Opet se uzburkala lokalna višestranačka baruština. Predizborna frtutma je bjelodana i treba očekivati sve i samo najgore. U borbi za vlast neko će na kraju pobijediti ali je izvjesno da će Bosna i Hercegovina još jednom izgubiti, a ne znamo koliko još poraza možemo preživjeti. U slijepoj i nezajažljivoj želji i borbi za funkcije i pozicije, niko ne brani interese Bosne i Hercegovine i njenih građana. Nakon svih ovih godina borbe za moć, kako bi to rekla Sabina Ćudić u Vijećnici – govoreći više o vlastitoj istoriji a manje o istoriji naše domovine – ne zna se više šta je u interesu ovog našeg državnog provizorija niti je posve jasno šta su interesi građana. Ako je suditi šta uzbuđuje građane onda njihovi interesi nisu njihov interes, jer ih ne zanimaju ekonomija, obrazovanje, zdravstvo već dnevnopolitička pirotehnika koju im svako malo prirede njihovi izabrani političari. Kako god, nova sezona jalove reciklaže političke jalovine je počela.
Nakon ničim izazvanog free style časa istorije Sabine Ćudić u sarajevskoj Vijećnici, snažno je u lokalnoj javnosti detonirao (preneseni) komentar na X-u bivšeg američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini Michaela J. Murphyja. Zapravo samo jedan dio te objave, a sve ostalo – što je važnije – ostalo je u trećem planu jer se kod nas političari i internet mase vole baviti manje bitnim, duša im je prespavati onaj dio časa na kojem se predaje ono što će biti na ispitu. Komentarišući izvještaj State Departmenta o Bosni i Hercegovini na kraju je bivši ambasador naveo da je B Izetbegović, u vrijeme pregovora o ustavnim reformama 2021. godine, izjavio kako bi mogao živjeti s podjelom Bosne i Hercegovine. Nakon toga je poput poplave 2012. krenula opšta mobilizacija virtuelnih bojovnika s obje strane barikade.
Zvaničnici kao i nezvaničnici Stranke destruktivne akcije su uniformno reagovali slijedeći objavu svog vječnog stranačkog predsjednika koji je sve demantovao i pozvao Murphyja da dokaže svoje navode. Čak se oglasio i bošnjački član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, Komšić, samo da papagajski ponovi Izetbegovićevu odbranu. Protivnici SDA, prigodno predvođeni jurišnicima Naše stranke, kojima je Murphyjeva izjava nakon poslovično samodopadne govorancije predsjednice njihove stranke došla kao mrtvom Jasin, optužili su B Izetbegovića za veleizdaju. U horu se čuo i glas Nermina Nikšića, ali se ne zna da li se oglasio sa splitske rive ili s obale Neretve. Bezbeli, i ministar lanjskih poslova Konaković se proderao da je njegov bivši stranački kolega i predsjednik Izetbegović zapravo izdajnik koji druge optužuje za izdaju. Inače, riječ „izdaja“ najviše koriste sdaovci, vidimo i bivši i sadašnji, što iznenađuje s obzirom da je nakon trideset najtežih godina njihove vladavine malo šta zaista važno još ostalo da se izda. Nejse.
Nije relevantan Murphy, niti je posebno važno šta nam poručuje iz svog zagrobnog diplomatskog života. Indikativno je kako su se složno i organizovano nadigli svi iz interesne zone SDA da demantuju skoro zaboravljenog američkog diplomatu, i razumije se, da ga prigodno izvrijeđaju pokazujući na kojem nivou političke nesvijesti i opšte nepismenosti operiraju.
Nema potrebe analizirati Murphyjevu tvrdnju o rečenoj izjavi B Izetbegovića. Nema nakon sporazuma u Genevi i (ne)sporazuma u Daytonu. Agresijom i ratom naša je domovina de facto podijeljena, konačno je podijeljena i de iure u Daytonu. Tu je podjelu potpisao A Izetbegović mada nije imao mandat da ukine Republiku u ime koje je pregovarao. Od njegovog koncepta o dogovoru naroda uspjeli su samo dogovoriti ukidanje Republike Bosne i Hercegovine i priznanje Republike Srpske. A mi smo dobili državu koju čine republika, federacija i distrikt. A sve to nakon genocida. Aferim.
Zanimljivo je da genocid u Srebrenici niko nije spomenuo u Daytonu dok se pregovaralo i krojio šnit za luđačku košulju koju su nam brzo sašili i još brže navukli. Razumljivo je da to nije bilo u interesu drugih, ali zašto delegacija Republike Bosne i Hercegovine nije otvorila to pitanje, već je pristala da prizna faktičko stanje na terenu nastalo etničkim čišćenjem i genocidom, ostaje misterija. Kao što će ostati misterija da li je istina da je B Izetbegović spreman na (konačnu) podjelu Bosne i Hercegovine, kao što to Murphy tvrdi. Na kraju, nije ni važno, jer nije važno na šta je spreman i šta želi B Izetbegović. Prošla su vremena kada su pojedinci odlučivali o sudbini svih nas, daleko od mikrofona i kamera. Već su jednom odlučili i odredili sudbinu i nama i našoj djeci. Kako stvari stoje a posebno u kom se pravcu kreću čini se da su nam odredili sudbinu za sva vremena. I to ljudi za koje nismo bili ni čuli samo nekoliko godina ranije. Došli su niotkud, iskoračili iz mraka na svjetlo dana i donijeli nam doba vječne tame. Jer ovo što živimo sve više liči na lošu beskonačnost a sve manje na vrijeme perspektive i nade.
Vratimo se za kraj ovog, silom prilika iznuđenog, osvrta priči Sabine Ćudić u Vijećnici. Osim što rat u Bosni i Hercegovini svodi na opsadu Sarajeva, Sabina Ćudić se razbacuje verbalnim petardama manjeg kalibra i prilagođava istoriju osjetljivim ušima evropskih parlamentaraca. Politička servilnost je bizarna jer mi Evropi ne dugujemo ama baš ništa nakon nepodnošljivog licemjerja kojem smo svjedočili devedesetih, brojnih apela „zaraćenim stranama“ i sličnih ispraznica koje su ispunjavale politički vakuum da se dobije na vremenu dok su kao u bioskopu strave i užasa gledali našu tragediju. Da ne bi bila pogrešno shvaćena, Sabina Ćudić je bila precizna, jer prije nego što je ustvrdila da smo samo žrtve borbe za moć, nastranu što se to u političkoj areni i u miru i u ratu podrazumijeva, ona je kazala i šta naša tragedija nije – nije etnički, ni vjerski sukob.
U Krajini, naprimjer, su se borili Bošnjaci i Srbi protiv Bošnjaka (i Hrvata), a da bi dotukli Republiku Bosnu i Hercegovinu. Neko bi činjenicu da su se svi borili protiv Bošnjaka, pa i neki Bošnjaci, uzeo kao argument da je bio rat protiv jednog naroda. A neko bi isti argument iskoristio da tvrdi i dokaže drugačije. Karadžićevi zločinci su protjerivali i ubijali ne-Srbe. Koliko danas Hrvata živi u RS-u?
Sve se može tumačiti na različite načine, jezik nudi nebrojene mogućnosti. Iako su u Sarajevu ubijani građani svih nacionalnosti, svih konfesija, i ateisti, jer kuršumi i geleri nemaju oči, ni vjeru ni naciju, za ubice s brda su Muslimani, odnosno, Bošnjaci, bili meta. Svi ostali su bili kolateralna šteta, a meta samo kao „otpadnici“ jer se nisu pridružili svojim sunarodnjacima na brdima iznad Sarajeva u njihovim krvavim avanturama. Ako agresiju i rat posmatramo kao rat protiv Republike Bosne i Hercegovine, sa genocidnim ambicijama, a ne samo kao rat u Sarajevu, stvari su jasnije. U julu ‘95. u Srebrenici se nisu borili za moć, nisu se borili jer nije bilo borbe. Srebrenica je pala bez borbe. Komandanti su misteriozno napustili Srebrenicu prije napada. U Srebrenici su organizirane egzekucije a da se „osvete Turcima i dahijama na ovim prostorima“ kako je to u kameru rekao za genocid doživotno osuđeni ratni zločinac Mladić.
Još jedna pretenciozna epizoda predsjednice Naše stranke ostvarila je osnovni cilj – publicitet. Domaćim političarima lakše je boraviti u prošlosti nego u sadašnjosti. A još je lakše baviti se prošlošću nego stvarati preduslove za bolju budućnost. NS je mala stranka, van koalicije skoro pa beznačajna. Uz to, sarajevocentrična partija koja je Sarajevo prepustila svom neiskusnom ali poslušnom sekretaru stranke omogućivši mu tako prvo zaposlenje i to na mjestu premijera Sarajevskog kantona, a on – čudo od političara – u jednom je mandatu dva puta podnio neopozivu ostavku i ostao premijer.
Poslije dva-tri premijerska mandata u Sarajevu koja je njihova stranka imala, i dva mandata načelnika opštine Centar, birači će imati priliku verificirati njihove rezultate. Nakon najnovijeg istorijsko-političkog galimatijasa predsjednice NS-a uz redovne provale populizma i drugih prvakinja stranke, nije nemoguće da će završiti kao SDA prije četiri godine. Iako sa najvećim brojem osvojenih glasova, SDA je ostala bez vlasti zbog nedostatka koalicionog kapaciteta. NS bi mogla ostati bez tog kapaciteta zahvaljujući najmanjem broju osvojenih glasova. NS se odavno priključila pošasti sveprisutnih insta-političara što prakticiraju politiku kao da su influenseri. Samo što influenseri nisu na grbači građana niti odlučuju o sudbini naroda i države.
Tu ne završavaju neobične sličnosti. Kao u priči o „jednoj vreći za mog Bakira“ tako će nekolicina kolovođa NS-a uvijek za sebe naći neku poziciju da je uživaju kao sinekuru. Jer nema bolje sinekure u Bosni Hercegovini od bavljenja politikom.