Gudžević: Maja i Fusako

Ovih dana sam se napokon sreo sa Majom Vodopivec. Ona živi u Hagu, profesorica je azijske povijesti i mirovnih studija na univerzitetu u Leidenu. Ondje je došla iz Japana, a u Japan je došla iz Sarajeva. U Sarajevu je rođena, japanski jezik je studirala u Beogradu. U nizu od nekoliko njenih priča hoću da najprije sačuvam onu o Fusako Shigenobu. Fusako (akcenat na u) je Japanka, rođena u Tokiju, u dijelu Setagaja.

Fusako Shigenobu je primjer za beskompromisnu odlučnost da se život posveti borbi za ideju pravde i primjer za okrutnost države prema pojedincu spremnom da se upusti u borbu za pravdu. Fusako je robijala dvadeset i dvije godine u svojoj zemlji na Dalekom istoku za nešto što nije učinila. Dokaza za ono za što je optužena i osuđena nije bilo niti će ih biti, te je stoga Fusako bila politički zatvorenik. Državi Japanu to neće nauditi ni na koji način, a što je osuđenici naudilo zdravlju, i životu dakako, od toga se državi neće briga stvoriti nikakva.

Maja Vodopivec je, dakle, posljednje sedmice maja 2022. otišla iz Amsterdama u Tokio, da u Tokiju bude ispred zatvora na dan kad iz njega bude puštena Fusako Shigenobu. Maja je otišla u Tokio, jer je Maja, osim što je profesor za mir i rat, još i prijatelj sa Fusakinom kćerkom Mei, koja se zna još potpisivati i kao May, jer se to izgovara jednako kao mei, ali ima značenje i “maj” što nije bez značenja, jer je ona dijete više majskih ljevičarskih pokreta. Fusako je bila radikalna ljevičarka i, iako formalno nije bila članica Komunističke partije, aktivno je učestvovala u snažnim studentskim protestima u Japanu.

Komunistička partija je stajala iza nekih grupa mladih aktivista. Ta se partija u Japanu i danas tako zove, nije se prepokrila socijaldemokratskom ponjavom. Fusako je vjerovala u sve što su joj savjest i uvjerenja nalagali: da se bori za pravdu, za socijalnu jednakost, mir u svijetu i svjetsku revoluciju, kojom bi prezreni na svijetu zbacili okove kapitalizma i imperijalizma. Sve to zvuči i privlačno, ako zemlja u kojoj to radiš nije pod američkim diktatom, koji je s izbijanjem hladnog rata u ljevičarima vidio veću opasnost nego u rehabilitiranim japanskim desničarima pa i ratnim zločincima (npr. Kishi Nobosuke). Ako pak zemlja jeste pod tim diktatom, onda za komuniste posao ne valja, jer američka elitna politika komuniste odavno smatra i opasnim i nepoželjnim i progoni ih na razne načine i sa raznih mjesta. I sa univerziteta ih progoni, da druga mjesta ovdje ne brojimo.

Fusako je kao mlada radila u fabrici kako bi zaradila novaca da može plaćati studije. Iako kćerka žestokog oca desničara, ona 1. marta 1971. odlazi u Palestinu, da se sa istomišljenicima bori za oslobođenje Palestine. Ta struja radikalnih japanskih ljevičara, kasnije nazvana Japanskom Crvenom armijom, jedina je u Japanu koja je svoju borbu vezala za oslobođenje Palestine. Fusako je odmah počela da radi u Narodnom frontu za oslobođenje Palestine (PFLP) koji je osnovao palestinski ljekar George Habash, borac za sekularnu palestinsku državu. Radi i u uredu za odnose s javnošću i u uredništvu časopisa Al Hadat.

Između mnogo događaja koji su tih godina obilježili život u Palestini i Izraelu valja spomenuti smrt izraelskog naučnika Aharona Katzira, na koga su na aerodromu Lod (danas Ben-Gurion) izvršili atentat japanski ljevičarski dobrovoljci, tada članovi takozvane Arapske Crvene armije i prijatelji same Fusako. Katzir je, po saznanjima pripadnika PFLP-a, bio glavni istraživač za razvijanje izraelskog biološkog oružja. U atentatu su poginula dva Japanca, a u unakrsnoj vatri je ubijeno 26 civila. Jedan od poginulih Japanaca je bio i muž Fusakin, Tsuyoshi Okudaira.

Izraelske vlasti nisu dopustile komisiji UN-a da istraži kako se desilo toliko krvoproliće. Jedini preživjeli Japanac, Kozo Okamoto, na policiji je uzviknuo kako je član Arapske Crvene armije. Izraelske policijske strukture su to prevele u Japansku Crvenu armiju, koja je tako ušla u upotrebu cijele dvije godine prije nego što je stvarno osnovana. Fusako Shigenobu nije bila učesnik u atentatu, ali su je izraelske službe nekoliko puta pokušale ubiti. Zbog toga se povukla u ilegalu. Njoj će se 1. marta 1973. roditi kćerka Mei, koja će skoro tri decenije živjeti s majkom u ilegali, najduže u Bejrutu, gdje će diplomirati na Američkom Univerzitetu Bejrut (AUB), ali pod lažnim imenom.

Knjiga Fusako Shiginobu "Odlučila sam da te rodim pod jabukom", pisana u zatvoru, objavljena 2001. Na koricama je autorica sa svojom kćeri Mei (Foto: Maja Vodopivec)
Knjiga Fusako Shiginobu “Odlučila sam da te rodim pod jabukom”, pisana u zatvoru, objavljena 2001. Na koricama je autorica sa svojom kćeri Mei (foto: Maja Vodopivec)

Fusako će iz ilegale voditi više akcija protiv kapitalističko-imperijalnih struktura. Optužena je da je bila u akciji protiv koncerna Shell u Singapuru, a za talačku krizu u francuskoj ambasadi u Den Haagu 1974. nije optuživana.

Već od sljedeće godine činila je sve da se u narednim akcijama izbjegne svaka šteta nad civilima. To je posve ostvareno krajem 1980. kad su sve militarističke aktivnosti obustavljene. Japanska Crvena armija je otada usmjerena na podršku baze i solidarnosti s palestinskim narodom na grassroots nivou. Razlog za takvu promjenu Fusako, koja je imala veliki ugled među svojim suborcima i smatrana lidericom JCA, objašnjavala je novim stanjem stvari i nadom da će se s priznanjem Palestine od strane Ujedinjenih nacija (a poslije toliko mrtvih u sukobima) u svakoj borbi najvažnijim smatrati ljudski životi.

Kako je Liban sve manje bio spreman da pruži utočište takvim idealistima (Kozo Okamoto je jedini, nakon što je razmijenjen, dobio azil) Fusako se, novembra 2000. vraća u Japan u nadi da će svojoj kćeri pružiti priliku da živi normalnim životom. Biva uhapšena u Osaki i prebačena u Tokio. Optužena je za dva slučaja krivotvorenja pasoša, krivicu za to je priznala i za to je osuđena. Državni tužilac je usto Fusako optužio na osnovu iznuđenih iskaza od svjedoka iz 70-ih godina, i svi ti iskazi su u toku procesa bili opovrgnuti. Uprkos tome, osuđena je 2005. na dvadeset godina zatvora zbog moguće upletenosti u pokušaj ubistva. Fusako je prestrogo osuđena, svakako i zbog toga što je javno govorila protiv legitimnosti japanske monarhije i vlade, koje održavaju imperijalni sistem i diskriminaciju. U zatvoru je napisala: “Japan nije nikakva božja nacija; morali bismo biti humana nacija.”

U zatvoru je imala tri operacije karcinoma na debelom crijevu, preživjela je, iako je jako krhkog zdravlja. Iz zatvora je izišla sa 75 godina, u njega ušla sa 53. U zatvoru je napisala desetak knjiga, a prva je bila o rođenju kćerke, kako bi Mei na osnovu svjedočenja dobila japansko državljanstvo. Maja Vodopivec ima sve Fusakine knjige, uključujući i jednu zbirku haiku stihova. Ispred zatvora je na Fusako Shigenobu čekala manja grupa ljudi, uglavnom univerzitetskih profesora koji su između sebe držali veliko platno s natpisom WE LOVE FUSAKO. To se danas može naći i na internetu. Maja kaže kako je Fusako izišla dostojanstvena i lijepa kakva već jest. Odmah je dala izjavu za novine, na japanskom, koju je Maja prevela na engleski. Ona je predugačka za ovu rubriku, te će Maja nju objaviti kad se bude latila pisanja o legendarnoj zatvorenici u Tokiju.

Potom će se društvo zaputiti na tokijski univerzitet Waseda, gdje će Fusako pozdraviti njeni poštovaoci. U jednom trenutku će, kad joj je Maja rekla odakle je, kazati da je više puta bila u Jugoslaviji, da je voljela restoran na vrhu Beograđanke u Beogradu, a da je sa svojom kćerkom bila i u Postojnskoj jami! To sve u vremenu ilegalnog života! Koji dan kasnije, 2. juna, u vrijeme kad je načinjena ova fotografija, Fusako će upitati Maju: “Mislite li da bi se Jugoslavija sačuvala da je Ivica Osim pobijedio Argentinu na Svjetskom prvenstvu u Italiji?!”

Fusako Shigenobu ni nakon dvadeset i dvije godine robije ne odustaje da se zalaže za slobodu Palestine. Redovno odlazi na tokijske demonstracije za ono što smatra da je pravedno i za što je robijala skoro 22 godine.

Maja Vodopivec je o svom susretu sa Fusako pričala i Dubravki Ugrešić, koja je od Maje tražila da sve to stavi na papir. Dok to Maja ne učini podrobno, ja hoću da ovako sačuvam ponešto od Majinih priča. Maja je posljednjih godina bila najbliža osoba Dubravki Ugrešić, bila je uz nju do dana kad je Dubravka u Amsterdamu otišla iz života, a u Tokiju je imala čast da dočeka legendarnu Fusako pri ulasku u novi život.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka