 2013. bila je direktorica Regionalnog pozorišta u Novom Pazaru. U to vrijeme je živjela između Kölna i Pazara. Za Pazar je voljela više da putuje autobusom nego avionom do Beograda, pa dalje autobusom. Kratko mi je od Beograda do Pazara, govorila je. Ljudi nemaju vremena da razviju priče. Autobus iz Kölna pun je Sandžaklija, to ti je pozorište sa govornim vježbama, ulogama, monodramama, autobus pun empatije i katarse, govorila je.
Kad smo se upoznali, bilo je to u Pazaru, negdje 1997, rekla mi je: “Aman, pa đe si ti ovoliko vremena!” Malo sam se zbunio, a ona: “Neka me, bogoti, vidiš da dobro zborim i da nisam alapača!” To je bio uvod u jedan od najčudesnijih susreta: ona puna vedrine, rječita, ne benda nikakve lažne skrupule, a pristojna, a duša koja dobrotom grije i hrani. Iskrena, odmah je nas trojicu muških u društvu prozvala što ne štitimo “ove žene po Pazaru”.
Riječ po riječ, ispriča kako je njoj uzor u životu njena nana Selima, koja je bila dovedena pred sudiju koji će je vjenčati sa čovjekom koga prvi put vidi. Tu je Selima, nakon što je podigla peču s lica da vidi ženika, rekla sudiji: “Ja za ovoga čoeka neću da se udam, on mi se ne sviđa!” I nije se udala. Kasnije se udala za Aidina deda, koji je bio udovac. Moj joj se dedo svideo, rekla nam je Aida. Nanu Selimu je zvala velikom partizankom. I dodavala bi: “Kikikiki, čudi me da i kahvu nije vikala onima što su došli na venčanje”. Tako mi toga Aidina kikikiki!
Viknuti kahvu, u Sandžaku znači naručiti kahvu. Aidin govor je bio pun riječi i izraza koji mogu razumjeti samo oni koji poznaju govore Sandžaka. U tom govoru je bila majstor, njene sandžačke inačice joriš i kukljiš (za “joj” i “kuku”) nezaboravne su, tako ih niko nikad neće izgovarati. I kad bi govorila književnim jezikom njena je dikcija bila savršena. Kad sam joj jednom rekao da ima najmanje dvoje usta, rekla mi je spremno i blago prekorno: “Ada, imam i više no dvoje: a pogledni me, vidiš li da imam i sedamnaest ušiju?!”
Bila je radost na dvije noge, sa dvije ruke i vedrim licem pod kapama kojima je teško znati broja. Plela je kape raznih boja, a još više je plela ojice, čarobne ojice, naplete od raznobojnih konaca kojima je ukrašavala svoju glavu, svoje kape i mahrame. I glave drugih žena. A bila je vješta i u vezenju, bijeli vez je vezla Aida. Vezom je znala zarađivati i nešto novaca, da rastereti roditelje izdataka za njeno školovanje. Kao direktorica pozorišta znala je iz svoga džepa plaćati da se pozorište okreči. To znam od drugih, ona se nije razmetala.
Bila je feministica, nepopustljiva i nepotkupljiva. A blaga i čista duša. Za neravnopravan položaj žena u Sandžaku krivila je, naravno, muškarce, ali ni ženama nije praštala poturanje vrata pod jaram, često bez otpora, često i dobrovoljno.
Pričala je kako je u djetinjstvu mnogo čitala. U sobi je spavala sa sestrom i bratom, pa dok su njih dvoje spavali, ona bi se namjestila prema uličnoj banderi s koje je dolazila svjetlost, i u krevetu čitala knjigu. Kad bi se načitala, zaspala bi.
U pozorištu je igrala razne uloge. U Pazaru se pamti njena predstava “Ćelave pjevačice” Eugenea Ionesca. Godine 1997. na festivalu “Joakim Vujić” dobila je nagradu za najbolju mladu glumicu, te priznanje za monodramu “Sylvia Plath” na “Pozorištu jednog glumca”, iste godine u Nikšiću.
U pazarskom pozorištu je režirala Moliereovu “Školu za žene”, čija aktualnost neće nikad prestati, “Žalosnu svadbu” Vehbije Hodžića, Collodijeva “Pinokija”, pa u prištinskom pozorištu “Ibija u lancima” Alfreda Jarryja, “Dramatski portret Silvije Plat” Barryja Kylea, “Zlu ženu” Jovana Sterije Popovića i druge. Novopazarsko pozorište sad ima priliku da svoje ne baš spretno izabrano ime regionalno promijeni u Pozorište Aida Kožar. Zaslužnije osobe za ime Pozorište nema.
Aida Kožar je glumila i na njemačkom. U “Bakhama” po Euripidu, u Krefeldu i Bielefeldu, u Schauspielhaus Düsseldorf igrala je ženu u košmaru Jozefa K, na online pozorišnom festivalu “pet minuta” govorila je “Manifest za umjetnike strance”, a u Theater-Festival “Fünfzehnminuten” imala je autorski projekt “Zumrine dunje”, u kojem je tematizirala sandžačku pjesmu “Sanak me mori”. Neka samo ovoliko ovdje bude rečeno o njoj kao glumici, da se ova rubrika ne prelije preko rubova. A ima još mnogo što će se reći, nadam se, na skupu koji bi grad Novi Pazar mogao upriličiti u sjećanje i hvalu Aidi Kožar.
Na Zapadnonjemačkom radiju WDR imala je svoju rubriku u kojoj je govorila o problemima integracije stranaca u njemačko društvo. To su dragocjeni članci, u njima se otkriva koliko je poznavala tu problematiku. Ti se prilozi mogu slušati preko interneta, dragocjeni su i za kompetentne sociologe i socijalne radnike.
I slikarka je Aida bila. Imala je dvije grupne i jednu samostalnu izložbu, sve tri u Kölnu. Samostalna izložba imala je naziv “My Roots are my Wings”, može se, zajedno s drugim slikama vidjeti na ovoj web stranici. Tu se mogu čuti i drugi njeni tekstovi i vidjeti njene čudesne fotografije i kolaži. Oni su poglavlje za sebe. Nadam se da će Kulturni centar u Novom Pazaru prirediti prikladnu izložbu slika, fotografija i kolaža ove čarobne Pazarke.
Aida Kožar je bila i biće muzike. Njena ljubav i inspiracija bili su David Bowie i Amy Winehouse. Nije ih se mogla zasititi. Bila je i na “labuđem” kalemegdanskom koncertu Amy Winehouse. Rekla mi je nakon fijaska koncerta: “Ada sve je sudbina, pa i to da je ja ispratim!”
Aida Kožar je bila iskrena vjernica. Osam godina pohađala je mejtep u Pazaru, podrobno je poznavala i učila Kur'an. Ponekad bih je zvao hafiza, ona koja zna da prouči hatme, cio Kur'an. Klanjala je namaze, postila ramazane. Svaki je postila, osim ovoga posljednjeg, kad ju je muka bacila u postelju. Čuli smo se mjesec dana prije no što je zauvijek sklopila oči. Rekla mi je: “Sve što je do mene bilo, učinila sam. I moj muž i doktori su sve učinili da mi produže vijek. I Allah je to uslišio. Sretna sam što će me moj sin upamtiti. A ako edžel baš hoće da dođe po mene, bujrum, ja sam spremna.”
Ne znam nijedno biće koje je u svom živovanju s toliko iskrenosti i znanja u sebi povezalo i spojilo ono što je prozvano Istok i Zapad. Za nju, prije nego i za koga drugoga, važe Goetheovi stihovi iz ‘Pohvale Hafizu’ u “Zapadno-istočnom divanu”:
Wer sich selbst und andere kennt, wird auch hier erkennen:
Orient und Okzident sind nicht mehr zu trennen.
Onaj što sebe i druge zna, i ovdje će znati
Istok i Zapad se više razdvojiti neće dati