Gudžević: Mirsad Fazlagić

U Ulcinju sam se, za nezaboravnog Mundijala prijateljstva, rukovao i malo popričao sa Mirsadom Fazlagićem. Nisam stigao da mu sve ovo ispričam usmeno, pa evo dopunjavam napismeno. On je u moj život ušao marta 1966, preko čudesnog tranzistora marke Iskra Bled De luxe. Bilo je to one nedjelje nakon što je Partizan u Kupu šampiona izgubio od Sparte u Pragu rezultatom 1:4. Između te utakmice i revanša, u prvenstvu je Partizan igrao u Beogradu protiv Sarajeva. Tranzistor smo imali jedva tri mjeseca, pa smo pamtili sve što je iz njega izlazilo. Radivoje Marković se javio i kazao da je sudija isključio Hasanagića zato što je Hasanagić udario nogom Fazlagića. Rekao je i da ga je udario sa zemlje. U našoj kući je tada bio i tetak Iljaz Kalčinić i pomalo slušao prenos. Fudbal ga nije bogzna kako zanimao, ali kad je čuo da je Hasanagić isključen, rekao je: “Šta ga isključuje, što ga ne izbaci sa igrališta”. Mi dječaci tada nismo znali sva značenja glagola isključiti, ali sam shvatio da ih nije znao ni tetak Iljaz. Ne samo to, nego je prezime Fazlagić odmah prepravio u Fazlijagić, pa je rekao: “Eto udario Hasan Fazliju, a obadvojica kobajagi age, pa se biju!”

Nisam tada znao kakav je igrač taj koga je moj tetak zvao Fazlijagić. Mi smo se tetku Iljazu smijali što nepravilno izgovara prezime igrača. Kad smo mu to rekli, on je kazao da ga pogrešno izgovara ne on nego onaj iz radija, jer aga po kojem Fazlijagić ima prezime nije Fazlo, nego je Fazlija. U Sandžaku je muško ime Fazlija bilo ono što je tetka Iljaza rukovodilo u nastojanju da “popravlja” i nezaboravnog radio-reportera Radivoja Markovića.

Tako je Fazlagić, zahvaljujući isključenju Hasanagića ušao u moj mali život. Ušao je da se upamti kako ga je zvao tetak Iljaz, i da se suočimo sa novim značenjem glagola isključiti, pa je nestao. A Hasanagić, koji je sa zemlje udario Fazlagića, četiri dana kasnije je odigrao svoju vjerovatno najbolju utakmicu za Partizan, a i za bilo koga. U četvrtfinalu Kupa evropskih šampiona dao je Sparti iz Praga tri gola, od kojih su mu priznata dva, a treći gol, koji je bio najljepši, nije priznao bugarski sudija Rumenčev. Od tih golova pa nadalje, Hasanagić je ušao u nezaborav. Izbacivši Spartu rezultatom 5:0, Partizan je ušao u polufinale Kupa evropskih šampiona. Pa se jedva dočekala druga srijeda u aprilu, kad je u Beograd došao Manchester United. Za njega su igrali Bobby Charlton i George Best. Za Charltona smo znali da je preživio avionsku nesreću osam godina ranije, a za Besta se govorilo da je najbolji igrač na svijetu. Sve je to možda bilo tako, ali je Partizan dobio utakmicu rezultatom 2:0, golove dali Radoslav Bečejac i Mustafa Hasanagić. Onda je uslijedila nadljudska borba u Manchesteru, pa ulazak u finale Kupa šampiona. Postojali su opet Galić i Hasanagić, a Fazlagić je bio nekako iščilio.

Ali s jeseni se opet pojavio, najednom ga je opet bio pun radio nedjeljom. Igra za Sarajevo, prezime mu baš nije po volji mom tetku, a i ime mu je “onako”, za naš kraj neobično. Sportski reporter radio Sarajeva Mirko Kamenjašević bi govorio Fazlagić, tetak Iljaz bi ga ispravljao Fazlijagić. Kad je došlo proljeće sljedeće godine, Sarajevo je krenulo da reda pobjedu za pobjedom, pa je tako pobjeđujući postalo prvak cipcijele Jugoslavije. To je bilo prvi put da jedna ekipa iz Bosne bude prvak Jugoslavije. Kapiten te ekipe je bio Mirsad Fazlagić. Čulo se da Fazlagić nije ni najstariji igrač Sarajeva, niti da je odigrao najviše utakmica, ali je bio kapiten. To je bilo novo, jer su kapiteni ekipa u pravilu bili najstariji ili oni koji su odigrali najviše utakmica. A usred toga pobjedonosnog pohoda ekipe Sarajeva na titulu prvaka, Fazlagić je zaigrao za reprezentaciju Jugoslavije. Trebalo bi, istine radi, reći da je zaigrao opet, ali to znam danas, onda sam čuo prvi put. Zaigrao je protiv SR Njemačke, bio je u bekovskom paru sa Jusufijem. I Jugoslavija je pobijedila Njemačku sa 1:0, golom Skoblara. Meni je utakmica ostala u sjećanju najviše po tome što su za Jugoslaviju zajedno igrala dvojica igrača koje je tetak Iljaz nazvao “agama koji se biju”: Fazlijagić i Hasanagić.

U jesen te godine će Sarajevo zaigrati u Kupu šampiona i Fazlagić će poći stopama Hasanagića od godinu dana ranije: u šesnaestini finala će za protivnika izvući Manchester United. Prva utakmica u Sarajevu će se završiti bez golova, a kapiten Fazlagić će pogoditi stativu engleskog gola. Mi dječaci smo onda drhtali za to Sarajevo, vjerovali smo reporteru Mirku Kamenjaševiću koji je izvještavao kako su sudije oštetile Sarajevo. To je naročito bilo naglašeno za drugu utakmicu, gdje je po svemu sudeći Manchesteru priznat neregularan drugi gol. Taj je dao George Best, a u pobuni Sarajlija zbog priznavanja gola isključen je Fahrudin Prljača. Sarajevo je ispalo rezultatom 1:2, i Manchester United se osvetio na Fazlagićevoj ekipi za prošlogodišnji poraz od Hasanagićeve.

U proljeće 1968. Mirsad Fazlagić se ne samo ustalio kao desni bek reprezentacije, nego je određen i za njenog kapitena. Toga proljeća su ga bile pune novine, pune radio stanice i crno-bijeli televizori. Punile su ga se ulice gradova i seoski sokaci. U onom malom komadu Sandžaka koji sam znao i po kojem sam tabanao, nisam znao da se iko zvao Mirsad, a bogme ni Mirsada. Nijedno dijete u školi od pet stotina đaka. A danas je ondje više Mirsada i Mirsada no što je Mustafa, Rustema, Alja i Halila. Po mojem uvjerenju, tu je promjenu donijelo narodno divljenje loptačkom umijeću i gospodstvu čovjeka po imenu Mirsad Fazlagić.

Jugoslavija je pobijedila Francusku rezultatom 5:1, Fazlagić je bio kapiten i Osimu i Džajiću i Belinu i Petkoviću. To je bilo 24. aprila, a 5. juna je kapiten Fazlagić u Firenci predvodio Jugoslaviju u polufinalu Kupa evropskih nacija u utakmici protiv svjetskog prvaka po imenu Engleska. To su bile tekme kad nam je radio bio malo, pa smo išli da ih gledamo na televiziji. Svjetske ekonomske sile Francusku i Englesku pobijedila je Jugoslavija loptom. Petoga juna 1968. bio je jedan od najsretnijih dana moga dječaštva. Mnogi od nas su toga proljeća pokušavali da vode loptu kao Fazlagić: ruke savijene u laktovima, pogleda naprijed, a ne zaboravljati da se to čini brzinom. Jedanput nam je, dok smo igrali na dva gola u Janačkom polju, lopta otišla u staru crkvicu, pa smo Basim Ljajić i ja potrčali da je uzmemo. Mišo Kaličanin, jedan od nas, gledajući nas dvojicu kako grabimo prema vratima crkvice, šeretski je dobacio: “Hajte Fazlagići, možete sad i spustiti te ruke, nije lopta u igralištu!”

Kad sam se po mrkloj noći 5. juna, nakon gledanja prenosa preko televizije, po mjesečini vraćao kući iz moga velegradića Duge Poljane, neki od kopača rude urana (radili su i po čitavu noć, pričalo se da je uran barut za atomsku bombu i da ga ima u našoj gromadi Koznik) vidjevši me iz naspramne šume na putu pitao me je gdje sam bio do ovako kasno. Išao u Dugu Poljanu da gledam Jugoslaviju, rekao sam. A nevidljivi mi je doviknuo: “De ne laži, no si išao da kradeš kokoške!” Te je večeri bio ubijen Robert F. Kennedy. Toga se sjećam, ali vijest je bila da je Jugoslavija pobijedila prvaka svijeta.

U narednih pet dana će se Mirsad Fazlagić u našim životima učvrstiti toliko da ga za njihova trajanja niko neće izbaciti. Kao kapiten će predvoditi Jugoslaviju još dva puta: u dvjema finalnim utakmicama protiv Italije u Rimu (igrala se i druga, jer je prva završena neriješeno). To su bili dani kad je u Beogradu bila studentska pobuna. Između dvije finalne utakmice s Italijom, Tito je održao čuveni govor u kojem je, kako se danas rezimira, kazao: studenti su u pravu. Nama, tadašnjim osnovcima, sve je to bilo još daleko. Tetku Iljazu Kalčiniću nije to bilo baš daleko koliko je bilo nama, ali se nije mnogo uzbuđivao. Iljaz, koji je redovno pio, tih dana je rekao: “Studenti jesu i nijesu u pravu, ali Fazlijagić je u pravu!” Iljaz je bio rijedak čovjek na svijetu po partijskom komunističkom statusu. U piću je znao kazati i koju oštru riječ protiv milicije i komiteta, pa mu je partijska organizacije mjesne zajednice Bijele Vode iz predostrožnosti da ne bi spomenuo još nekoga, izrekla preventivnu mjeru: Drugu Iljazu Kalčiniću se daje u zadatak da ubuduće za vrijeme pijenja alkoholnih pića mora uzimati meze.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu
Gudžević: Hugo Grotije
Gudžević: Tumači
Gudžević: Tri pisma
Gudžević: Grad blizanaca
Gudžević: Vehid i Zaim
Gudžević: Sova i mečka
Gudžević: Zlato na Rogozni
Gudžević: Riotinto i Rio Tinto
Gudžević: Bojan Bujić
Gudžević: Honduras Vučelić
Gudžević: Goran Simić
Gudžević: Atif Džafić
Gudžević: Vojo Stanić
Gudžević: Juan Rulfo u Grabu

Levy: Poruka Izraela Siriji
Memić: Od Halepa do Šama
Bakotin: Pad kuće Asad