Na novinarsko pitanje: „Da li smo se prerano radovali?“, nakon najnovije izjave američkog predsednika da ne planira proterivanje palestinskih stanovnika iz Gaze, lider izraelske stranke Demokrata[1] je rekao da se nikada nije moglo računati na Trampovu doslednost, nadovezujući se na raniju tvrdnju da je transfer stanovništva stran cionističkoj ideologiji.
Ipak, ideja transfera kao strategije rešavanja jevrejsko-arapskog konflikta nije nepoznata u cionističkom pokretu. U prošlosti je razmatrana kao opcija ne samo od strane radikalnih desničara, već i od lidera cionističkog pokreta Teodora Hercla. Očito svesni njene monstruoznosti, zastupnici ove ideje su je pravdali argumentom da su svi Arapi isti pa nije važno u kojoj zemlji žive, na taj način pokušavajući da normalizuju ideju premeštanja stanovništva. Na isti način danas političari i mediji u Izraelu insistiraju na upotrebi mekog termina „dobrovoljna emigracija“, koji se cinično elaborira kroz pravo ljudi da izaberu gde će živeti i da je izbor sigurnije države bolji za same Palestince. Nasuprot Herclu, prvi izraelski premijer Ben Gurion je bio skloniji procesu useljavanja (alija) kao načinu postizanja jevrejske većine. On je ne samo verovao da se kroz masovnu aliju može popraviti demografska slika Izraela, već je i izražavao sumnju da bi svet pristao na transfer stanovništva.
Ipak, ideja transfera stanovništva nikada nije nestala iz javnog prostora. Ona je bila sastavni deo tlapnji ekstremnih desničara, ali povremeno i izraelskih zvaničnika. Za vreme rata za nezavisnost, tadašnji ministar spoljnih poslova Moše Šaret govorio je o preseljenju palestinskog stanovništva kao velikoj šansi novostvorene države. Ne treba zaboraviti ni Šestodnevni rat koji je proizveo užasne posledice po stanovništvo. Tada je proterano oko 90 hiljada Sirijaca sa Golanske visoravni i oko 300 hiljada Palestinaca sa Zapadne obale.
Prvobitna izjava američkog predsednika je uzburkala izraelsku javnost. Neprikrivena ponuda proterivanja stanovništva je prevazišla očekivanja izraelske desnice. Ali ogromna podrška Trampovom planu je podstakla i strepnju kod one manjine koja sa očajem prati situaciju i optužuje slabu izraelsku levicu za izostanak inicijative. Međutim, Šai Agmon koji se bavi političkom filozofijom, drugačije tumači uzroke podrške ideji transfera. Kao levičar, on problem pre svega vidi u izraelskom političkom centru. Od sloma pregovora u Oslu, kaže Agmon, u Izraelu je stvorena iluzija da je moguće pomirenje između levice i desnice, kapitalizma i solidarnosti, bezbednosti i ljudskih prava. Partije centra žele da spreče svako takmičenje radi uspostavljanja balansa na političkoj sceni. Centar je izabrao postizanje ravnoteže, izbegava svaku polarizaciju i oslanja se na politički pragmatizam.
Tome služe i istraživanja javnog mnjenja koja pokazuju da građani žele jedinstvo, što se potencira i u medijima. Međutim, Agmon smatra velikom greškom prilagođavanje političkih ciljeva anketnim rezultatima, jer je to zemlju dovelo u situaciju da niko ne govori o alternativama. Politički centar izbegava da predstavi bezbednosne opcije, jer ne želi da kontrira većini. Tako se stiglo do ideološki ispražnjenog političkog prostora koji preuzima i popunjava desnica.
Šai Agmon podseća na 2006. godinu, kada je stranka Kadima iznela stav da je Druga intifada uništila šansu za mirovni sporazum.[2] Mnogi liberali su tada prihvatili poziciju „razočaranih mirotvoraca“ zanemarujući činjenicu da Šaron, a kasnije ni Olmert ni Livni nikada nisu rekli da se odriču teme bezbednosti države. Međutim, današnje partije centra (Lapid i Ganc) su se postavile drugačije: one kupuju vreme bez izjašnjavanja. Agmon navodi da je izraelski centar postao radikalno neopredeljen u vezi sa ključnim pitanjem: da li je rat bez kraja postao državna politika Izraela. Ovo ćutanje je velikim delom iskalkulisano, jer se centar uporno nada da će privući umerenu desnicu.
Verne strategiji čekanja, partije centra čekaju i da Netanjahu oformi državnu komisiju koja bi istražila uzroke debakla koji se dogodio 7. oktobra. Izrael ima izvesnu tradiciju u formiranju ovakvih komisija: do sada ih je bilo 20. Njih obrazuje sama vlada ili Državni odbor za poslove revizije koji predstavlja stalno telo Kneseta. Komisije su se obično pravile nakon pritiska javnosti, a ponekad i na inicijativu same vlade kako bi se povratilo poverenje građana. Ono što je interesantno je da se do sada nije desilo da je neka vlada ignorisala zaključke i preporuke takve komisije. Ona je nezavisna i samostalna, njen rad je određen posebnim zakonom i ona ima pravo na uvid u sva dokumenta koje smatra neophodnima, kao i ovlašćenje da pozove sve relevantne svedoke na saslušanje.
Komisije su se u prošlosti bavile raznim društvenim problemima, ali su u sadašnjem kontekstu najzanimljivije one u vezi sa izraelsko-arapskim sukobom. Nakon Jomkipurskog rata u novembru 1973. na sednici vlade je odlučeno da se napravi Komisija Agranat, koja će ispitati odgovornost vlade Golde Meir za neuspeh da predvidi napad arapskih suseda na zemlju. Posle masakra u Sabri i Šatili 1982, Begin je bio prisiljen da oformi Komisiju Kahan, kako bi se stavila tačka na optužbe da vlada nešto krije i beži od odgovornosti. Oba premijera su napustila funkciju posle ovako teških događaja.[3] Zanimljiva je i Komisija Or, koja se bavila dešavanjima iz oktobra 2000. kada je 13 palestinskih protestanata ubijeno od strane policije.[4] Tada je ustanovljeno da tadašnji ministar unutrašnjih poslova nije kontrolisao policiju i da mora da napusti svoju poziciju. Stoga se i sada računa na to da bi zaključci koje bi komisija donela osujetili dalji opstanak trenutne koalicije na vlasti.
Naravno, od početka je jasno da Netanjahuova vlada (slično našoj u slučaju Nadstrešnica) ne može dozvoliti istraživanje okolnosti koje su dovele do događaja 7. oktobra, jer su krivci u samom političkom vrhu zemlje. Umesto toga, režim čini sve kako bi ljude zadržao u fatalnom oktobarskom danu time što se opire vraćanju otetih, dok istovremeno šalje u rat mlade vojnike i rezerviste. Građani su sluđeni jer je sve naopako. Šabak, vrhovni sud i pravna vladina savetnica koji gaze prava Palestinaca promovišu se kao simboli izraelskog liberalizma. Zato je moguće pozivati građane da brane izraelsku demokratiju nakon smene glavnog čoveka Šabaka, izraelske službe bezbednosti, dok se ignorišu okupacija i obnavljanje rata u Gazi.
Ako sadašnja vlada ostane na čelu države, 7. oktobar će biti samo jedna od tragedija u kojoj su žrtvovani vlastiti građani. Isti razvoj događaja smo videli u Srbiji koja je ravnodušno prošla kroz zločine devedesetih i 2012. stigla u fazu satiranja domaćeg stanovništva. Najpre kroz niz incidenata bez izričite namere da neko strada, da bi se stiglo do 15. marta i upotrebe zvučnog oružja protiv građana. Građani su se pobunili, iskazali empatiju prema žrtvama pada nadstrešnice na železničkoj stanici u Novom Sadu, a onda je usledio zahtev da se krivci kazne. Saosećanje, koje se ranije teško probijalo kroz nacionalizam, sada je glavni pokretač protesta. To bi mogao da bude i izraelski scenario. Usled nacionalizma Izrael ne priznaje palestinske žrtve, ali će možda preko sopstvenih žrtava uspeti da sagleda cenu ponovnog rata u Gazi. Teško je proceniti da li će se to desiti, ali početni odziv na mobilizaciju od 120 posto je pao na 30 posto onih koji su voljni da učestvuju u ratnim planovima Netanjahuove vlade. Možda će odatle krenuti otrežnjenje, od ljudi koji će odbiti da budu topovsko meso.
[1] Nova stranka nastala ujedinjenjem Mereca i Avode.
[2] Kadima je stranka koju je osnovao premijer Arijel Šaron kada je izgubio podršku u svojoj matičnoj partiji Likud, nakon objavljivanja plana o povlačenju iz Gaze. Pridružili su mu se Ehud Olmert i Cipi Livni.
[3] Golda Meir je podnela ostavku nakon parlamentarnih izbora na kojima je njena partija pobedila, ali nije mogla samostalno da formira vladu. Kao i Begin kasnije, ona je priznala da je bilo dosta i da ne može dalje. Zbog toga se na ovo dvoje premijera danas sa nostalgijom referira kao na osobe koje su priznavale granice svojih sposobnosti.
[4] Njih 12 su bili izraelski državljani.