Gudžević: Harvardske epske žrtve

Prilika je da sačuvam od zaborava jedan popodnevni razgovor sa Ismetom Rebronjom u Novom Pazaru. Bio sam se vratio iz Rima i u dahu mu ispričao kako sam ondje bio u glavnoj crkvi katoličkog svijeta San Giovanni in Laterano, i kako sam u krstionici crkve, među kapelama vidio i kapelu Ivana ili Jovana Krstitelja, i na kapeli vidio vrata od bronze, za koja se priča kako u unutrašnjosti njihovih izdašnih krila ima i srebra i da ima i zlata, pa da su ta krila teška svako po osam stotina kila, pa kad se otvaraju, čuje se zvuk koji podsjeća na zvuk orgulja; neki ih zovu “vrata koja pjevaju”, a tajna toga pjevanja je u njihovim šarkama, koje su napravljene tako da ih lako može otvoriti i dječija ruka, a pod težinom koju nose vibriraju tako da proizvode zvuk koji liči na onaj iz orgulja. Ta su vrata nekada bila na Karakalinim termama u Rimu, nedaleko od Lateranskih livada na kojima je sada ta glavna crkva katoličkog svijeta, pa su sa onih termi cijela, skupa sa šarkama i svim pokovima i okovima, u petom stoljeću naše ere prenesena ondje gdje su sada. Onaj zvuk koji se čuje pri njihovu otvaranju u najstarijoj krstionici na svijetu, isti je zvuk koji se čuo i dok su vrata bila na Karakalinim termama. Ta vrata i te šarke su dakle, danas bi muzikolozi, muzički urednici i diskografi rekli nosači antičkog zvuka, neki kažu i jedinog sačuvanog zvuka iz rimske starine. To nam je sve što imamo od zvukova antičkog svijeta. Naše teškoće sa antičkom svirkom i pjesmom vezane su za beznadežan nedostatak zvučnih zapisa iz rapsodskih i aedskih vremena. Nemamo nijedan zvučni snimak iz tih vremena, i nema nade da će se koji naći, jer arheologija ne otkopava zvukove niti ih zemlja potrpava. Bez zvučnih snimaka, bez nosača zvuka iz tih vremena, mi smo nepovratno zakinuti za mnogo koju tvrdnju i nepovratno osuđeni na skepticizam i oprez, što je eufemizam za beznađe. Zato su i naše predstave o pjevanju i sviranju u onim vremenima više u polju mogućega i vjerovatnoga nego u polju stvarnoga. Mi, doduše, imamo silu nosača zvuka i snimaka i govornog i pjevanog i na starogrčkom i na latinskom, druga polovina dvadesetog stoljeća je uvela u modu proizvodnju tih snimaka. Radi se, naravno, o govornicima ili pjevačima iz našeg vremena kojima je zajedničko nastojanje za tzv. pronuntiatus restitutus, dakle rekonstruirani izgovor starogrčki ili klasički latinski. Tu ima i nereda, mnoštvo snimaka načinjeno je ili bez jasnog akcentuiranja riječi ili s engleskim ili francuskim naglašavanjem, ili s konsonantima koji paraju uši. I tako dalje, druže Rebronja, mogao bih ti se žaliti još, no imam dva uha, a jedna usta, u opomenu da mi valja dvaput više slušati nego kukati.

Rebronja kao Rebronja, miran, cigareta u ruci, kaže kako ne valja da se zbog toga sekiram. Jer se ništa na svijetu ne gubi, već se sve negdje čuva, i da će ljudski duh u budućnosti iznaći načine da pronađe i nešto s čime dosad nije znao kako da počne potragu, čak će pronaći i zvuke i glasove iz davnih vremena! Kaže da su i Empedoklo i Pitagora to jasno kazali, samo što oni ne govore o čuvanju već o promjeni. Empedoklo je govorio kako je sam već jednom bio i dječak, i djevojčica, i biljka, i ptica i riba, a Pitagora kako se sve mijenja i ne propada ništa. Putevi i načini promjena su takvi da su svi dokučivi, iako su tek neki dokučeni. Ismet je bio melanholični pozitivista, znao je predobro kamo svačiji život vodi, ali je vjerovao u poeziju i u nauku. Zanimalo ga je homersko pitanje, epsku tehniku Sandžaka poznavao je duboko i smatrao ju je vidljivim i čujnim rukavcem nekog Homerova Lima. Bio je pristalica Parryjeve teorije usmene formulaičnosti, smatrao ju je genijalnom. Smatrao je kako je Zdeslav Dukat u svojoj inače dobroj knjizi o homerskom pitanju, sve u svemu, više nepravedan nego pravedan prema Avdu Međedoviću, da takav stav dolazi od konzervativnosti homeraša. I da je Dukatovo gledište načinjeno po analogiji. Analogija u zaključivanju omogućava veliku slobodu, ali i veliku opasnost da zaključak ne bude istinit. Sjetili smo se primjera koji iznosi John A. Moore u svom radu o kreacionistima: “Pristalice teorije stvaranja često podvlače kako mi, teoretičari evolucije, ne možemo objasniti sve. Ovo zvuči čudnovato zato što dolazi od jedne grupe za koju mnogi zaključuju kako ne može objasniti ama ništa. Odbaciti danas teoriju evolucije zato što ona ne može objasniti sve, bilo bi besmisleno isto kao kad bi se odbacila etablirana medicina, zato što nije u stanju da izliječi najobičniju šmrkavicu!”

Ismetov rođak Kasum Rebronja bio je guslač i pjesmač na glasu, ostala je riječ da je znao pjesama koliko godina ima dana. Odbio je da pjeva za američke filologe, jer nije želio da guslanjem zarađuje pare. Ismet ga je zvao sandžačkim druidom. Uz njega još četvoricu: Ćor Husa Husovića, Avda Međedovića i Ćamila Sijarića i Karapiljka. Ovaj posljednji je vremenski prvi, Karapiljko je predvodnik onih koji svoje junake uzdižu, a unižavaju tuđe, veličaju svoje drumske razbojnike, žale kćerke poniženih, a raduju se propasti protivnika. Karapiljko je bio i ćaknut, dvorska luda, no se njegove riječi pamte, jedino mu se glas ne čuje.

Ismet Rebronja je vjerovao da će ljudski napredak u budućnosti doći dotle da izdvoji sve cvrkute, graktaje, laveže, štektanja, hujanja i prolamanja koji su se ikada u prošlosti čuli. Ti glasovi i zvukovi ne mogu nestati, oni lebde ili u visinama ili su polegli po zemlji, jedan ili više izuma njih će oživjeti. Ti će izumi omogućiti da se stvori i zvučna zbirka ne samo škripanja davnih šarki i lajanja davnih pasa na davne vukove, već i one sa kazivanjima antičkih stihova i pjevanja, sa horskim priredbama i teatarskim predstavama. Te će zbirke biti analogne sa današnjim fonotekama, i sa onom koju je osnovao Milman Parry na univerzitetu Harvard.

O Parryjevoj zbirci je Rebronja govorio s divljenjem. To je išlo dotle da je graničilo sa utiskom koji ostavljaju religiozni ljudi kad govore o hramovima. Smatrao je da su u tu zbirku ugrađene dvije velike ljudske žrtve, mladi životi Milmana Parryja i Nikole Vujnovića. Milman Parry je okončao život pod nerazjašnjenim okolnostima, sa 33 godine u Los Angelesu, tri mjeseca nakon povratka iz Jugoslavije. Bez njega, nikada ne bismo znali da je Avdo Međedović ikada postojao. Avdo Međedović je najbolje Parryjevo djelo, podvukao je Rebronja. A Nikola Vujnović, čudesni pomoćnik Parryjev i Lordov, u istraživanjima na terenu, nestao je u Drugom svjetskom ratu bez traga. On je, nakon Perryjeve smrti, dvije godine na Harvardu radio na transkripciji pjesama, razgovora i bilježaka Parryjevih, pa se vratio u Jugoslaviju, 1940. Nikakva traga o njemu nema niti svjedočanstva. Ismet je smatrao da su, odlukom nevidljivih sila koje vladaju ovim svijetom, ta dvojica velikih istraživača žrtvovani, e da se jedna velika zbirka osnuje i učvrsti. Kao mlada Gojkovica što je uzidana u zidanje Skadra. Milman Parry i Nikola Vujnović su uzidani u harvardsku pjesničku kulu, u kojoj cio svijet može čuti Avda Međedovića, Sulejmana Makića, Saliha Ugljanina, a kad nauka otkrije gdje su skriveni svi glasovi iz davnine, oni koji dožive ima da čuju i Kasuma Rebronju, i Ćor Husa, i Tešana Podrugovića, i Filipa Višnjića, i Starca Miliju. I Homera ima da čuju, i da najzad spoznaju, je li bio jedan ili više njih. I oni koji nikad za njega nisu čuli, ima da čuju i blentavog Karapiljka. Karapiljko je do ponoći guslao Hajdar-paši na Bihoru, a onda otišao na Pešter i ukrao nekome konja. Gazda sutradan dođe paši i kaže mu da mu je Karapiljko ukrao konja. Paša u kletvu, nije ga mogao ukrasti, bio je sinoć kod mene, guslao mi. A Karapiljko: “Nemoj, paša, tako, ukrao ga jesam!”

E oni koji dožive ima da čuju da li je Karapiljko rekao baš tako, ili su drugi tako upamtili pa prepričavaju.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu
Gudžević: Hugo Grotije
Gudžević: Tumači