Palestinski narod doslovno nestaje pred očima sveta – prema izvorima lista Haaretz, broj žrtava već dostiže stotinu hiljada,[1] dok se završetak rata oteže unedogled. Na vidiku još uvek nema političkog lidera koji bi bio u stanju da pokrene temeljni zaokret u izraelskom društvu zarad trajnog mira.
Pregovori koji se trenutno vode, javnosti se predstavljaju kao privremeni prekid vatre. Izraelu je preko potrebno odgovorno državno rukovodstvo koje bi, makar iz pragmatičnih razloga, pokrenulo ozbiljan mirovni proces, kao što su to u svoje vreme učinili Menahem Begin (1979) i Jicak Rabin (1993-94). Jer, izgleda da je uzaludno očekivati da bi se takav iskorak mogao dogoditi iz moralnih pobuda.
Razaranje Gaze traje suviše dugo da bi u Izraelu još uvek bilo moguće živeti u svesno izabranom neznanju. Retki, bojažljivi pokušaji da se zatraži odgovornost ili izrazi zabrinutost za budućnost zemlje više služe umirivanju savesti nego istinskom preispitivanju. Govor u javnom prostoru je još uvek kontrolisan, a oskudni patriotski vokabular samo naglašava izostanak elementarne humanosti prema palestinskim žrtvama. Neprekidna samoviktimizacija i optuživanje Hamasa za sve strahote Gaze, ispunjavaju izraelsku svakodnevicu i čine je monstruoznom, jer je istovremeno lišavaju bilo kakve ljudske reakcije na ogromnu palestinsku patnju. Posebno raspamećuje i boli nemilosrdno jurišanje novinara i opozicije na one retke pojedince koji se usude da iskažu empatiju prema stradanju Palestinaca i ukažu na odgovornost Izraela. Svi društveni akteri zdušno učestvuju u izgradnji paralelne stvarnosti u kojoj su reči i postupci izgubili svaku vezu s onim što se zaista događa. Istovremeno, izostaje solidarnost sa mladim vojnicima koji ginu u sukobima. Pogibija tek svršenih srednjoškolaca, koji već imaju iskustvo libanskog fronta i Gaze, kao da javnost ostavlja ravnodušnom. O tragičnom i besmislenom žrtvovanju generacije rođene 2005/06. gotovo da se i ne govori, a smrt mladih svedena je na suvu birokratsku frazu „dopušteno za objavu“ (hutar lepirsum) koja se posle dve godine odomaćila u jeziku.
Društveni analitičari nastoje da kroz prizmu izraelskog kolonijalizma objasne zločine koje vojska čini u Gazi. Gil Rotšild Elijasi veruje da razmatranje trenutne faze izraelskog kolonijalnog projekta može ponuditi neke uvide o uzrocima brutalnog nasilja započetog granatiranjem Gaze, što je zatim preraslo u kopnenu invaziju, uz masovno ubijanje i uništavanje stambene, obrazovne i zdravstvene infrastrukture.[2] Poslednjih meseci, taj obrazac je eskalirao u ciljano izgladnjivanje stanovništva uskraćivanjem humanitarne pomoći i pucanje na žitelje Pojasa koji čekaju pred malobrojnim punktovima za distribuciju hrane. Kao najnovija etapa destrukcije, pojavio se plan o „humanitarnim gradovima“ u koje bi se Palestinci saterali pre njihovog „dobrovoljnog“ iseljavanja u druge države. Izraelsko pravosuđe ne samo da ne reaguje, već Vrhovni sud i vladina pravna zastupnica svojim odlukama podržavaju i pravdaju postupke države prema Palestincima. Samo tokom maja, četiri međunarodne organizacije podnele su nekoliko žalbi izraelskim sudovima zbog načina distribucije humanitarne pomoći u Gazi, dokazujući povrede međunarodnog humanitarnog prava. Sve žalbe su odbijene.
Pojedini teoretičari smatraju da upravo eskalacija nasilja ukazuje na duboku krizu izraelskog kolonijalnog poretka, koja se ogleda u primetnom odlivu dela stanovništva iz zemlje (onog sa najviše resursa), sloma demokratskih institucija i nesposobnosti države da ponudi validnu alternativu Jevrejima u dijaspori. Jedan od najočiglednijih pokazatelja te krize jeste odnos vladajuće koalicije prema izraelskim građanima koje je zarobio Hamas. Zastupnici ove teze ukazuju da bi kolonijalni režim koji je u punoj snazi nastojao da oslobodi otete i tako potvrdi njihov poseban status kao pripadnika „elitnog“ naroda. Izraelska država ih, međutim, prepušta sudbini. Na taj način je izbrisana sveta razlika na kojoj počiva kolonijalni poredak, da život pripadnika kolonizatorske grupe vredi više od života starosedelačkog stanovništva. To potvrđuje i politikolog Oren Jiftahel svojom definicijom Izraela kao etnokratskog režima: Taj model, naime, omogućava dominantnoj grupi da utiče, oblikuje i ignoriše izazove koje upućuju neprivilegovane zajednice, zahvaljujući društvenoj moći i kontroli nad zemljom. Međutim, upravo zato što se temelje na isključivosti, hijerarhiji i rigidnoj kontroli, ovakvi sistemi u dužem trajanju postaju strukturalno nestabilni – što se, kako teoretičari ističu, danas jasno pokazuje.
Suprotno tumačenje, koje zastupa i Gil Rotšild Elijasi, još je pesimističnije jer ne posmatra aktuelno nasilje kao incident, već kao nešto što je imanentno sistemu. Po njegovom mišljenju, izraelski kolonijalizam nije u krizi, već upravo na svom vrhuncu, dok je uzdrmani poredak samo ogolio primarno nasilje na kojem je zasnovan postojeći politički mehanizam. To je isto ono nasilje koje se tokom decenija institucionalizovalo, asimiliralo u državnu birokratiju i postalo „strukturno“, da bi se danas ponovo ispoljilo u svom izvornom obliku. Iz ove perspektive, eskalacija nasilja ne označava prelom ili promenu pravca, već povratak formativnog, konstitutivnog čina kolonijalne moći u novoj konfiguraciji. U prilog tezi govore podaci o useljavanju u Izrael koje se, prema navodima ministarstva dijaspore, odvija nesmetano uprkos ratovima. Proces jeste nešto usporeniji, pa se za poslednjih godinu i po dana uselilo oko 30.000 Jevreja, što je u mirnijim periodima godišnji prosek. To potvrđuje da Izrael još uvek privlači useljenike, prvenstveno zbog porasta antisemitizma u svetu (alija francuskih Jevreja je primer kontinuiranog useljavanja). Ni ignorisanje otetih Izraelaca nije nova pojava, samo je vidljivija zbog velikog broja talaca. Mit o državi koja Jevrejima garantuje utočište i zaštitu po svaku cenu, stoji na klimavim nogama. Slučaj mladića Avere Mengistoa to snažno ilustruje: kao civil, greškom je prešao granicu sa Gazom još 2014. godine, da bi iz decenijskog Hamasovog zatočeništva bio oslobođen tek u februaru 2025.
Ova teza objašnjava i zašto nasilje nije usmereno isključivo na Palestince u Gazi, kao kazna za oktobarski napad, već je pojačano i prema onima koji žive na Zapadnoj obali i Izraelu. Reč je o različitim oblicima represije osmišljenim da trajno eliminišu palestinsko prisustvo. U zoni C, iz koje je Izrael trebalo da se povuče u skladu sa Memorandumom iz Vaj Rivera (1998), sprovodi se sofisticirana pravna opresija: režim je započeo „sređivanje“ zemljišnih knjiga kroz upisivanje jevrejskog vlasništva, iako je to protivno pravilima međunarodnog prava o okupaciji. Kratki rokovi i faktička nemogućnost da pribave potrebnu dokumentaciju, onemogućavaju Palestince da uknjiže svoje posede, što je taktika već oprobana u Negevu. Usvajanjem zakonskih izmena, Zapadna obala će se ubuduće zvati isključivo Juda i Šomron, čime se sprovodi jezička intervencija u brisanje sećanja kao simbolička potvrda vlasništva nad tim područjem.
Na unutrašnjem planu, represija nad arapskim državljanima Izraela odvija se duž dve glavne linije. Jedna se ogleda u prepuštanju arapskih gradova na milost i nemilost organizovanom kriminalu. Po direktivi ministra bezbednosti Itamara Ben Gvira, policija svesno ne interveniše, dopuštajući da se sukobi kriminalnih grupa odvijaju nesmetano na ulicama, čime se ozbiljno ugrožava bezbednost građana. U zajednice se unosi osećaj nesigurnosti, dok obračuni postaju gotovo svakodnevna pojava. Arapske firme se zatvaraju, pa gradovi i sela u kojima žive Arapi ostaju bez neophodnih usluga za normalan život. Krajnji cilj je sistemsko slabljenje arapskih zajednica i stvaranje pritiska koji bi doveo do njihovog masovnijeg iseljavanja.
Drugi vid unutrašnje represije ogleda se u podsticanju govora mržnje prema arapskim političkim strankama, koje se od početka rata u Gazi kontinuirano optužuju za podršku terorizmu. Usvojeni su brojni zakonski predlozi sa ciljem da se obezbedi pravni osnov za oduzimanje mandata arapskim poslanicima u Knesetu. Režim nastoji da ukloni ove stranke sa političke scene i time njihovim biračima jasno pokaže da je izlazak na izbore besmislen čin – jer su njihovi predstavnici nemoćni, a njihov glas bezvredan. Članovi vladajuće koalicije neprekidno huškaju javnost protiv arapskih poslanika, što je kulminiralo sredinom jula pokušajem linča Ajmana Odea, jednog od najistaknutijih arapskih političara, od strane desničarskih ekstremista.
Dok vreme prolazi, a broj žrtava svakodnevno raste, izraelska javnost se krije iza borbe protiv pravosudnog prevrata i navodnog iščekivanja izbora. Dnevna politika zatrpava javni prostor temama koje zaokupljaju pažnju više nego mrtvi i gladni u Gazi. Građanima je, čini se, važnije da spreče usvajanje zakona o regrutaciji haredima nego da zaustave ubijanje Palestinaca; hitnije im je da sačuvaju vladinu pravnu savetnicu nego da prekinu izgladnjivanje stanovništva Gaze. U televizijskim studijima raspravlja se o tome da li je glad u Gazi samo Hamasova propaganda, dok u isto vreme država cinično prikazuje svoju „humanost“ slanjem izgladnelih i iscrpljenih magaraca iz Gaze na oporavak u Francusku.
Malobrojni Izraelci, možda tek stotinak hiljada njih, užasnuti su nasiljem vojske, ali su podjednako razočarani i ponašanjem međunarodne zajednice, koja je dopustila da Izrael ode predaleko. Svesni su da su evropske zemlje još pre dve decenije, nakon kraha mirovnih inicijativa, digle ruke od izraelsko-palestinskog pitanj, zadovoljne ekonomskim koristima koje crpe iz produženog konflikta. Istovremeno, izgubili su i poslednju nadu da će izraelski građani, makar iz straha od međunarodne osude, pokušati da učine nešto. Umesto toga, izraelsko društvo je postalo ravnodušno – i to u trenutku kada antiizraelski sentiment u svetu dostiže istorijski vrhunac.
Zajednički svetonazor uvukao je zemlju u ratne zločine zbog kojih će najverovatnije biti proglašena odgovornom za genocid. Ako se ne otrezni od opijenosti sopstvenom vojnom moći, mogu proći decenije (ili čitav vek kao u slučaju Turske) u negiranju činjenica i sudskih presuda. Izrael bi mogao, poput Turske, provesti decenije – pa i čitav vek – u poricanju činjenica i ignorisanju sudskih presuda. No, to je pre svega problem samog Izraela, koji upornim nepriznavanjem zločina svesno izopštava sebe iz kruga civilizovanog sveta. U tom izolovanom prostoru, društvo će mu najverovatnije praviti Srbija – zemlja koja ni trideset godina nakon genocida u Srebrenici nije uspela da iznedri dovoljnu društvenu snagu koja bi suočavanje s prošlošću prepoznala kao moralni i politički imperativ.