Ima ga pjesnik Ibrahim Hadžić. Ne samo da ga ima, nego ga i proizvodi. Proizvodi ga malo, za svoju upotrebu, ne prodaje ga, pjesnik Hadžić nije trgovac. Gljiva od koje ga proizvodi zove se Coprinus comatus, što bi kod nas bila velika gnojištarka, ili čopasti tintar, da navedem samo dva od imena iz Simonovićeva “Botaničkog rječnika”. Mastilo je Hadžić proizveo primjenjujući i nastojeći da usavrši jedan stari ruski recept. Taj recept, pjesnik i gljivar Hadžić ne otkriva, mađioničari ne otkrivaju recepte. O mastilu od gljiva Hadžić ima zapis na pola stranice u svojoj knjizi “Gljive, životinje koje ne hodaju”. Na to pola stranice čitalac saznaje o mastilu stvar neslućenu, da ono ima svojstvo da štiti rukopise od krivotvorenja, a zato što sadrži spore nevidljive golom oku. Spore iz mastila se pisanjem rasijavaju po papiru na jednokratan način, te je za autentičnost potpisa dovoljno mikroskopski uvećati i snimiti neki dio sa tim sporama. Takav snimak je neoboriv ključ za utvrđivanje originala.
Pjesnik i tintar Ibrahim Hadžić uz mastilo proizvodi i papir od gljiva. Ideju o tome je našao u američkom gljivarskom časopisu, a “podršku i suparništvo” davao mu je prijatelj Željko Žižak. Saznajemo da je papir proizveo u tri vrste, od triju gljiva. Jedan mu je braon boje kao karton, drugi je lako lomljiv, i gladak je i bijel, a treći je siv i miriše na suhe vrganje. Kaže da ovaj posljednji, kad nije zadovoljan kako mu je ispao, stavi u šerpu, skuha ga i pojede. Taj kuhani papir je ukusan, kao i gljiva od koje je: velika sunčanica, to jest srndakuša, to jest kišobranka, Macrolepiota procera.
Papir načinjen od gljiva pa skuhan i pojeden vuče misao na izvanredan prizor koji je priredio biolog Merlin Sheldrake, jedan od najvećih mikologa svijeta: on je svoju knjigu o gljivama uronio u lonac s vodom pa ju je skuhao, potom je ohladio, onda dodao malo micelija u supstrat između vlažnih stranica, pa knjigu omotao plastičnom vrećicom i ostavio je u toploj i zatamnjenoj prostoriji, gdje su stvorene okolnosti za inkubaciju. Pa su gljive krenule da rastu oko knjige. Nakon dvadesetak dana, nabubrelu knjigu sa vijencem od gljiva iznio je na svjetlo, odrezao s nje gljive, stavio ih u šerpu, dinstao ih s malo ulja i bijelog luka, te ih pojeo. Kazao je kako su bukovače izrasle iz njegove knjige bile ukusne, iako štamparska boja možda nije bila baš ono što je preporučljivo za jesti, no je ona u gljive ušla u maloj količini.
Hadžićeva knjiga ima pet tematskih poglavlja, ima i predgovor i bilješku o autoru. Prije nje je objavio tri knjige o gljivama. U predgovoru kazuje kako je imao oko 1.700 odlazaka u gljivarska istraživanja. Čitaocu se otkriva da gljiva ima i tamo gdje ih ne očekuju čak ni osrednji poznavaoci: tartufi rastu čak i u Beogradu, gljiva je nalazio i ukraj aerodroma u Surčinu. Autoironično kazuje kako ga gljive odvlače čak i od pjesama, zato je svoj uvodni tekst duhovo naslovio Hygrophorus poetarum, pjesnička puževica, a gljiva s tim imenom postoji, raste u ranu jesen i ugrožena je vrsta, te je i zaštićena. Gljivar Hadžić je objavio petnaestak knjiga stihova, uglavnom u Beogradu. U Beogradu živi preko pola stoljeća. Rođen je u Rožajama, gimnaziju je završio u Novom Pazaru. U stihovima je ijekavac i ekavac, u gljivarskim knjigama ekavac.
Osnivač je Mikološkog društva Srbije i njegova časopisa Svet gljiva. Upisao je, opisao i imenovao našim imenima stotine gljiva koje su imale samo latinska ili grčko-latinska imena. Hadžić je i leksikograf, sastavio je “Rječnik rožajskog govora”. Sve ovo ga čini dostatno opremljenim za imenovanje neimenovanih vrsta i primjeraka. U mikološkoj zajednici Beograda i Srbije, koja se ne može ubrojiti u posebno stare, on je važan skupljač i proučavalac gljiva i pečuraka. Knjiga “Gljive, životinje koje ne hodaju” ima i jedno nenavadno poglavlje, oniričko. Ibrahim Hadžić, odavno zapisuje svoje snove, a taj njegov noćnik sadrži i jednu gljivarsku šetnju sa Ivom Andrićem i to u Rožajama gdje autorov gost prepozna gljivu zlataču. Hadžić svoje snove ne tumači, gljiva u sanovnicima antike jedva da ima, Artemidor iz Daldide ih ne navodi, moderni tumači vide gljive u snu čas kao opomenu da se snivač ne zaputi s pravog puta, čas kao erotski izazov.
Bilješke o gljivama su dnevničke, no nisu nikad suhoparne. Često su sažete, kao one Gaussove u “Matematičkom dnevniku”, a uvijek tragalačke. Često su i polemičke: Hadžić, pomni čitalac gljivarskih knjiga Ivana Fochta i Romana Božca, poneku njihovu tvrdnju opovrgava ili dopunjava iz svoga iskustva. To čini blago i otmjeno, u pravilu sa zahvalnošću.
Iako sebe naziva amaterskim gljivarom, dovoljno je pročitati samo ovu Hadžićevu knjigu da se pojmi njegova dubina u bavljenju svijetom gljiva. On ima mrežu svojih prijatelja gljivara, neki među njima su ozbiljni istraživači, a knjige koje stalno ima pri ruci pokazuju da je njihov broj golem, skoro kao što je svijet gljiva nepregledan. U tom svijetu ima gljiva sitnih da se mogu vidjeti tek pod mikroskopom, ali ima i ogromnih, kao sablasni parazit Armillaria, medena gljiva, koja je jedno od najvećih živih bića na svijetu, kao ona u Oregonu, koja se prostire na preko deset kvadratnih kilometara, teška je na stotine tona, a stara je između dvije i osam hiljada godina. Ona ždere četinare odozdo. Nju vide oni koji znaju gdje i kako podmuklo raste. Merlin Sheldrake pretpostavlja da postoje još veći i stariji primjerci gljiva, koji još nisu otkriveni.
Gljive su, možda, i spasile Ibrahima Hadžića. Možda. On je u pedesetoj godini života otjeran sa mjesta urednika školskog programa Radiotelevizije Srbije. Otjerao ga je, zajedno sa 1.200 drugih zaposlenih, društvena i državna štetočina, parazit i nametnik Milorad Vučelić. Hadžić je otada sve češće odlazio u gljive. Pjesnik Hadžić je tako obrnuo slovenačku izreku po gobe iti (ići po gljive) koja znači “propasti”.
Hadžićeve su bilješke svježe, nijedna ne odosađuje. Saznajemo da seljaci u Nigeriji, kad ne znaju je li neka gljiva otrovna ili jestiva, daju je pilićima da je kljucaju. Ako je iskljucaju, jestiva je, ako je neće, nije. A jedna gljivarka, nuklearna fizičarka, nakon razgovora o posljedicama černobiljske nesreće u Mikološkom društvu Srbije, priča kako pola kila samljevenih vrganja i pola kila paprike prokuha na ulju i dobije odličan ajvar. Žao mi je što nisam bio na tom razgovoru koji je prethodio ajvaru: mora da je društvo govorilo i o gljivama koje danas rastu u Černobilju i koje nuklearnu radijaciju koriste kao energiju za svoj rast.
Oni koje zanimaju zanimljive knjige, neka nabave ovu Hadžićevu. Ima je tu i tamo u ponudi na internetu, a ponekad se nađe i poneki primjerak u knjižarama u Beogradu. Vrijedi truda imati je u kući. U njoj se nalaze i zapisi prepisani iz života. Kao onaj kad, na štandu sa izloženim gljivama Sajma prehrane, dežurni gljivar Ilić pjeva meksikanske pjesme, a mnoštvo mu aplaudira. Autoru Hadžiću objašnjava kako se uželio pjevanja, pa hoće da razveseli i sebe i okupljene ljude; a pjevao je u vrijeme kad i Slavko Perović. Ili, kad jedna starija članica gljivarskog društva, u času kad se osjeća loše, traži od Hadžića da joj, ako umre, on drži posmrtni govor. Kad je on pita, zašto baš on, ona mu kaže: “Pa lepo. Lepo pričate o gljivama.”
Posljednje poglavlje čine filološke bilješke pod naslovom “O jeziku gljiva i knjigama o gljivama”. Tu se nalaze Hadžićeve akribične crtice o nazivima, o prevođenju imena gljiva (kod Tolstoja i kod Thomasa Manna) te nekoliko priloga i prikaza koje je Hadžić objavio u mikološkim časopisima. Oko ide na prikaz knjige “Gljive Kine” objavljene 1998. na engleskom. Oni koji budu pročitali i samo ovaj prikaz, odmah će shvatiti koliko je naš autor duboko zašao u svijet tih životinja koje ne hodaju, koliko je on s njima povezan i za njih vezan. I neće uvažiti njegovu napomenu o vlastitom amaterskom bavljenju gljivama.
Neće, jer kakav je to amater koji noću gljive sanja, a danju ide da ih traži, pa kad ih nađe, svakojaka čuda od njih čini? I papir od njih proizvodi, i mastilo, isto od njih. Mogao bi mastilom od gljiva pisati o gljivama na papiru od gljiva. Kad god čitam Hadžićevu dugu pjesmu ‘Impresije sa izložbe gljiva u Botaničkoj bašti’ meni pred oči iziđe on kako mastilom od gljiva na papiru od gljiva ispisuje metagljivarsku pjesmu u kojoj pjesnik Bora Radović, u društvu Hadžića i Milutina Petrovića, kad Hadžić ovoj dvojici pokaže Hygrophorus poetarum, kaže:
Vidi, molim te,
Zar i to postoji, upita se vremešni Bora.
Pa zar nas trojica nismo suvišni
Kad i pesničke gljive rastu po šumi?