Dok premijer Netanjahu sluđuje javnost dilemom da li će sporazum sa Hamasom značiti povratak svih talaca ili ga uopšte neće biti, ministar odbrane je odobrio plan okupacije grada Gaze pod nazivom „Gidonove kočije 2“ (Merkavot Gideon bet). Za realizaciju ove operacije biće regrutovano oko 130 hiljada novih rezervista, a vojnici koji su već na frontu su dobili produženje vojne obaveze od mesec dana.
U izraelskom društvu nema konsenzusa za nastavak rata, u vojsci i među građanima prevladava mišljenje da ovaj rat služi golom očuvanju vlasti vladajuće koalicije, ali nema masovnog odbijanja vojnih poziva. Ratni planovi vlade opstaju i kada na ulice izađe nekoliko stotina hiljada ljudi kao prošle nedelje. Tokom građanskih protesta protiv pokušaja prevrata u izraelskom pravosuđu rezervisti su pretili da u slučaju rata neće izvršavati naredbe vlade, ali za sada su poslušni.
Izrael uništava Gazu, ali razara i sopstveno društvo. Laž i nepravda su normalizovani, vlada i vojska ne moraju da govore istinu jer postoje „viši ciljevi“, a državni vrh nema obavezu da ispravi učinjeno zlo. Navedene tendencije nisu od juče, ali su u ratu radikalizovane. Međutim, pojavio se fenomen na koji ukazuje Asaf Bondi, profesor Univerziteta u Haifi i predstavnik Socijalističkog sindikata Koah LeOvdim (Snaga radnicima). On nudi drugačije objašnjenje za izostanak pobune rezervista i njihovih porodica.
Tokom rata u Gazi uvedena je nova transakcija između građana i države koja se meri brojem dana koje rezervisti provode na frontu. Država svakom rezervisti plaća oko 29 hiljada šekela mesečno (što je prosečna plata u IT sektoru) za „volontiranje“ u vojsci. Na taj način država dobija vojnu/radnu snagu, odnosno podizvođače koji bespogovorno izvršavaju njenu politiku i obezbeđuju joj legitimitet u ovom ratu. Nekada je rezervistima bilo zabranjeno da istovremeno studiraju ili rade dok obavljaju poslove za vojsku. Sada je uvedena fleksibilna služba tako da svaki rezervista može da odradi nekoliko ratnih smena nedeljno bez ugrožavanja svog civilnog života.
Rezervista koji zarađuje desetine hiljada šekela mesečno manje će kritikovati rat, a porodica koja ima koristi od stabilnih i dobrih prihoda neće se protiviti ratnim operacijama. Niko nema interes da kritikuje ratnu politiku vladajuće koalicije, a rezervisti dobijaju i poštovanje svoje okoline jer rizikuju život na frontu. Tako vojna služba donosi i društveni prestiž, za razliku od anonimnih poslova koje većina rezervista obavlja u civilnom životu.
Prema Bondiju, na delu je politika koja zahteva duboku upletenost građana u rat i zločine koji se vrše u njihovo ime. Što se više ljudi mobiliše, čak i ako nisu svi neophodni ili je njihov doprinos minimalan, jače je partnerstvo između građana i države. Svaki novi rezervista je još jedan čovek vezan za sistem, još jedna porodica koja zavisi od ratnih prihoda, još jedna društvena grupa kojoj je produžetak rata u ekonomskom interesu.
Bondi naglašava da je razvoj ovakve mreže saradnika moguć upravo zbog neoliberalnog sistema koji podržava konstantno urušavanje tržišta rada i sigurnog ekonomskog okvira. U njemu se stotine hiljada Izraelaca pretvara u aktivne saučesnike u industriji smrti. Zato neoliberalna ekonomija ide ruku pod ruku sa politikom nastavka rata, jer ovde nije reč o sporednoj nuspojavi, već je to deo mehanizma koji primorava ljude da u ovakvoj ekonomiji sigurnost potraže kao rezervisti vojske. Svi za koje je tržište rada tokom rata ili prethodnih godina postalo nepovoljno, kao što je to slučaj sa pripadnicima nižeg i srednjeg društvenog sloja, imaju korist od ovakvog aranžmana.
Čini se da je i nespremnost liberalne javnosti da govori o jednakim pravima za sve prepreka za bolje rezultate antiratnog bloka. Umesto vizije o drugačijem uređenju društva, evociraju se mitovi o „boljoj prošlosti“ koja je od osnivanja Izraela zasnovana na hijerarhijskoj strukturi duboko neravnopravnog društva. Osim toga, Izrael od osamdesetih godina prošlog veka sprovodi razgradnju društva kroz mere štednje u svim oblastima života, što primorava građane da se oslanjaju na sopstvene socijalne, ekonomske i kulturne resurse. Tako je vojna rezerva neka vrsta izlaza iz nepovoljne materijalne situacije mnogih Izraelaca.
Osetljiva na kritiku iz spoljnog sveta, liberalna javnost u zemlji krivca za rat i zločine u Gazi nalazi u pripadnicima religioznog cionizma. Oni se optužuju za neprekidan nastavak rata. Činjenica da obe grupe karakteriše duboki militarizam i nekritički odnos prema vojsci zamagljuje se tvrdnjom da je liberalna javnost posvećena demokratskim vrednostima zapadnog sveta, dok ovu drugu čine verski fanatici. Međutim, argument da se samo zbog pripadnika religioznog cionizma nastavlja sa ratnim operacijama ne stoji. Prema postojećim podacima, i u sekularnim sredinama kao što je Tel Aviv odziv na mobilizaciju rezervista je visok – preko 80 odsto.
Vladajuća koalicija je našla načine da odbaci početnu kritiku o nemogućnosti vođenja dugih ratova u teritorijalno maloj zemlji i da kroz finansijska davanja (potkupljivanje) i medijsku propagandu uspešno spreči krize koje bi značile njen kraj. Dok se kod nas u Srbiji sa studentskom pobunom probudila nada da je moguće poljuljati domaći klijentelizam zahvaljujući zahtevu da pravda i jednakost moraju da važe za sve, u Izraelu on nikada nije formulisan jer nijedan društveni faktor nije želeo da Palestince uključi u takav dogovor.
Ignorisanje palestinske pozicije se reflektuje i u načinu obeležavanja dvadesetogodišnjice od povlačenja iz Gaze 15. avgusta. Iako se ovaj događaj može označiti kao početak donošenja pogubnih unilateralnih odluka Izraela u rešavanju palestinsko-izraelskog konflikta, povlačenje se još uvek posmatra kroz prizmu sukoba sekularnog i verskog dela zemlje. U medijima se vrte poznate slike u kojima vojnici plaču dok izvlače naseljenike iz kuća u Guš Katifu, dok se po svemu sudeći pogrešnoj odluci da se Palestinska uprava odstrani iz Pojasa Gaze nikada nije posvetila ozbiljna pažnja.
Čini se da ni nakon skoro dve godine užasnog rata Izrael ne prihvata dva važna zaključka. Prvi je da je i za sam Izrael pogubno nipodaštavanje palestinske pozicije, a drugi da nakon zaustavljanja rata nema važnijeg pitanja od uspostavljanja uređenja u kome će svi građani Palestine i Izraela imati jednaka prava.